Pregled novosti

OBRAZLOŽENJE GODIŠNJE NAGRADE ANI PRANJKOVIĆ KARAS ZA PRIJEVOD PROZNOG DJELA, ROMANA „MRAZ“ („Frost“) THOMASA BERNHARDA (Meandar Media, 2015.)

„A može biti da ono izvantjelesno, pritom ne mislim na dušu, da je ono što je izvantjelesno, a nije duša, za koju i ne znam postoji li, ali pretpostavljam da postoji, da je ta vjekovna slutnja zapravo vjekovna istina; lako je moguće da je ono izvantjelesno, naime ono bez stanica, upravo ono od čega je sve postalo; a ne obratno i ne samo jedno od drugog.“ Zadnja je to rečenica na prvoj stranici prvog romana iz 1963. velikog austrijskog „Nestbeschmutzera“ - tog obožavanog i prezrenog, ili kako bi rekao papa njemačke književnosti, književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, u književnim relacijama „inkomenzurabilnog“ umjetnika - romana zahvaljujući kojem je ovaj mrzitelj svake malograđanštine, licemjerja, nacizma, klerikalizma, bilo koje vrste manipulacije ljudima, kolektivne svijesti i totalitarizma postao poznat i hvaljen, a u kojem je već jasno formulirao svoj prepoznatljiv stil i sadržaj, zbog kojih je i ostao slavan, ali zbog kojih su ga mrzili i napadali; u toj rečenici, dakle, kao da je sažeta neuhvatljiva poetika ovog nevjerojatnog majstora njemačkog jezika: tamna, anormalna nepojmljiva dimenzija čovjekove egzistencije lišene svake ljubavi, ono ekstremno preko čega taj, u doslovnom smislu riječi, cijeli život teški bolesnik i patnik dolazi do egzemplarnog.

Usudila sam se namjerno napisati takvu rečenicu, oprostite mi ako u tomu nisam posve uspjela, jer sam - šegrtujući prije dosta godina u Bernhardovu „Podrumu“ na salzburškoj periferiji -  i ja jednom prevodeći kratki roman ili dužu novelu (Bernhard nije mario za rodove) prevodila takve rečenice-odlomke i  uvjerila se iz prve ruke kakva je to muka i radost. Zato ja od prve stranice prvog prijevoda Bernardove "Hladnoće. Izolacija." iz 2012., a od prošle godine i prijevoda "Mraza" naše laureatkinje Ane Pranjković Karas, iako je nisam poznavala i još je uvijek ne poznajem, vrlo dobro znam i osjećam da je taj sugestivni idiom - taj beskrajni monolog, misaoni slap pun ponavljanja, pun „četvrtastih“, tvrdih, bolno istinitih, ali i bolno uvrnutih, rečenica propalog slikara Straucha o egzistencijalnoj bezizlaznosti, čije se misli spiralno uspinju do nepodnošljivosti pa se opet, kao da su nove, ponavljaju, te nas kao čitatelja istodobno iritiraju i magično privlače i gone dalje i dalje, u jednoj noći i do petstote stranice - našu kolegicu Anu kao prevoditeljicu poput vira uvukao u svoj svijet. Ne mogu se, nažalost, distancirati i usredotočiti samo na našu laureatkinju, jer mislim da se ono što želim reći o njoj kao bjelodano vrhunskoj prevoditeljici i urođenom talentu za književnu prevođenu riječ tiče svih nas koji prevodimo. Jednostavno nemam potrebu, kao što to običavam, ne reda radi, nego zbog divljenja prema izvorniku i prijevodu, navesti sjajna prevodilačka rješenja kojima bismo u ovom slučaju mogli posvetiti omanji seminar. Ovaj put imam potrebu svoje divljenje izreći izravno, bez argumentiranja i potkrepljivanja. Jer, kako bi rekao Bernhard, priroda je stvari takva, da je svaka riječ koju Ana Pranjković Karas upotrijebi u prijevodu prošla zlatna vagu, jer sam analizirajući tekst, ne iz natjecateljske stručne radoznalosti, već ponizne želje za ponovnim učenjem, naišla na nekoliko mjesta gdje bih ja osobno itekako bila u iskušenju da poneki odabir riječ ipak „ispeglam“ i preko raznih semantičkih prečaca nađem opravdanje da je malo više približim našem jeziku, ili recimo to tako, duhu našeg jezika. Ali toga kod naše kolegice Ane Pranjković Karas nema. Svaka je riječ na hrvatskom baš onoliko oštra i gruba koliko treba biti, ili pak jednako začudno lirska kao u originalu. Njezini prijevodi Thomasa Bernharda pokazuju da je njoj književnost hrana prvog reda, da je to nešto bez čega ne može; njezine, oprostite, znam, njegove, Bernhardove, rečenice od krvi su i mesa, njihova prevoditeljica krvari i na rubu je ludila zajedno sa svojim likovima, pa Anin prijevod Bernhardova „Mraza“ teče poput Bachove fuge, i to kao da je napisan na hrvatskom, ali nam Ana istodobno daje do znanja da Bernhard, nažalost, nije pisao na hrvatskom. Prepoznajete li se drage kolegice i kolege u ovim riječima? U onom, kad zavolite pisca kojeg prevodite na prvu i na drugu i na treću, ma koliko njegov stil i sadržaj bili teški i zahtjevni. I kad jedva dočekate da se uhvatite u koštac s nekim njegovim jednako zahtjevnim ili čak i težim i „mučnijim“  tekstom...

Pokušavam shvatiti zašto je tomu tako, a naša laureatkinja to sigurno zna, jer slutim, štoviše, usudim se reći, znam, iako prevoditeljicu ne poznajem – što je i nevažno u cijeloj priči – znam, dakle, da obožava  misaone, bolno iskrene, bravure Thomasa Bernharda i da je sigurno pročitala njegov intervju na dodjeli književne nagrade za roman „Mraz“, kada on objašnjavajući zašto piše najavljuje smrt bajke u suvremenoj književnosti te opsesiju svog cjelokupnog opusa. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg svi mi ovdje prisutni uvijek iznova čitamo i uvijek iznova prevodimo. Thomas Bernhard tom prilikom, naime, kaže: „Koliko znam, nisam došao iz bajke i neću otići u nju. Mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi.“