Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Izuzetno mi je drago što se baš meni pružila prilika da sročim ovo obrazloženje nagrade za životno djelo, jer s Vjerom Balen-Heidl dijelim mnoge uspomene na životnom putu. Prije nekoliko godina zajedno smo upisali Filozofski fakultet, zajedno slušali predavanja i nekako istodobno diplomirali, da bismo nekoliko godina kasnije sretnim stjecajem okolnosti uspješno surađivali u svojstvu urednice i prevoditelja na prijevodima triju romana jednog od najboljih suvremenih engleskih pisaca Iana McEwana. Znam da ova priča o zajedničkom studiju otkriva neugodne tajne, jer se Vjera drži mnogo bolje od mene, ali nagrada za životno djelo zahtijeva istinu i ništa osim istine.
U hrvatskom prevodilaštvu postoji jedna malobrojna ali vrlo važna skupina prevoditelja i prevoditeljica koji su svojim znanjem i prevodilačkim postignućima uspjeli objediniti dva kompatibilna zanimanja – prevodilačko i uredničko – i time postati još utjecajniji i učinkovitiji posrednici među kulturama. U idealnom svijetu svaki bi urednik trebao imati bogato prevodilačko iskustvo, ali budući da to vrlo često nije slučaj, treba tim više cijeniti one malobrojne pojedince kojima je to pošlo za rukom a Vjerino prevodilačko iskustvo je uistinu vrlo bogato i proteže se sve od studentskih dana, kad je već 1967. godine prevela jezično i kulturološki vrlo zahtjevan američki roman Pokojni George Apley podcijenjenog dobitnika Pulitzerove nagrade J. P. Marquanda. Slijedili su roman i priče vjerojatno najkompleksnijeg i za prevoditelja najtežeg američkog pisca Williama Faulknera, zatim najznačajniji roman Povratak zeca možda najboljeg američkog stilista Johna Updikea te programatski, a jezično zahuktan dugačak esej Normana Mailera „Bijeli crnac“. To impresivno snalaženje u raznim kulturološkim kontekstima i pripadajućim jezičnim registrima koji variraju od puritanske novoengleske sredine Marquanda ili Updikea do južnjačke, gotovo „lokalne fikcije“ Williama Faulknera nastavlja se prijelazom od razbarušenog Mailera do lapidarne autističnosti Kosinskijeve Prisutnosti pa kontroverznog i utjecajnog, jezično daleko razvedenijeg romana Grupa Mary McCarthy i svjedoči o Vjerinoj svestranosti i spremnosti na suočavanje s novim prevodilačkim izazovima. Sva spomenuta djela svojevrsni su međaši američke književnosti i Vjerinom izboru sigurno je uvelike pridonio njen boravak i poslijediplomski studij na Portland State Universityju u Oregonu. Međutim, koliko god bi sve navedeno bilo dovoljan dokaz Vjerine svestranosti a i izvrsnog književnog ukusa, 1997. godine Vjera vrlo uspješno prevodi paradigmatsko djelo Emma britanske spisateljice 18. stoljeća Jane Austin, koje suvremeni naratolozi smatraju oglednim primjerom pripovjedne virtuoznosti.
Koliko je teško Vjeri bilo skočiti iz samotnjačkog prevođenja u vrlo javni svijet izdavaštva i to još k tome na mjesto tada već legendarnog urednika Zlatka Crnkovića i njegove renomirane biblioteke Hit to zna samo ona, ali činjenica je da je u idućih nepunih devet godina, od 1998. do 2007. uredila tridesetak prijevoda romana s nekoliko jezika u rasponu od makedonskog do portugalskog. U stalnom procjepu između komercijalnih zahtjeva biblioteke i istančanog i informiranog književnog ukusa, Vjera je, među ostalim, uredila i objavila romane pisaca poput Grahama Swifta, Gabriela Garcije Marqueza, P.D. James, Anne Fine, Margaret Atwood, Iana McEwana, Anne Tyler, Mathewa Knealea, Luane Starove, Patricie Highsmith, Marie Ferranti, Rite Ferro, Penelope Lively i mnogih drugih i, što je vrlo značajno, uposlila više do trećine aktivnih članova Društva, među kojima naše najbolje prevoditelje, kao primjerice Gigu Gračan, Matu Marasa, Blanku Pečnik-Kroflin, Miu Pervan, Tanju Tarbuk, Anu Prpić i mnoge druge. O tome kako je izgledalo Vjerino urednikovanje mogu i sam vrlo vjerodostojno posvjedočiti, jer smo surađivali na prijevodima triju romana. Rukopis prijevoda (Vjera i ja ne vjerujemo kompjutorima) putovao bi poput ping-pong loptice od mene k njoj i natrag nebrojeno puta, bio svjesno i minuciozno dotjeravan, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, pasus po pasus. Iako sam do tada već preveo mnogo toga, mnogo sam i naučio, naročito o izražajnim mogućnostima hrvatskog jezika. S druge strane, ni jedna Vjerina intervencija nije bila silom nametnuta, nego je uvijek bila znalački i dobroćudno obrazložena. Mislim da bismo se svi složili kako je biti urednik a ne steći neprijatelje gotovo nemoguće, ali Vjeri je to uspjelo. Moram ovdje spomenuti da je tome pripomogla i njezina trajna uzdanica lektorica Zora Radić, koja bi još finalni tekst prijevoda izbrusila do savršenstva.
Svojim vrsnim prijevodima i uredničkim radom, tj. informiranim i širokim dijapazonom tekstova, znalačkom brigom oko kakvoće prijevoda, savjesnošću i uloženim trudom, Vjera je ne samo obilježila i obogatila našu izdavačku ponudu, nego i neprijeporno pokazala da su prevoditelji i urednici najvažnije spone među kulturama.
Stoga mi je posebna čast i zadovoljstvo da u ime Povjerenstva za dodjelu nagrada mogu proglasiti Vjeru Balen-Heidl dobitnicom nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo. S obzirom na Vjerinu vitalnost, nagradu treba shvatiti isključivo kao poticaj u daljnjem radu a ne kao tek kurtoazno obilježavanje dugogodišnje plodne karijere.