Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
SUPTILNOST! ZRELOST!! SAMOZATAJNOST!!!
Više od osam godina iz kolegijalne blizine pratim nastajanje književnih prijevoda što ih potpisuje Helen Sinković. Tako sam već pri prvom susretu s prozom Friedricha Dürrenmatta i Herte Müller u njezinu načinu prevođenja uočio osebujnu suptilnost kojom se prevoditeljica uporno probijala do one presudne razine na kojoj se nemirna prijevodna masa netom "premetnutog" teksta stilski oblikuje do te mjere da postane odgovorno sačinjenim odslikom izvornika. Tim se procesom - slikovito tvrdi prošle godine preminula rusko-njemačka prevoditeljica Swetlana Geier - prevaljuje "beskrajno dug put do susjedove kuće". Na taj način - nastavlja dalje spomenuta velemajstorica književnog prevođenja - "svjetska književnost prevođenjem uopće biva moguća".
Isprva uočenoj suptilnosti ubrzo se u prijevodima dvaju romana nobelovke Elfriede Jelinek pridružila ona prevodilačka zrelost što je kadra iznjedriti smjelost kojom je Helen Sinković hrvatskom čitateljstvu prokrčila put kroz mjestimice gotovo neprohodan literarni gustiš iz pera ove po mnogo čemu izuzetne, nerijetko naizgled kontroverzne Austrijanke.
Stilskoj suptilnosti koja za svaku prijevodno premetnutu autorsku osobnost pronalazi poseban i baš njoj prikladan registar s odgovarajućim leksičkim, sintaktičkim i semantičkim sviralama te rastućoj zrelosti kojom se trajno zadovoljavaju visoki književno-prevodilački standardi kojima se - kako smo netom čuli - omogućuje postojanje svjetske književnosti tiho se i nenametljivo pridružuje prevoditeljičina suautorska samozatajnost koja na osobit način dolazi do izražaja u trima romanima njemačke nobelovke Herte Müller što ih je Helen Sinković do sada majstorski prevela na hrvatski jezik. Roman Ljuljačka daha (Atemschaukel), objavljen prošle godine u izdanju nakladničke kuće OceanMore, i našu je čitateljsku javnost uvjerio u neprijepornu literarnu kakvoću Herte Müller. Bjelodan dokaz da je tome tako godišnja je nagrada za umjetničku prozu što je kao svojevrsno priznanje naše u međuvremenu znatno samosvjesnije struke Društvo hrvatskih književnih prevodilaca za godinu 2010. dodjeljuje cijenjenoj kolegici Helen Sinković.
Protočna čitkost koja nam ne dopušta da knjigu ispustimo iz ruku, zadivljujuća ekspresivnost slikovitih opisa vanjske predmetnosti logorskog života i unutarnje uzavrelosti posebice u duši Leopolda Auberga kao fiktivnog pripovjedača u romanu te jezično-stilska kreativnost uz čiju se pomoć prevoditeljica vješto i junači nosi s autoričinom literarnom ćudljivošću koja na njemačkom jezičnom području od prvog pojavljivanja na književnom obzorju prkosno kroči svojim vlastitim stazama samo su neke od upečatljivih značajki ovoga iznimnog prijevoda zbog kojih će ova knjiga još dugo privlačiti pozornost naših čitateljskih sladokusaca.
Nedvojbeno je da će se ovom prijevodu u budućnosti pridružiti još mnogo prijevodnih uspješnica što ih suptilno, zrelo i samozatajno potpisuje naša laureatkinja Helen Sinković. Uvodno spomenuta kolegijalna blizina u međuvremenu je prerasla u prevodilačko suputništvo, a ono me neodoljivo nuka da autorici ovog izuzetnog prijevoda od srca zahvalim na obogćujućem doprinosu hrvatskoj prijevodnoj književnosti.
Sead Muhamedagić