Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Iako su u prevodilačkom opusu Anemarije Paljetak (rođene Kobal, kako je i potpisivala prve prijevode), nezanemarive i natuknice koje su rezultat prijevoda s talijanskog, te s hrvatskog na slovenski, ono što najjasnije obilježuje njezin višedesetljetni prevodilački rad jest upoznavanje hrvatskog čitateljstva sa značajnim djelima dvadesetostoljetne slovenske književnosti. Društvo slovenskih pisateljev za taj joj je rad 1986. godine dodijelio prestižno priznanje "Župančičeva listina".
Međutim, kad se opus Anemarije Paljetak sagleda u cjelini, upada u oči još jedna njegova karakteristika: žanrovska raznolikost. Koliko, naime, cijenimo pojedine prevodioce koji su se vrhunski bavili poezijom, dramom, umjetničkom prozom ili esejistikom, toliko i vrednujemo kad se u jednoj osobi okupi bavljenje svim tim rodovima, tim više što to od prevodioca zahtijeva višestruk i višenamjenski napor. Za potkrepu ovoj tvrdnji dovoljno bi možda moglo biti i tek nabrojiti imena autora kojima se ova prevoditeljica bavila: Jurca, Vidmar, Zajc, Pauček, Kmecl, Hieng, Borko, Jarc, Kozak, Medved, Njemoga-Kolar, Svetina, Šomen, Valton, Štih i Simoniti itd. (da se zadržimo samo na slovenskim autorima). Hoteći pak podrobnije oprimjeriti zastupljenost pojedinih žanrova, nužno ćemo zaći u područje osobnog ukusa, ali to primjerima neće oduzeti njihovu nepobitnu književnu vrijednost.
Pjesnika Srečka Kosovela Anamarija Paljetak hrvatskom je čitateljstvu predstavljala (te su ga mnogi od nas u njezinim prijevodima upoznali) i u lirsko-proznim pasažima, i pjesmama koje odišu rodnim Krasom, i u avangardnim, konstruktivističkim pjesmama, te ga prevodila od časopisa krajem sedamdesetih do zbirke Integrali objavljenih osamdesetih godina kod splitskog Logosa. Pamtim Kosovelova od rime slobodnog, ali slobodno ritmičnog stiha, u njezinu prijevodu:
Rime su izgubile svoju vrijednost.
Rime ne uvjeravaju.
---
Sve je izgubilo svoju vrijednost.
Bijelo more proljetne noći
Razlijeva se po poljima, vrtovima.
Slutnja budućnosti prolazi mimo nas.
Duhovna povijest Slovenaca Janka Kosa, temeljna povijesna studija iz kod nas malo zastupljenog područja povijesti ideja, objavljena kod Matice hrvatske 2004. godine, zahtijevala je pak kako golemo faktografsko poznavanje povijesti jednog prostora (onomastike, topografije, povijesnih referenci koje se ne daju mehanički prenijeti), tako i vrhunsku jezičnostilsku svijest o tome kako taj prostor može postati razumljivim drugome, te upućeno praćenje sintaktičkog smisla što ga je zadao autor (profesor ne povijesti, već komparativne književnosti).
I na kraju, meni najdraži primjer: Zofka Kveder, Misterij žene, objavljen kod Nakladnog zavoda Matice hrvatske prije pet godina, u biblioteci Ljepša polovica književnosti urednice Julijane Matanović. Kompaktna modernistička prozna zbirka potresna u rijetkoj kombinaciji angažiranog (socijalno i feministički) i lirskog. Iz nje biram jedan od lakših, prohodnijih pasusa za koji prevoditeljica kao da je odabrala dosluh s dalekim odjecima Krleže:
„Moja je duša bila kao harfa. kao harfa s neugođenim strunama. Tisuće tonova spavalo je u strunama, ali nikada nisu isplivali u svijet.
Mene su boljele melodije koje su spavale u strunama moje duše. kao zatvoreni sužnji čeznule su za slobodom. Boljele su me; ali ja ih nisam znala podići. kao boje koje ne vidiš, kao pjesmu koju ne čuješ, kao nešto što jest i nije – i nije, takva je bila moja duša. Kao harfa s neugođenim strunama. Tisuću ljepota spava u strunama, ali samo hrapavi disakordi otkidaju se u zrak, ako ih dotakneš."
Iako se kod prevodilaca osobito cijeni savitljivost, prilagodljivost stilu pojedinog autora, mi svi vrlo dobro znamo da svaki prevodilac također ima svoj stil (a ovo se dvoje ne mora međusobno kositi). Kako bih, dakle, opisala prevodilački stil, ili pristup, Anemarije Paljetak? Rekla bih da ona, kad god je to u tekstu moguće, posegne za najboljim vrednotama hrvatskog standarda, istraživši ih do krajnjih granica prije nego li će potražiti alternativna jezična rješenja. Anamarija Paljetak za mene je uzor-prevoditeljica, i željela bih da bude i drugima (i mlađima), i po tome što, kad god može, izabire i komentira sama. Nitko, po mojemu mišljenju, ne može bolje niti napisati bilješku o autoru niti pogovor, kao ni izabrati iz autorova djela najbolje fragmente, od prevodioca samog. Ona je na tom putu, kad god je mogla, ustrajala. Od prvog čitanja do posljednjeg pisanja – a što je drugo prevođenje?
Danas, kada tzv. „malim" književnostima prijeti odmjeravanje isključivo s „velikima", te zaborav sebi bliskih i sličnih u onoj mjeri koja najljepše ističe razlike, hrvatskoj kulturi osobito su potrebni (dopustite mi da upotrijebim jedan starinski izraz) „kulturni pregaoci" (a tko su to drugo nego prevodioci) kao što je Anamarija Paljetak. Zato njoj i sebi želimo da još mnogo godina uspješno piše i prevodi.
Iva Grgić Maroević