Knjiga je u krizi zato što je, kao i sve druge stvari, silovana logikom novca, odnosno ''vladavinom kvantiteta'' kalo bi to rekao Rene Guenon.Zato što je njezina vrijednost prvo u sadržaju i kvaliteti misli koje prenosi, knjiga je elitni ''proizvod'', što je u koliziji s logikom ''masovne potrošnje'' i određivanjem ''cijene koštanja'' prema količini novca uloženog u PR. Budući da je kvaliteta vrlo skupa i dragocjena, mehanizmi slobodnog tržišta neprestano rade na tome da srozaju kvalitetu i tako smanje 'cijenu' te skrate vrijeme uloženog intelektualnog napora.Opće i rapidno kvarenje kvalitete osobito bolno pogađa knjigu.
Otuda situacija da se u Hrvatskoj danas tiska otprilike 85% čistog smeća, od ionako oskudne produkcije koja iznosi otprilike 6000 novih naslova godišnje, ukupno sa svim stručnim knjigama, katalozima i brošurama, što Hrvatsku stavlja na samo DNO europske ljestvice novoobjavljenih naslova. Da je riječ o smeću, osobito se lijepo može vidjeti na Jakuševcu gdje ponekad dospijevaju čitavi kontingenti neprodanih viškova posve novih knjiga. Ovo nimalo ne čudi, s obzirom na to da sami ''proizvođači'', ponekad pogrešno nazvani ''izdavačima'', knjigu smatraju ''artiklom''i spremni su svoje izdavačke uratke prodavati i po cijeni od 1 kn, kako je to nedavno učinio npr. Profil-Žderić.
U tom svjetlu, gotovo da bi trebalo žaliti za vremenima kada je socijalistički SIZ za kulturu imao komisiju za šund, i kada se kulturno bezvrijedno štivo dodatno oporezivalo ''porezom na šund''.
Državne i lokalne subvencije za knjigu kojima je svrha donekle ublažiti ''preživljavanje najjačih'' na području knjige, trebale bi biti barem 3 puta veće nego što jesu pa da bi imale ikakav efekt - ovako se svode na dekoraciju i bacanje pijeska u oči. Imajući u vidu mizeran broj novih naslova godišnje, a još mizerniji broj vrijednih naslova, utrostručenje subvencija bilo bi više nego zanemariv trošak za javne financije.
Drugo, apsolutno bi trebalo uvesti izravno subvencioniranje prevoditelja od strane državnih institucija, po realnoj cijeni prijevoda, dakako i s obzirom na kompleksnost teksta, a ne po uravnilovki. Po mom mišljenju, u književnom prijevodu ima barem tri grube kategorije teksta, prvi, šund, koji se može načiniti žmirečki i koji košta 5 eura po kartici, koliko otprilike i plaća npr. Antičević, drugi srednje zahtjevan cca 10 eura, i najsloženiji tekstovi do 15 eur po kartici, cijena koja de facto kod nas ne postoji. Te cijene u cijelosti bi i odmah trebale izravno pokrivati državne i lokalne institucije za kulturu, za neki određeni broj poželjnih i potrebnih naslova npr. 3000 godišnje, što predstavlja beznačajnu svotu otprilike desetak milijuna eura godišnje ( u današnjim uvjetima to bi mogao isfinancirati i sam Mudrinić, koji otme državi najmanje 50-100 milijuna kuna godišnje kroz razne porezne i druge makinacije).
Treće, trebalo bi odmah zakonom limitirati knjižarski ''rabat'' od 40% na cijenu knjige, pojava koja ne postoji nigdje u ''Europi'', na maksimalno 20%, te ukinuti zakonom tkz. komisionu prodaju knjiga, koja vrijeme naplate prodane knjige odlaže na 6-12 mjeseci. Taj zahvat momentalno bi prepolovio postojeće nedostižne cijene knjiga, a možda bi i utjecao na povećanje naklada koje se sada kreću oko sramotnih 1000 primjeraka po naslovu.
Najzad, državne institucije, Komora, carina, Porezna uprava itd., trebale bi učiniti sve da hrvatska knjiga najvećom lakoćom stigne na područja hrvatskog, bosanskog, crnogorskog i srpskog govornog jezika, u skladu s konvencijama o slobodnom kretanju intelektualnih dobara, suprotno od današnje prakse gdje je malim nakladnicima gotovo nemoguće podnijeti troškove špedicija i dr. na geografski bliska ''tržišta''. S time se mora momentalno uskladiti i platni promet između zemalja ''regije''.
Ako se ove mjere ne provedu u najkraćem mogućem roku sljedeće dvije tri godine, nestat će u Hrvatskoj i kvalitetne knjige i kvalitetnog prevodilaštva, a Jakuševac će se polako preseliti u vodeće knjižare gdje ćemo tužno promatrati jedni druge među hrpama tiskanoga smeća.
