Prevoditeljski portret - Božidar Brezinščak Bagola

Prevoditeljski portreti –

Božidar Brezinščak Bagola


Božidar Brezinščak Bagola, pjesnik, pisac i prevoditelj, rođen je 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke Žrtva unatoč svemu s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama bilo mu je uskraćeno ređenje za svećenika te je kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u Hum na Sutli i zaposlio u tamošnjoj tvornici stakla kao prevoditelj i urednik radničkih novina. U tri mandata obnašao je dužnost općinskog načelnika, a niz godina bio je ravnatelj Humskog kulturnog središta. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom govoru 2013., te „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. Objavio je deset zbirki pjesama, pet romana, tri knjige putopisa, eseja i ogleda, dvije knjige dnevničkih zapisa i dvije knjige pripovijedaka.

Kao prevoditelj preveo je sa slovenskog na hrvatski jedanaest stručnih knjiga s područja teologije, filozofije i psihologije te dvadeset djela slovenske književnosti, od kojih valja istaknuti sljedeće naslove: Slovenski začinjavci (od Trubara do Linharta), romane Edvarda Kocbeka Drugovanje, Vinka Möderndorfera Nitko više ne piše pisma, Andreja E. Skubica Samo dođi doma, Lojze Kovačiča Tri žene, Pridošlice, Kristalno vrijeme, Tone Peršaka Preobrazbe i Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe, pjesme Vene Taufera, Dane Zajca, Brane Senegačnika te opsežan ep Obitavališta duša Borisa A. Novaka.

S njemačkog na hrvatski preveo je petnaest teoloških, tri psihološke i šest knjiga o zdravoj prehrani, a s esperanta nekoliko eseja i predavanja.


S Božidarom Brezinščakom Bagolom razgovarala je Mirta Jurilj.





1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od 50 prevedenih naslova sa slovenskog, njemačkog i esperanta. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje je primamljivo izazovna stvaralačka djelatnost. Primamljiva, razumije se, ukoliko sam oduševljen izvornim tekstom ili autorom izvornog teksta, a izazovna u smislu da svojim prevoditeljskim činom nastojim u što većoj mjeri sačuvati izvornu ljepotu umjetničkog djela. No, moram iskreno priznati da sam se u studentskim danima i oskudnim vremenima prevođenjem bavio u svrhu preživljavanja, iako su honorari bili mizerni. Danas se situacija znatno promijenila na bolje. Zahvaljujući europskoj prevoditeljskoj mreži Traduki i nekim državnim agencijama za knjigu, dobar prevoditelj može danas računati na siguran i zadovoljavajući honorar, gledano s egzistencijalnog vidika.

Kad me davne 1977. slovenski književni povjesničar dr. Jože Pogačnik, koji je tada bio redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i urednik edicije „Slovenačka književnost“ kod Matice srpske, zamolio da se kao diplomirani teolog i beogradski student latim prevođenja slovenskih „začinjavaca“, od Primoža Trubara do Antona Tomaža Linharta, obradovala me pomisao na honorar, da bih tijekom napornog prevođenja uvidio kako je honorar tek neznatan dio bogatstva koje sam stekao. Bio je to zaista velik izazov, trebalo je mnogo teološkog i povijesnog znanja, a što je najvažnije, od mene se tražio prijevod na srpsku ekavicu, što mi je u priličnoj mjeri uspjelo, tako da sam 1978. postao članom Udruženja srpskih književnih prevodilaca. Korespondencija s dr. Pogačnikom bila je dragocjena u prepoznavanju gramatičkih i pravopisnih nijansi hrvatskog i srpskog jezika, baš kao što je desetak godina ranije poznanstvo i suradnja s Janezom Gradišnikom, jezikoslovcem i prevoditeljem, urednikom ljubljanskog časopisa Prostor in čas, bila dragocjena u mom prepoznavanju nijansi slovenskog jezika i hrvatskih kajkavskih govora.

Uzbudljivo, ali i nadasve poučno, bilo je prevođenje partizanskog dnevnika Drugovanje Edvarda Kocbeka, a osobito zahtjevno bilo je prevođenje romana Tri žene Lojze Kovačiča te prevođenje pjesama Vene Taufera i Dane Zajca sredinom devedesetih godina.

Potom je, na zamolbu urednika dr. Ivana Zirduma iz Đakova, uslijedilo desetljeće i pol prevođenja uglavnom s njemačkog jezika. Najviše muka zadavale su mi knjige Gospodin Romana Guardinija (razmatranja o osobi i životu Isusa Krista), Patnja zbog besmislena života Viktora Frankla, te Životopis Hildegarde iz Bingena, dok su me prevoditeljski relaksirale i životno uveseljavale knjige o zdravoj hrani, kao što su: Sjajno zdravlje, Sokovi od voća i povrća te Zdrava probava bez začepljenja.

U novo tisućljeće zakoračio sam s prevođenjem knjige Sloboda i pravednost slovenskog teologa i filozofa dr. Antona Stresa. Godine 2008. s posebnim sam uzbuđenjem i strahopoštovanjem pripremao za biblioteku Vrhovi svjetske književnosti Izabrana djela Edvarda Kocbeka (pjesme, dnevničke zapise, eseje), meni najdražeg velikana slovenske književnosti s kojim sam imao čast prijateljevati i nositi mu na ogled svoje prve pjesme. Napisao je pogovor mojoj zbirci pjesama Samoobsodba, izvorno pisanih na slovenskom jeziku, koju je 1974. objavila Mladinska knjiga. Kocbek me kao studenta teologije toliko oduševljavao i ohrabrivao da sam za diplomski rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kod profesora i pjesnika dr. Ivana Goluba, izabrao temu pod naslovom „Vjera i stvaralačka istina Edvarda Kocbeka“.

Poslije odlaska u mirovinu 2012. uslijedilo je prevođenje romana Pridošlice Lojze Kovačiča, jednog od najvećih svjetskih pisaca u južnih Slavena, s kojim pod stare dane stvaralački radosno i zahvalno supotpisujem završnu rečenicu iz romana Kristalno vrijeme: “Zrelost je sve!”.

Nakon tih prijevoda nije mi se moglo dogoditi ništa ljepše nego da ljeti 2019. naiđem na epski pjesmotvor u tri knjige Vrata nepovrata suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka. Dosad sam preveo treću i najopsežniju knjigu Obitavališta duša, koja je izašla u izdanju Frakture, a bila je promovirana na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti. Bez imalo dvojbe mogu izjaviti da će mi u najboljem sjećanju zacijelo ostati prevođenje Novakova epa, naravno, ako me zdravlje posluži te ga uspijem do kraja prevesti.


2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Uspoređujemo li prevođenje nekad i danas, nedvojbena je činjenica da se nekad fizički teže prevodilo, lupalo se prstima po starim pisaćim strojevima, uvlačilo u njih pet listova papira s indigom, a ukoliko bi došlo do pogrešaka (što se često dešavalo) papiri bi završavali u košu i trebalo je opet iznova tipkati… Danas se mnogo lakše pristupa i obavlja sam posao prevođenja, ali zahtjevnost i odgovornost tog posla nisu ništa manji. Sjećam se koliko olakšanje je za mene značio električni pisaći stroj, kad nisam više trebao rukom pomicati valjak. A onda sam, sredinom 1995. godine, radeći na prevođenju Religijskog leksikona s njemačkog jezika, bio u mogućnosti kupiti sebi računalo i zamoliti svog suseljana, studenta informatike, da mi pokaže kako se računalom služiti umjesto pisaćeg stroja. Dakle, svladao sam tek neznatan dio mogućnosti koje nam računala pružaju. I nikad neću zaboraviti prvu pogrešku, kako sam nepromišljenim klikom izbrisao preko pedeset stranica prevedenog teksta…, i kako sam proklinjao i molio prijatelje, koji su se u informatiku razumjeli daleko više od mene, da mi pomognu vratiti izgubljene stranice, što naprosto nije bilo moguće. Dugo mi je trebalo da se naviknem kliknuti „save“ nakon svake prevedene stranice.

S internetom je bilo puno lakše i zabavnije. Bio sam i ostajem zadivljen mogućnostima pružanja različitih usluga. S vremenom sam uspio svladati otvaranje datoteka s rječnicima, gramatikama, pravopisima… Pa ipak, još uvijek rado i često posežem za Slovenačko-srpskohrvatskim rečnikom (1964), Etimologijskim rječnikom (1974) i Općom enciklopedijom Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u 8 svezaka (1977-1982) koja i danas zauzima najčasnije mjesto na mojim policama za knjige.


3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Već sam u odgovoru na prvo pitanje spomenuo kontakte s Edvardom Kocbekom. On me svojom rečenicom „Živjeti moram tako jasno i vrijedno, tako čvrsto i uznemirujuće, da mogu u svako doba biti sam svojim dokazom“ osamostalio na putu stvaralačkog i prevoditeljskog djelovanja. U posljednjih desetak godina prevodio sam uglavnom živuće slovenske pjesnike i romanopisce. Posebno zadovoljstvo pričinjala mi je korespondencija nastala za vrijeme prevođenja s pojedinim autorom. Počelo je to s Vinkom Möderndorferom 2013. Razmijenili smo tek nekoliko mejlova i dvaput se sreli na književnim večerima. Prevođenje romana Samo dođi doma Andreja E. Skubica urodilo je opsežnijom razmjenom pitanja i pojašnjenja, zato što sam se suočio s brojnim slovenskim, engleskim i njemačkim slengizmima. Pjesnik Brane Senegačnik svojim me primjedbama poticajno usmjeravao ne samo u produbljivanje slovenskog, već i ciljnog hrvatskog jezika. Ostvarili smo obostranu poetsku suradnju u razjašnjavanju dilema povezanih s pojedinim pjesmama.

Najopsežnija korespondencija nastala je tijekom prevođenja treće knjige epa Vrata nepovrata Borisa A. Novaka. Tu sam korespondenciju u sažetom obliku pripremio za tisak. Autor je to pročitao i „bio iznenađen obimom i brojem tema koje smo obradili, od lingvističkih i translatoloških pitanja preko povijesnih problema do ličnih stvari i reagiranja na veoma burnu sadašnjicu“. Dao mi je suglasnost da to mogu objaviti i objavljeno je na portalu Ajfelov most Miljenka Jergovića 3. kolovoza 2021. pod naslovom „Dopisivanje prevoditelja s autorom“, a bit će emitirano i na Trećem programu Hrvatskog radija.


4. Osim što ste književni prevoditelj, vi ste i izrazito plodan književnik koji piše na hrvatskom i slovenskom jeziku. U kakvom su suodnosu vaše dvije djelatnosti, one književnika i prevoditelja? Kako ih „pomirujete“ i je li ih uopće potrebno miriti?

Sredinom travnja prošle godine izašla je u Zagrebu moja knjiga pod naslovom ZDRAVICA dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca. Svojim djelovanjem, autorskim i prevodilačkim, nastojim na najbolji način demantirati skučenost provincijalaca koji ne vide preko vlastitog plota. Kao pjesnik, pisac i prevoditelj sazrijevao sam unutar dvaju jezika jedne te iste civilizacije, vjeroispovijesti i kulture. Poslije završene osnovne škole nastavio sam školovanje u Zagrebu. Stanovao sam u internatu misionara lazarista zajedno s petnaest pitomaca iz Slovenije, pet iz Makedonije, šest iz Kosova, dvojicom iz Bosne i Hercegovine i jednim iz Srbije. U druženju s njima doživio sam na osobit način toplinu jugoslavenske zavičajnosti. I upravo sam tu toplinu ponovno osjetio pola stoljeća kasnije, tijekom prevođenja Novakovih Obitavališta duša. Naša korespondencija otkrila mi je zanimljive podudarnosti. Dok je on studirao u Ljubljani, ja sam se spletom neočekivanih okolnosti 1975. zatekao u njegovom rodnom gradu Beogradu. Na Filozofskom fakultetu u Čika Ljubinoj ulici sudjelovao sam na brojnim tribinama. Zahvaljujući susretljivosti kolega na fakultetu, prije svega pjesnicima Novici Tadiću i Ambri Maroševiću, uspostavio sam kontakte s redakcijama te u beogradskim listovima i časopisima objavio velik broj pjesama, proznih zapisa i prijevoda. Za vrijeme održavanja BITEF-a (Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala) upoznao me moj ljubljanski urednik Veno Taufer s pjesnikom Miodragom Pavlovićem, tadašnjim bardom srpskog pjesništva, koji je kod beogradskog izdavača Prosveta posredovao u vezi objavljivanja mog prvog romana Traganje za samim sobom 1980. Dakle, dvije djelatnosti, književna i prevoditeljska, kod mene idu ruku pod ruku. Usrećen jednom i drugom pišem svoju autobiografiju pod naslovom Život je pjesma. Mnoga poglavlja već su emitirana i objavljena, a vjerujem da ću mnoga još napisati.


5. Pripadnik ste zrelije generacije autora i prevoditelja s južnoslavenskih jezika koji su stasali i afirmirali se u vrijeme zajedničke države. Možete li sagledati i usporediti situacije „onda“ i „sada“ iz prevoditeljske, a možda i šire društvene perspektive?

Poslije završenog studija vratio sam se u zavičajnu općinu Hum na Sutli i počeo raditi kao prevoditelj i urednik radničkih novina u tamošnjoj tvornici stakla. Time je počelo vrlo značajno razdoblje glede spoznaje koliko je jugoslavenska indoktrinacija bratstva i jedinstva u gospodarstvu i politici zapravo udaljavala i otuđivala Hrvate i Slovence. Naime, Slovenci su u višim razredima osnovne škole učili srpskohrvatski, srpsku jezičnu varijantu koju su potom u jugoslavenskoj armiji samo učvrstili. Zato su na susretima sa svojim hrvatskim partnerima sve do demokratskih promjena razgovarali ili slovenski ili srpski, nipošto hrvatski. Poslije osamostaljenja i međunarodno priznatih država Slovenije i Hrvatske, slovenski kolege nađoše se na susretima s hrvatskim kolegama u velikoj neprilici zbog svoje ‘srbohrvaščine’. Često sam imao priliku vidjeti kako se muče s hrvatskim izgovorom, vidjeti i slušati njihovo nelagodno ispričavanje zbog duboko usađene ekavštine. Takva ispričavanja obično bi završavala u mučnoj tišini koju sam na lijep način uvijek pokušavao prekinuti zdravicom u čast i slavu Francetu Prešernu. On je upalio svjetlo slovenskog jezika i slovenskog naroda, svjetlo koje nije uspjela ugasiti nijedna politička sila. Kod nas Hrvata bilo je nažalost svjetlo hrvatskog jezika, od Marka Marulića do naših dana, prečesto na samoj granici ugasnuća. No, Boris A. Novak me u svom epu uvjerava da je svaki narod neuništiv sve dotle dok je svjestan svog jezika. Valja staloženo i iskreno cijeniti svoj jezik, to je osnovni preduvjet i jamstvo poštivanja i uvažavanja susjedova jezika. Moji susreti i doživljaji sve me dublje uvjeravaju da ubuduće južnoslavenske narode ne mogu zbližavati nikakve parole o bratstvu, već ponajprije prava istina i istinske vrijednosti na svim područjima čovjekova življenja i stvaralaštva.


6. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Tu i tamo pročitam kakav zanimljiv prijevod mlađih kolegica i kolega, ali nikad nisam primijetio da bi nešto trebalo popraviti. Ne znam u čemu mlađe generacije griješe, niti me to zanima, jer se bavim ispravljanjem svojih pogrešaka. Mlađi prevoditelji imaju u usporedbi s nama starijima veliku prednost što su rođeni u digitalno doba koje je donijelo dinamične promjene na području komunikacija. Nesagledive su mogućnosti razvoja informatike i robotike, a pogotovo s njima povezane umjetne inteligencije. No, sve veći broj istraživača upozorava na opasnost od dominacije strojeva nad ljudima. Tu smo mi stariji u prednosti pred mlađima, jer nismo u stanju ni pratiti taj razvoj, a kamoli se nositi s njim. Nama je računalo još uvijek sluga, a bojim se da bi mlađim naraštajima moglo postati gospodarom. Vjerujem da se to neće dogoditi, da će svakom savjesnom prevoditelju i dalje biti na prvom mjestu temeljito poznavanje jezika, sluh za zvučanje i semantičke nijanse, kako bi prijevod zadržao u sebi umjetničku svježinu i ritam originala.

 Podijeli na društvenim mrežama