Prevoditeljski portreti - Pero Mioč
Pero Mioč član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog društva dramskih umjetnika, član Društva poljskih književnika, i Doživotni počasni član UNIMAe. Živi i radi u Šibeniku kao redatelj i umjetnički savjetnik u Šibenskom kazalištu. Od 31. prosinca 2007. umirovljenik. 2003. godine odlikovan je Krzyżem Kawalerskim, Viteškim križem, visokim poljskim državnim odličjem. Gradsko vijeće grada Šibenika dodijelilo mu je 2005. godine Nagradu grada Šibenika za djelatnost u kulturi. 2006. godine dobio je Godišnju književnu nagradu za prijevode poljske književnosti na hrvatski jezik (Stowarzyszenie Autorów ZAiKS, Poljska), a 2010. godine i vrlo uglednu međunarodnu počasnu Nagradu Jana Dormana za 2009. godinu, za izniman doprinos kazališnom stvaralaštvu za djecu i mladež, te spisateljska i prevoditeljska ostvarenja. Prevodi s bugarskog, ruskog, poljskog, francuskog i slovenskog, a najveći doprinos dao je prevođenju djela poljske književosti - djela Hanne Januszewske, Adama Walnog, Tadeusza Rozewicza, Zbigniewa Herberta, Adriane Szymańske i drugih poljskih pisaca.
S Perom Miočem razgovarao je Emilio Nuić.
Možete li izdvojiti neke prijevode iz Vašega bogatoga prevoditeljskoga opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke zbog kojih Vam je iznimno drago što ste ih baš Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Svako djelo koje sam odlučio prevesti, ili koje sam preveo, predstavljalo mi je poseban izazov, inače to ne bih radio. Načelo kojim sam se rukovodio, bilo je: ni po koju cijenu ne iznevjeriti autora, ne iznevjeriti original, ne iznevjeriti potentnost jezika s kojeg prevodim, a sukladno tome, sačuvati iznimnu potentnost hrvatskoga jezika. Draga su mi sva djela koja sam preveo, ali sam nesretan što su neka od njih prošla kroz ruke neodgovornih ili nekompetentnih, a često i aljkavih urednika, pa čak i lektora! Prošla su čak i kroz ruke lažljivaca, kradljivaca i krivotvoritelja, i nesretnih ideologa! Autor i prevoditelj su u takvom slučaju isključeni. Tako se dogodilo da je isključen Karol Wojtyła (papa Ivan Pavao II.), a skupa s njim i Njegov prevoditelj, jer su se u vrijeme tih prijevoda u Hrvatskoj namnožili pape veći od Pape. Konvertiti, koji su Domovinski rat proveli u podrumima ili inozemstvu, smišljajući povijesnu prijevaru, poslije rata postaju vjerski prozeliti i neofiti, postaju veliki vjernici i domoljubi, ali, avaj, ne iz uvjerenja ili prosvjetljenja. Iz probitačnosti! Zauzeli su dobro plaćen znatan javni prostor. Na sreću, postoje i oni drugi nakladnici kojima je stalo do KNJIGE, ali često su na prosjačkom štapu, pa se uz golema odricanja časno i profesionalno bave časnim i rizičnim poslom. Njima se divim. Njima sam zahvalan. Autor od takvih ljudi dobiva ono što im je povjerio i za što može garantirati, što može braniti.
Teško je danas u Hrvatskoj izdati knjigu pored brojnih koterija, malih, ali moćnih, klanova, malih, ali bezobzirnih, kartela i neizbježnih kokošara. Tako je nakladništvo u Hrvatskoj u znaku četiri K. K und k, und k, und k: koterije, klanovi, karteli i kokošari, i sve to začinjeno ideologijama i konfesijama, a ja sam Hrvat bez ideologije i iskreni vjernik bez konfesije. Od prvih studentskih dana imao sam samo dva moralna uzora: Sokrata i Krista. Nažalost, premda su bili pismeni, nisu ostavili ni jedne svoje zapisane riječi. Zašto? To je pitanje koje me progoni cijeli život, premda znam da odgovor neću nikada saznati. To nisam saznao ni od Platona, ni od Svetoga Pavla, ali oni, unatoč mom poštovanju, nisu moji uzori. Ispričavam se zbog ove podulje digresije, koja bi mogla biti znatno dulja, ali ovdje joj nije mjesto, pa se vratimo pjesniku Karolu Wojtyłi. Papi Ivanu Pavlu II. Svetom. Nisam Mu prilazio ni kao Papi, ni kao Svetome (u vrijeme kada sam prevodio Njegova djela On je bio živ), prišao sam Mu kao pjesniku. On je to prepoznao i poslao mi svoj pismeni papinski blagoslov. Za to sam zahvalan, prije svega, Književnom krugu Split koji je 1997. tiskao knjigu Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća, u mom izboru i prijevodu. Očito je bio iznenađen i vrlo zadovoljan kada se našao u tom izboru skupa s Gałczyńskim, Miłoszem, Różewiczem, Szymborskom, Herbertom i Zagajewskim. Uredništvo Književnoga kruga Split (gospoda Joško Božanić, Ivan Mimica i Ante Sapunar, kao prava gospoda i znalci) nisu popravljali Papu, ni prevoditelja, a niti jednoga spomenutoga autora. Isto bih mogao reći za urednike u brojnim hrvatskim časopisima i novinama u kojima sam objavljivao prijevode Papinih djela, ali, nažalost, to ne mogu reći za dva nakladnika (neću ih imenovati, jer bi to bila denuncijacija) čiji su urednici, oboje, konvertiti (Neću reći ni njihova imena, jer bi to bilo prokazivanje, i jer to govorim kao opomenu nestašnim i bez pokrića ambicioznim budućim urednicima.) nad tim dvjema knjigama izvršili (sada ću i ja ''obogatiti'' hrvatski jezični pojmovnik, kada je jezično građansko pravo stekao pojam femicid!) liberocid, traductocid i verumcid! Po jedan primjerak tih sramotnih knjiga držim u osobnoj knjižnici samo kao corpora delictorum, ali sam ipak 2017. artikulirao knjigu Fenomeni Wojtyłine iznimnosti podnaslovljenu: Prilozi književnoj biografiji pape Ivana Pavla II. kako bih se, za tuđe grijehe, ispričao pjesniku Karolu Wojtyłi.
U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Prevoditi sam počeo posve slučajno. Najprije za potrebe kazališta. Prevoditeljskoga uzora nisam imao. Ni od koga nisam učio. Ne vidim nekakvu posebno bitnu razliku između prevođenja nekada i sada. Jednostavno, treba dobro prevoditi. Bez interneta prevodim i danas. Zaintrigiran tom ''dobrobiti'' otvorio sam jedanput pjesme Josifa Brodskoga, a u rukama držao njegovu knjigu na ruskom jeziku; tu je započela i završila pustolovina… Kompjuter i internet su za mene samo napredni pisaći stroj koji mi pomaže oblikovati tekst i žurno ga i sigurno poslati, evo, Vama. Bio sam i ostao vjeran strojopisu, a moj pokojni prijatelj, veliki meštar Tadeusz Różewicz osobnom rukopisu. Nikada se nije potrudio pisati ni pisaćim strojem. Sav svoj golemi opus ispisao je vlastoručno, a u njegovoj nakladničkoj kući radila je osoba koja je bila zadužena isključivo za čitanje njegovih rukopisa i pripremu za tiskanje. Volim dobre i ukoričene rječnike, čak kada im i otpadnu korice, i enciklopedije (neideologizirane!).
Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja, je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
O tome nikada nisam razmišljao. Mislim kako takav kontakt nije nužan ako prevoditelj zna koga prevodi, što prevodi, i ako poznaje povijest naroda s čijeg jezika prevodi. Poželjno je saznati sve što je moguće o autoru, i nužno pročitati što više njegovih djela. To je moje mišljenje. Nitko se s njim ne mora složiti. Poznavao sam, a i poznajem (šio znači kako su još uvijek, na sreću, živi) neke autore čija sam djela prevodio. S nekima sam se družio, s nekima prijateljevao, s nekima pio, s nekima često telefonski razgovarao, ali je do tih poznanstava došlo poslije mojih prijevoda njihovih djela, a neke nikada nisam osobno susreo, niti s njima razgovarao. Poznanstvo i prijateljevanje, pa i opijanje, nisu utjecali na prijevode. Tuđe djelo za mene je uvijek bilo u sferi sacrum! To je prepoznao nobelovac Czesław Miłosz i izrekao meni najdraži kompliment: ,,Godinama na Berkeleyu predajem slavenske književnosti. Nikada nisam znao koja je razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika dok nisam pročitao tvoj prijevod Rodbinske Europe…''. Što je dalje rekao, neću reći jer bi to zazvučalo kao samohvala. To je bio ozbiljan telefonski razgovor pun iskrenog smijeha. I, ja sam ostao pri svome kako je velika razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika, što brojnim mojim kolegama još nije prispjelo u glavu. Čak ni hrvatskim akademicima među kojima su i oni koji su mentalno još uvijek u JAZU, a ne u HAZU! Ovi iz HAZU i dalje će biti suspektni, a ovi iz JAZU redovito nagrađivani. Miłosz je otprve shvatio, a poslije izlaska njegove knjige Usputni psić na hrvatskom jeziku, gotovo se zaljubio u hrvatski jezik, pa me, onako usput, upitao: ,,Kako izlaziš nakraj s poljskom fonetikom''? Očito nije pretpostavljao kako bi neki stranac mogao shvatiti o čemu se radi. Tu sam ga zaskočio. Napisao je pjesmu, pean, poljskom jeziku, ali je zubima škrgutao na poljske fonetičare. A ja sam taj hvalospjev znao, preveo i objavio negdje u našoj periodici. Brzo sam mu, hineći akademsku hladnoću, što je on odmah prepoznao, odgovorio: ,,Poljsku fonetiku normirala su dva pijana vraga''. Prasnuo je u smijeh, a onda dodao: ,,Mislim kako ih je bilo više!'' Opet smijeh. ''Znaš, ja tvoje prijevode na hrvatski čitam takvom lakoćom kao da su na poljskom, a ne govorim hrvatski''. Ozračje razgovora bilo je baš blagotvorno, pa sam se odlučio našaliti odgovorivši mu: ,,Lako Vam je kad znate što ste napisali''. E sada, što mi je rekao i što sam ja rekao njemu, neprilično mi je izgovoriti u ovom ozbiljnom razgovoru, ali je razgovor s Miłoszem opet završio obostranim smijehom. Obećali smo se vidjeti i napiti u Krakowu. Nažalost, nikada se nismo osobno sreli. S Różewiczem sam se susreo u Warszawi, a sastajao u njegovom domu u Wrocławu. Naravno da smo i pili (wódku i šibensku travaricu). Wódku smo pili iz boce od 700 ml i 40% vol. na kojoj je maestrov portret ispod kojega je ispisano: Tadeusz Różewicz WÓDKA punjeno u Lublinu, a na suprotnoj strani boce pjesma Tadeusza Różewicza Dlaczego poeci pią wódkę (Zašto pjesnici piju vudku). Providnost u to ne bih htio miješati, ali slučaj ili ne, iz torbe sam izvadio isječak iz, mislim, Hrvatskoga slova na kojem je bio moj prijevod te pjesme. Maestro se zacenio od smijeha! I ne buš ti pil? Rekao bi naš dragi Pajo Kanižaj. Pa pili smo. I dok ovo pišem na radnom stolu je, kao corpus delicti, takva boca, Różewiczew dar, samo odavna u njoj nije wódka nego šibenska loza. Kad meni draga osoba, doduše rijetko, navrati, kaže ,,Daj nam natoči po jednoga Różewicza''. Tako sam s njim u stalnom kontaktu. A s Januszem Głowackim bilo je drukčije. Pili smo u Šibeniku, u Zagrebu, u vikendici Ante Radnića Brace u Trsteniku, u Warszawi… i uvijek bih požalio što s nama za stolom nije Luko Paljetak pa da ga onako impozantnog i lucidnog (a u Poljskoj su ga zvali Głowa, što znači glava, jer je za glavu stršio iznad drugih, a i zbog toga što je ,,imao glavu'') spremi pod stol, a onda mene nevino (Luko uvijek izgleda nevino) upita: ''A što ćemo sada nas dva popiti?''. U domu Henryka Bardijewskoga i Liliane Bardijewske, gdje sam držan za obiteljskoga prevoditelja, peharnik Henryk me izluđivao. Za objedom točio nam je samo po dl vina i bocu sklanjao sa stola! Pušiti se nije smjelo u toj njihovoj ljekarni pa sam jedva čekao izjuriti u kakvu knajpu, naručiti butelju i zapaliti cigaretu. Olgu Tokarczuk, koju sam otkrio našem čitateljstvu prevevši njezine romane Pravijek i ostala vremena i Dom danji, dom noćni, dok još nitko nije ni sanjao kako će ta lijepa i mlada dama postati nobelovka. Nju i njezinog muža Romana (a kako bi se inače i zvao muž dame koja piše romane?) susreo samu Zagrebu. Pa skupa s mojim pajdašem Antom Radnićem Bracom ispismo par butelja ,,crvenoga''. Adam Zagajewski pio je mineralnu vodu, u kafiću u Krakovu, u kojem se moglo komodati jedva sedam osoba (čista plejada), a nas je bilo četvoro, računajući konobara. Previše skroman, previše čedan i tih. Ni oko čega se nismo imali sporiti. Blagost, blagost i sjeta, možda za Lwówom. Iz poštovanja nisam zamolio alkohol. Pio sam poljski espresso, koji ne sliči na šibenski espresso, recimo u kafiću Giro. Trezveno i blago razgovarali smo o prozodiji uopće i o stanju stvari u svijetu, što s prozodijom nije bilo ni u kakvoj svezi. Nažalost, otišao je rano, i na Svjetski dan poezije, 21. ožujka. Sjeta, sjeta, sjeta, kad god se sjetim Adama. Bilo je tu i drugih susreta ispunjenih sporenjima zalijevanim alkoholima i diskusija o futurizmu, dadaizmu, velikom zločincu Uljanovu, egzistencijalizmu, o turpizmu u Różewiczewoj poeziji i o Jeszcze Polska nie zgineła (Još Poljska nije propala)…
Postoji li prijevod nekoga književnoga djela zbog kojega Vam je žao što ga Vi niste preveli?
Postoje djela koja sam ja preveo, a netko drugi popravio (unakazio!) i objavio pod svojim imenom. Žao mi je što je time učinjena nepravda Wojtyłi, Szymborskoj, Zagajewskom… Ali o tome toliko. Ustreba li, neću ustuknuti pred mojom UDBOM. Moja UDBA sveudilj marno djela, samo ne znam zbog čega. Bolje od mene zna kada, što i gdje sam što objavio pa to skuplja i… tako to!
Čitate li prijevode mlađih naraštaja? Primjećujete li nešto u čemu mlađi naraštaji često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostatci mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim naraštajima)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?
Čitam ponekad i sve rjeđe. Nemam vremena. Kratki dani. Kratke godine. Precjenjujete me. Nisam osoba koja bi imala pravo davati savjete. Nisam genij, nisam gospodar istine, niti bogomdani talent. Čime se u svom radu rukovodim, odgovorio sam na samom početku našega razgovora. Zamijetio sam, s iskrenom tugom, kako mlađi (a i stariji!) kolege ne vode računa o hrvatskom jeziku, o njegovoj iznimnosti, kako se ne trude razvijati njegovu golemu fleksibilnost, posebnost i potentnost. Zamijetio sam dobre prijevode loših knjiga i loše prijevode kapitalnih djela. Uočio sam tri tipa prevođenja: prepričavanje, prepjevavanje i prevođenje. Iznenadili bi se ljudi kada bi znali koliko je kapitalnih djela većinom prepričano. Nema u tim prijevodima autorove stilske i jezične prisutnosti, posebnosti rečenice. O tome bih mogao sada raspredati na dugo i široko, ali nema prostora, ni vremena, tempus fugit. A što se tiče prednosti i nedostataka, u to ne vjerujem. Jednostavno treba dobro prevoditi, ne prepričavati, ne prepjevavati, osim za osobnu zabavu u dokolici. Prevođenje se ne može naučiti. Ili jeste ili niste. Prevođenje nije zanat. Prevođenje je i dar i umijeće i vještina. Prevođenje je autorstvo, znači stvaralaštvo. Erudicija je tu od velike pomoći, ali samo kao dobrodošli alat. Poznajem brojne erudite koji ni u jednoj oblasti nisu u stanju stvoriti ništa novo. Erudicija bez prometejske iskre može biti samo prazan papir koji uzalud čeka svoj sadržaj.