Pregled novosti

Obrazloženje Godišnje nagrade Josip Tabak za beletrističku prozu

(Amitav Ghosh: Rijeka dima. Vuković&Runjić, 2018.)

Prevela: Vlatka Valentić

Prozni autor, povjesničar, novinar, ljubitelj faktografije i dugih popisa bibliografije, jedan od najpoznatijih suvremenih indijskih pisaca, školovan u Aziji i, naravno, Velikoj Britaniji, s oxfordskim doktoratom, djela prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika, danas živi u Indiji i u New Yorku. I dok svu tu biografsku faktografiju nasilno, ali prijeko potrebno sabijam u nekoliko redova, svjesno činim nepravdu velikom pripovjedaču koji opsesivno pazi na svaki ispisani detalj. Amitav Ghosh nikada ne bira između ljepote, živosti i uvjerljivosti pripovjednog tkanja, i službenih i neslužbenih verzija povijesti na kojoj njegovi raskošni romani počivaju. Prilično beskompromisno, želi u svoje tekstove ugraditi sve navedeno. Ako je suditi po široj i užoj, kako prosječnoj, tako i profesionalnoj čitateljskoj javnosti engleskog govornog područja, ovaj je pisac svojim izvornikom u tome pothvatu uspio. Međutim, kako bi i čitatelji hrvatskog jezika mogli uživati u njegovim historiografskim, pripovjednoproznim bravurama, tekst i autor morali su naći saveznike u ciljnom jeziku i kulturi. I na svu sreću, našli su Vlatku Valentić.

Kritičari, a i teoretičari vole klasificirati i kategorizirati pa je Rijeka dima podlegla etiketama kao što su „povijesni roman“, „stvarnosna proza“, „epska saga“. Cjelina romana ne može se okarakterizirati kao pripovjedno inovativna. Riječ je o klasičnoj naraciji, s rečenicama  ni preduga ni prekratka daha, i moglo bi se pomisliti da sama forma nije prevoditeljicu stavila ni pred kakve posebne izazove. Međutim, ta konstatacija ne bi bila točna. Roman Rijeka dima ispisan je u tradiciji najboljih postkolonijalnih romana koji nastaju na raskrižju kultura i svjetova, i žive od konstantnog isprepletanja: jezika i narječja, staleža, identiteta, nacija, rasa. Svijet postkolonijalnoga svijet je kineskih kutija ili ruskih lutaka – sve je izdvojeno, ali sve je opet jedno unutar drugoga, i zna kako se pretvarati da je bešavno spojeno. Amitav Ghosh tu isprepletenost shvaća doslovno. U slaganju scenografije koju razrađuje do najsitnijeg detalja iznimno je posvećen žargonu, jeziku općenito. Takvi spojevi različitoga često su izazov i za samo čitanje, a kamoli za prijevod. Mnogi leksički amalgami u tekstu oslanjaju se na francuske dijalekte, i to je još jedno polje gdje je Vlatka Valentić pokazala svu primjenjivu raskoš svojih jezičnih kombinacija. Rezultat je tekst hipnotična učinka, u kojemu strane riječi samo isprva djeluju začudno, a poslije se vrlo prirodno stope s jezično inventivnom cjelinom, u kojoj već na drugo čitanje – i uz vrlo rudimentarno poznavanje francuskoga – razumijemo svaku riječ. I kao da već nije dovoljno zahtjevno plutati između različitih jezika i dijalekata – kreolskih jezika, dakle onih nastalih nativizacijom kontaktnog jezika, i pidžina, prilagođenih, amalgamskih jezika trgovine – tu su još i različite vrste slenga i argota onih sa samoga dna društvene ljestvice. To su također dijelovi s kojima se Vlatka Valentić uspješno nosi.

Na čak 584 minuciozno ispisane stranice izvornika smjestila se sva sila slojeva, formi i sadržaja.  Nautička terminologija, detaljni opisi brodovlja bez kojih ne bi bilo slobodne trgovine ni devetnaeststoljetne globalizacije, botanički detalji koje autor niže u zanimljivom podsižeu o putovanju biljnih vrsta iz Kine pa sve do europskih, kraljevskih botaničkih vrtova – u svemu tome prevoditeljica je demonstrirala strpljivost i pomnju, istražila je cijele svjetove i njihove detalje te prenijela silinu enciklopedijskih podataka, ne gubeći pri tome iz vida ritam romana ni pripovjednu dinamiku njegovih različitih glasova.

Neki su kritičari ovaj roman nazvali panoramskim, vjerojatno se referirajući na njegovu širinu, cjelovitost. I mada izvornik doista ima odlike panorame u smislu prostrana krajolika, prevedeni tekst prije bi se mogao usporediti s drugom rječničkom definicijom panorame, prema kojoj ona predstavlja perspektivni prikaz koji zahvaća širok, najširi obzor. Ali to nije bilo kakav obzor, već onaj koji je vidljiv iz zrakoplova, ili, još bolje, iz neke jako uzdignute točke. I upravo u toj točci stoji prevoditeljica. Ne samo da nas svakim odjeljkom i svakom stranicom uvjerava da ima potpun pregled slojevite situacije, već to nepogrešivo prenosi riječima i rečenicama koje teku toliko prirodno i lijepo da je teško povjerovati da nisu izvorno nastale na hrvatskom jeziku. To je odlika najboljih prijevoda.

Mogu se donekle složiti s konstatacijom da je prijevod to bolji što je nevidljiviji, ali to nikako ne smije vrijediti i za njegovu autoricu. Iznimno me veseli što je danas i ovdje prevoditeljica ima vidljivost koju je svojim dugotrajnim predanim kvalitetnim radom zavrijedila, i od srca čestitam Vlatki Valentić na nagradi.