Ingrid Šafranek: Godišnja nagrada Morani Čale (lipanj 2010.)

Mislim da prevoditeljicu nije potrebno opširnije predstavljati. Prof. dr. Morana Čale predaje talijanski književnost na odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako je studirala i francuski jezik i književnost mogu sa ponosom reći da je bila i moja studentica, te da jednako uspješno prevodi s talijanskog i francuskog jezika. Do sada je objavila četiri autorske knjige (iznimnu studiju o Umbertu Ecu Demiurg nad tuđim djelom (1993), knjigu Eseja o hrvatskom književnom modernizmu, (2004), te knjigu eseja o Ranku Marinkoviću (2001) i Oko kiklopa, (2005)... kao i tri zbornika radova s međunarodnih skupova kao suurednica. Autorica je niza zapaženih prijevoda od kojih ističem posebno prijevod Imena Ruže Umberta Eca iz 1984 (koji je već bio zaslužio ovu nagradu!), i prijevod francuskog teoretičara Antoinea Compagnona (2006). Također je prevela cijeli niz istaknutih autora kao što su Jules Verne, Dino Buzzati, Pirandello, Goldoni i drugi.

Ovom se prigodom radi o prijedlogu za dodjelu godišnje nagrade DHKP Morani Čale za prijevod jednog od ranijih djela Rolanda Barthea Mitologije objavljenog 2009. g. O izboru nagrađenog naslova i motivacijama žirija govorit će, pretpostavljam, njegov prestavnik-ica. Moja uloga recenzenta prijevoda je ponajprije ocjena vrsnosti prevoditeljeva posla (točnost se podrazumijeva sama po sebi), odnosno zahtjevnosti izvornika. U konkretnom slučaju radilo se o problemu interkulturalnog koreliranja sa stranim kontekstom kao i o problemu specifičnosti i slojevitosti jezičnog iskaza (frazeologije, aluzivnosti, ambivalencija u tonu od blage ironije do sarkazma koje nam 'mitologije' iz naslova detektiraju i sugeriraju). Zadatak je bio ne posve lak obzirom da se radi o fenomenima, diskursu i referencama o bivšoj, danas već povijesnoj svakodnevici s polovice prošlog stoljeća. Time se samo potvrđuje Barthesova teorija o mnoštvenom čitanju, o mutacijama istog simboličkog sustava tijekom vremena. Djelo snuje, čovjek određuje, kaže sam autor (u djelu Kritika i istina) u jednoj znamenitoj parafrazi.

Inače, što možda i nije slučajno, ovo je jedno od rijetkih Barthesovih djela koja još nisu bila prevedena na hrvatski. Ovaj znameniti semiotičar, filolog, filozof, pisac i kritičar bio je do svoje prerane smrti 1980, profesor na katedri književne semiologije na znamenitom College de France (a koja je bila osnovana upravo za njega), od šezdesetih se godina do kraja života ovaj briljantni i velikodušni autor (i čija slava ni danas ne tamni) bavio u prividno različitim djelima jednim temeljnim pitanjem: kako književni tekst, posmatran kao objekt, uspijeva polučiti dojam smisla (ili smislova) za čitatelja kroz prostor i vrijeme. Zanimljivost njegove književne strategije, njegove intelektualne i filozofijske originalnosti nalazi se u istraživanju interakcije između jezika i diskurza, zbiljnog i političkog, mitskog i imaginarnog. Njegov se rad temelji, krajne pojednostavljeno rečeno, na uvjerenju da su antropologije i psihoanaliza poveznice između književnog djela shvaćenog kao poseban sustav znakova unutar jezičnog iskaza, te čitateljeve sposobnosti i imaginacije da te znakove uvijek nanovo za sebe aktualizira.

Mitologije spadaju u najraniju fazu Barthesova djelovanja. Objavljene su 1957., nakon znamenitog Nultog stupnja pisma u kojem propituje mogućnost pisanja neovisnog o povijesnoj zbilji i epohi.

Međutim već Mitologije koje slijede pokazuju upravo suprotno: svako je pisanje izbor, a veza označitelja i označenog, zbiljnog i simboličkog vezana je uz određeni trenutak, situaciju, ideologiju. Mitologije u obliku kratkih, prividno nepretencioznih eseja daju niz modela društvenih falsifikata, ideologizacije svakodnevice, stereotipa u mišljenju i jeziku, pokazuju frazeologiju diskurza, obrazaca kolektivnog nesvjesnog, nevidljive manipulacije, ukratko metodom 'slučajnog uzorka' daju pregled nesvjesnih mitema (obrazaca značenja ili ponašanja) kao u kakvoj 'ultrazvučnoj' snimci fenomenologa. Koji ispod razine neposrednih značenja vidi prostor proizvodnje i tumačenja smisla. Mitologije su pisane kako sam autor kaže u uvodu tijekom dvije godine, kao kronika jednog vremena i jedne konkretne povijesne zbilje. Povodi su za pisanje različiti: teme iz dnevnog tiska, javne rasprave, književni ili politički fenomeni, Tour de France... To je, ukratko, semiologija svakodnevlja na tragu egzistencijalizma i fenomenologije. strukturalna analiza zbilje doživljene kao objekt, ili pak na nekom već prethodnom stupnju simbolizacije (tisak, mediji, društvena recepcija).

Zadatak prevoditeljice nije bio transkulturalna transpozicija – tekst je ukotvljen u francuski kontekst (pa nužno frankocentričan) s polovine prošlog vijeka. Vjerujem da je on i mlađim Francuzima danas donekle neproničan na razini referencijalnog, kao i nama. Međutim Barthes ne piše kroniku svoje epohe. Njegov je interes teorijski i semiološki. Svi primjeri, u obliku kratkih eseja, žele pokazati kako funkcionira mitsko (uvriježeno ili priželjkivano) mišljenje, kako se predvidljivo enkodira (i dekodira) njihov smisao. Sve je u dakle jeziku: mit je iskaz, iskaz je sustav znakova, s dvostrukim dnom, koji sugerira mnoštvena značenja u istom simboličkom jeziku.

Prijevod je elegantan. Čitak i pitak, duhovit kada treba, jezik dovoljno neutralan i transparentan da sugerira narečenu mnoštvenost tumačenja. Ono što ponekad izmiče je ironija pa i sarkazam koji ide na račun suvremenika, frazeologija stereotipa koja ne funkcionira u oba jezika na sasvim isti način. Možda je trebalo ipak u bilješkama hrvatskom čitatelju pojasniti ličnosti i zgode na koje se tekst odnosi – ne mislim pritom na bicikliste Tour de Francea, tu nacionalnu epopeju čiji su heroji danas vjerojatno već na drugom svijetu, nego na mnoge druge primjere, kao što je, recimo, ime i lik male pjesnikinje Mimi Drouet o kojoj se tada pisalo u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj, sjećam se toga, kao o pjesničkom čudu od djeteta. Bilo bi zanimljivo znati kako je uopće zaživio taj mit, koja je bila uloga medija u estradizaciji djetetova talenta, kao i što je poslije bilo s njom. To je samo jedan primjer od mnogih.. Mislim da je izdavač, odnosno urednik trebao predložiti da se napišu bilješke uz tekst (ne samo one uobičajene 'prim. prev.') i to upravo zato što je ovaj Barthesov tekst neodvojivo, strategijski vezan uz kulturu i fenomene svoga vremena pa i danas kad se to djela čita kao paradigme njegove metode, koja je i sama već ušla u povijest francuske teorije).

Prijevod Morane Čale je više nego korektan: on je pametan, inventivan, prilagođen karakteru, duhu i ideološkoj čestitosti bez gnjavaže i pedanterije svoga autora. Na kraju želim reći da me posebno raduje činjenica da je ugledna romanistica i znanstvenica čije radove pratim još od njezina fascinantnog rada oko Umberta Eca (poetike, interpretacije i prijevoda) – bila moja studentica (kao uostalom i Lada Čale). Romanistika se, ne samo talijanistika, s njima s pravom ponosi zbog visokog standarda koji nam je tako prijeko potreban, ne samo u kulturi , nego 'i šire'..