Tomica Bajsić: Godišnja nagrada Tatjani Tarbuk (lipanj 2010.)

PORTUGALSKI NADREALIZAM I - Antologijski izbor tekstova

(izbor i prijevod Tanja Tarbuk)

Poezija je u Portugalu najjača umjetnička grana. Ne samo da Portugalci rado čitaju poeziju nego će vam rado iz memorije i recitirati neku od pjesama svojih omiljenih portugalskih pjesnika. I ta radost sudjelovanja u poeziji svog vremena nije rezervirana samo za neki određeni sloj, poezijom se bave svi, od čistačice i zidara do profesora ili bankovne službenice. Poezija je ukorijenjena u portugalsko društvo i kulturu duboko poput Saudadea.

A Saudade je vječna osobnost portugalskog naroda.

Tjelesna ljubav koju je bol produhovila, ili duhovna ljubav otjelovljena u žudnji, Saudade je osjećaj poput, recimo, maglovitog jutra, a možemo ga definirati i kao spoj neba i zemlje. Sveprisutan je, i po tom se osjećaju svakodnevni život reflektira i u umjetnosti, tako da je i cijela portugalska avangarda vezana uz Saudade. Osnovna značajka modernizma je da imamo vjeru da nešto možemo promijeniti, da je snaga u našim rukama. Ne puštamo pijesak vremena da nam olako protječe kroz prste, želimo zauvijek svježima zadržati naizgled nepovezive zvukove i osjete, u svoj njihovoj punini i bogatstvu različitosti.

A Salazarova diktatura, izdržljiva skoro poput Sadudadea, ali suprotna, jer je bila žestoki oponent slobodnom duhu, osudila je zemlju na izolaciju od vanjskog svijeta, provodeći medijsku cenzuru i atmosferu straha, ustoličila zabranu slobode izražavanja i političke sudove, pretvarajući tako osobnost portugalskog naroda u bezličnu, umrvljenu masu, po modelu Nacionalnog sekretarijata za propagandu.

Bitno je to znati kako bi ovdje prisutne pjesnike uklopili u prostor i okolnosti u kojima su nastajala njihova djela, jer od svih avangardnih pravaca u Portugalu nadrealizam je bio najviše društveno angažiran.

Kako je to osjećati da imamo krila, a živjeti umotani u vakuum, znaju svi koji su imali iskustva s nekom državom ustrojenom po totalitarnom principu ili po nečovječnoj ideologiji. Iako, brutalni će zamah represije često na pepelu izumrlih nada stvoriti plodno tlo otpora putem kreativne imaginacije.

Pomoću mašte, dobar će nas umjetnik najbliže približiti stvarnom stanju stvari, jer prikazuje nam istinu u više dimenzija, filtriranu od predrasuda, s dovoljnim odmakom za sagledavanje kutova koji bi nam u pravocrtnom, unaprijed nametnutom gibanju, ostali skriveni.

Portugalski nadrealizam, kako saznajemo u sveobuhvatnom uvodu, službeno je ovjerovljen u Lisabonu 1947. osnivanjem prve nadrealističke skupine, u vrijeme već okoštale Salazarove strahovlade. Prošlo je više od dvadeset godina od prvog Bretonovog nadrealističkog manifesta u Francuskoj 1924., tako da se može činiti kako se nadrealizam u Portugalu javlja dosta kasno, no obilježja karakteristična nadrealizmu - sklonost snovima, neobične slike - postoje u svim epohama portugalske umjetnosti; mnogi glazbenici, dramatičari, pjesnici, slikari, suvereno su se kretali između zbilje i sna, jednim podupirući drugo, tako da formiranjem nadrealističkog pokreta nisu oni osjećali da iskaču iz okvira svoje kulture. Vjerojatno najistaknutiji pripadnik Lisabonske skupine, veliki portugalski pjesnik Alexandre O'Neill, u ovoj nam pjesmi, koju možemo čitati i kao svojevrsni manifest smjelih portugalskih nadrealista koji su istupali protiv malograđanskih konvencija i društvenog podjarmljivanja, dočarava visoku umjetničku konstantu, vjeru u snagu pjesničke riječi, u nepovredivo dostojanstvo pojedinca i plemenitu čežnju za od neba obećanom nam slobodom, koja dominira ovom antologijom:

PJESMA

Neka posljednja zvijezda izađe

iz škrtosti neba

i nada se razbukta

razbukta u našem srcu

I neka izađu rijeke

iz strpljivosti zemlje

U moru neka pustolovina

zadobije obale koje zaslužuje

I neka izađu sva sunca

što su sagnjila na nebu

onih koji ne htjedoše vidjeti

- al nek izađu na koljenima

I neka iz ruku izađu pokreti

čiste pretvorbe

Između zbilje i sna

mi ćemo biti vrtoglavi

Knjiga koju ovdje imamo plod je sustavnog proučavanja jedne opsežne, monumentalne građe, obavljene korespondencije, novinskih razgovora, biografskih zapisa, višegodišnjeg predanog rada na jednom izuzetnom djelu koje je, i ne samo zato što se radi o poeziji, za autora materijalno neisplativo, ali pravo je blago za kulturu naše zemlje.

Tanja Tarbuk, koja je prevela već 50-tak djela iz književnosti na portugalskom jeziku, podarila nam je bravurozno prevedenu, koncizno isprepletenu poeziju portugalskih umjetnika, slikara i pjesnika, pjesnika i slikara, fotografa i filmaša, svih raznovrsnih protagonista portugalske nadrealističke scene, autentičnu i svježu, širokokutnu panoramu osobnosti bitnih za percepciju književnosti XX. stoljeća. A kako ćemo bolje dokumentirati kulturu jednog vremena nego poezijom.