Dubravka Sesar: Godišnja nagrada Ireni Lukšić (listopad 2009.)

Sveukupni opus Irene Lukšić – književni, znanstveni, prevoditeljski i urednički – tako je velik i bogat da ga je teško ukratko opisati (objavila je 40-ak prevedenih knjiga i oko 350 različitih priloga o suvremenim ruskim piscima, emigrantima i klasicima). Kao što znamo, riječ je o vrsnoj prevoditeljici ruske književnosti, koja se svojoj rusističkoj struci posvetila i na znanstvenom planu, a njezin književni rad zauzima značajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Književnica i iskusna prevoditeljica u jednoj osobi već jamči kvalitetu ovoga prijevoda koji je po mnogim karakteristikama iznimno zahtjevan.

Irena Lukšić – prevoditeljica A. Zinovjeva (1987.), F. Kreutzwalda (1987.), V. Aksjonova (1988.), V. Jerofejeva (1989., 1993.), N. Berberove (1990.), S. Antonova (1991.), J. Brodskoga (1992.), D. Harmsa (1993.), J. Aleškovskoga (2002.), I. Aleksander (2003., 2007.), V. Vojnoviča (2006.), V. Pelevina (2003., 2005., 2006., 2007.), Čehova (2004.), J. Družnikova (2004.), I. Stogoffa (2004., 2005., 2006., 2007.), D. Prigova (2007.) i drugih ruskih autora svom je širokom prevoditeljskom opusu – od starih klasika do suvremenih pisaca – dodala još jedno djelo Gajta Gazdanova – njegov roman Povijest jednog putovanja.

Nakon Večeri kod Claire istoga autora (hrvatski prijevod objavljen 2004.) Povijest jednog putovanja je svojevrsno iznenađenje, kojim je pisac dokazao da fascinacija ženskom ljepotom nije osnovni tematski čimbenik koji je utjecao na njegovu iznimnu popularnost i njegov zvjezdani status u međuratnoj europskoj prozi.

U romanu Povijest jednog putovanja nema ni klasične fabule ni klasične deskripcije likova, a na posebnost te proze u najvećoj je mjeri utjecala prava magija riječi. Svoje stilizirane likove (Albert, Odette) Gazdanov, naime, oživljuje uz pomoć jezičnih klišeja pop-kulture i postojećih visokovrednovanih umjetničkih postupaka, karakterističnih za klasike, vješto ih povezujući s vlastitim refleksijama o vremenu i mjestu zbivanja, koje često rezultiraju esejističkim pasažima o suvremenim društvenim fenomenima (primjerice autorova doživljaja boeme Montparnassea). Negdje u dubini te goleme duhovne građevine načas bljesne i fabula (ubojstvo doktora), ali tim neočekivanim obratom autor ne iskoračuje iz svoga diskurza. Naprotiv, njime stvara potrebnu «napetost» i pripovijedanju daje svojevrsno ubrzanje.

Po svojoj poetici roman zapravo ne predstavlja rusku književnost na tipično ruski način, onako kako smo je navikli doživljavati. On suvereno uranja u tijek europskoga modernizma – i to kroz francusku književnost. Fasciniran čitanjem francuske lektire, Prousta poglavito, Gazdanov je na strukturnosintaktičkoj razini izgradio jedan posve osebujan poetski rukopis, koji je utjecao na daljnja pomicanja granica proznih žanrova. Njegov se tekst, a posebno romani, može čitati kao poezija u prozi. Sintaksa toga lirskoga pripovijedanja izrazito je francuska pa je prevoditeljica morala dugačke rečenice lomiti na kraće, logički zaokružene i poetološki svrsishodne cjeline, kako bi bile bliže hrvatskom čitatelju i njegovu osjećaju za jezik.

Prenoseći rusku tematsku zbilju, oblikovanu prema francuskom književnom obrascu, prevoditeljica je u hrvatskoj verziji romana uspjela sačuvati sjećanja na bogatu rusku književnu baštinu, prelomljenu kroz hrabro eksperimentiranje s aktualnim europskim modernističkim trendovima, koji su u Gazdanovljevo doba upravo stjecali svoj kulturni legitimitet. Svi ovi slojevi, ruski i francuski, znalački su pretočeni u hrvatski jezik, kako bi dočarali poetološke, jezične i povijesne tragove kojima je bogato prošaran izvornik.

Ni na jednoj razini – tematskoj, jezičnoj, ekspresivnoj – nije se izgubilo ništa od specifičnoga Gazdanovljeva bilingvalnoga izraza. Ruski je tekst ispresijecan francuskim rečenicama koje se u njega skladno uklapaju, dajući mu osebujan pripovjedački ritam, čime se potvrđuje vjerodostojnost priče. Taj je sklad uvjerljivo i vjerodostojno prenesen u hrvatski prijevod, tako da čitatelj doista može uživati u čaroliji i bogatstvu Gazdanovljeva jezičnoga univerzuma.

Da bi se preveo jedan tako zahtjevni roman, prevoditelj mora ne samo izvrsno poznavati jezike, nego i kulture (rusku i francusku) koje su iznjedrile ovoga iznimnoga autora. Naime, Gajto Gazdanov je tek prije desetak godina priznat kao klasik svjetske književnosti, čime je dospio u središte šire kulturne pozornosti: prema njegovim su djelima snimljeni uspješni filmovi, u tijeku je izdavanje njegovih sabranih djela, a u bližoj budućnosti možemo očekivati da će kao prozaik zauzeti jedno od najznačajnijih mjesta u svjetskoj književnosti 20. stoljeća.

Zahvaljujući Ireni Lukšić, Gazdanov je za hrvatske čitatelje literarno otkriće. S obzirom na njegovo iznimno značenje u ruskoj i svjetskoj književnosti (u francuskoj je on odavno klasik, a u ruskoj je, kao emigrant, u sovjetsko doba bio prešućivan), ovaj izvrsni prijevod, koji svojim umjetničkim dometima uistinu obogaćuje hrvatsku prijevodnu književnost, pridonijet će da ga i hrvatsko čitateljstvo doživi kao svoga pisca.

Dubravka Sesar