Pregled novosti

Mia Pervan rodila se u Dubrovniku, a osnovnu je školu i gimnaziju završila u Splitu. Daljnji put odveo ju je u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila studij engleskog i ruskog jezika i književnosti, a na istom fakultetu poslije je i magistrirala s temom iz područja književnoga prevođenja. Dugogodišnja je cijenjena članica DHKP-a, a to joj je Društvo dodijelilo godišnju nagradu Josip Tabak za najbolji prijevod proznog teksta u 2006. godini za roman More Johna Banvillea. U svojem višedesetljetnom književno-prevoditeljskom radu hrvatsku je kulturu i književnost zauvijek zadužila brojnim vrhunskim prijevodima iz svjetske književnosti, za što je 2012. primila nagradu DHKP-a Josip Tabak za životno djelo te 2020. godine Nagradu Iso Velikanović za životno djelo. Sve je počelo u studensko doba kada joj je, kako spominje u intervjuu za portal Moderna vremena, jedan profesor s fakulteta ponudio da prevede prvi roman Thomasa Hardya Pod zelenim stablom. Nakon prvoga objavljenog romana prijevodi s engleskoga i francuskoga nastavili su se nizati, pa je tako hrvatskim čitateljima omogućila da uživaju u djelima pisaca poput Johna Banvillea, Georgea Orwella, Paula Austera, Mathiasa Enarda, Lawrencea Durrella, da nabrojimo samo neke. Generacije djece i mladih zauvijek će joj biti zahvalne na mnogobrojnim prijevodima među kojima bismo istakli Maloga princa Antoinea de Saint-Exupéryja, Medo Winnie zvani Pooh A. A. Milnea, Vjetar u vrbama Kennetha Grahama i Peća i Vuk Sergeja Prokofjeva. Uz predani književno-prevodilački rad Mia Pervan godinama se posvećeno bavila pedagoškim radom, u školi stranih jezika i na fakultetu.

Razgovor s Mijom Pervan vodila je Ela Varošanec Krsnik.

U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se brojni prijevodi s francuskog i engleskog. Koji Vam je od Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najizazovniji, ali i najdraži, bio mi je rad na prevođenju Baltazara, drugoj od četiriju knjiga nekad kultnog Aleksandrijskog kvarteta iz pera engleskog pisca Lawrencea Durrella, kojega mnogi smatraju engleskim Proustom. Durrellov opojni lirizam mjesecima me držao prikovanom za računalo. Trudila sam se postići što veću ekvivalenciju i što bliži rečenični ritam između njegova i svoga izričaja. Bilo je trenutaka kad bih načas osjetila da sam dodirnula autorov duh, a to se zacijelo odrazilo u prijevodu. Zato mi je, eto, najdraži.

Mnogo je truda trebalo uložiti i u prijevod Književne teorije Terryja Eageltona, iako sam suvereno vladala književnoteorijskim pojmovima i nazivljem. Nije mi bilo lako proniknuti u autorov često zakučast načina izražavanja.

Od iznimno zahtjevnih prijevoda s francuskog jezika navodim roman Zabor ili psalmi alžirskog pisca Kamela Daouda, knjigu prožetu referencijama na Bibliju i Kur'an,  apologiju jeziku, pisanoj riječi i životu, koju je moguće čitati na doslovnoj i metaforičkoj razini.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Postoji, dakako, golema razlika između nekad i danas, između olovke i papira te računala i mnoštva internetskih izvora,  između dugotrajnog traganja po enciklopedijama i knjižnicama za leksičkim, kulturološkim, povijesnim i sociološkim razlikama između dvaju jezike i dvaju svjetova.

Odavno se služim novim tehnologijama, danas bi mi bez njih bilo teško zamisliti rad na prijevodima. Katastrofa je, međutim, moguća kad vam se u računalu nepažnjom izgubi veći dio prevedenog teksta. To su trenutci kad biste najradije skočili kroz prozor.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, nekoliko puta sam se obratila za pomoć autorima. To su uglavnom bili ugodni razgovori koji su mi pomogli razriješiti neke jezične ili kulturološke nedoumice.

Prevodili ste brojne klasike, ali i manje poznate naslove i autore. Ima li razlike u procesu prevođenja teksta koji je već na neki način kanoniziran i manje poznatih tekstova? Prevodili ste i književnost „za djecu veliku i malu“, među kojima se svakako ističe Mali princ. Je li drugačije prevoditi književnost za djecu i književnost za odrasle i, ako da, koje su razlike?

Kanoniziran ili ne, dobar tekst je uvijek lakše prevoditi negoli loš tekst. Jednostavno stoga što je dobar tekst artikuliran, suvisao, jasan, čist – u većini slučajeva. Kad je riječ o velikim stilistima kao što su Flaubert ili Durrell, valja se strogo držati autorova stila, ne smijemo ga iznevjeriti. Ne smijemo izgubiti pisca jer pisac je stil i on u prijevodu mora ostati sukladan izvorniku, čist, prepoznatljiv. Najgore što se može dogoditi jest da pribjegnemo parafraziranju.

Najteže je pak prevoditi nevješta pisca, loš tekst. Prevoditelj tu često dođe u napast da ga „popravlja“. Treba se čuvati takvih napasti. Zadatak nam je da s jednog na drugo tlo prenesemo autorove riječi, kakve god one bile.

Mislim da ne postoji bitna razlika u prevodilačkom prosedeu kad je riječ o književnosti za djecu i književnosti za odrasle. Rekla bih ipak da djeci treba pristupiti još brižljivije, pripaziti da jezik bude jasan, lišen stranih riječi i jezičnih konstrukcija prenesenih iz izvornika, a rečenicu učiniti što kraćom i jezgrovitijom. Valja znati naći djetetu razumljive riječi u materinskom jeziku, strana imena likova eventualno zamijeniti imenima iz ciljnoga jezika te nastojati sačuvati ritam i melodiju izvornika. Dijete najlakše usvaja i pamti tekst kad ga doživljava kao glazbu.  

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Rado zavirim u prijevode mlađih kolega i kolegica. Ima ih doista dobrih i vrijednih u tom poslu. Uživam, primjerice, u prijevodima Dinka Telećana, cijenim prevoditeljsko umijeće Maje Tančik. Ksenije Banović, Ane Badurine i Andyja Jelčića i Igora Buljana, a odnedavno i vješte prijevode televizijskih priloga iz pera Lare Hölbling Matković. 

Mobilnost u današnjem svijetu pruža mlađim naraštajima sjajnu priliku za usavršavanje stranih jezika kao i  za pronicanje u njihove žargonske i dijalektalne idiome. Ujedno, mladi danas imaju na raspolaganju cijeli spektar tehnoloških mogućnosti što im posao čini bržim i bezbolnijim. Ako griješe, griješe možda u suviše ropskom odnosu prema izvorniku te olakom prihvaćanju ponekih „virusa“, t.j. jezičnih nepravilnosti poput famoznoga glagola „odmarati“ u njegovu ne-povratnom obliku. Opažam i da izbacuju pluskvamperfekt iz svojih prijevoda, nema u njih one fine razlike između pred-prošlosti i čiste prošlosti, no toga će se vjerojatno okaniti ako takav način izražavanja ne zaživi u jeziku. 

Savjet koji bih dala svim prevoditeljima, novopečenima, mlađima, srednjima i onima koji više nisu mladi glasio bi: čitajte dobre pisce i dobre prijevode, povećavajte i obogaćujte svoj jezični fond. U riječima je tajna dobrog prijevoda.