Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
«Retorika je čovjek u logosu; logos se kroza nj projicira i izražava, a budući da je čovjek složen, višestrukost glasova očituje se u bogatstvu izrazâ koji zbilji služe kao atributi.»
Michel Meyer, iz Uvoda Povijesti retorike od Grkâ do naših dana
Belgijski profesor retorike Michel Meyer, urednik i suautor Povijesti retorike od Grkâ do naših dana u uvodu ovome povijesnom pregledu discipline čiji djelokrug podlaže sva polja čovjekove govorne prakse iznosi gotovo nevjerojatnu činjenicu: do objavljivanja ove Povijesti godine 1999., na «velikome» jeziku poput francuskoga nema opće povijesti retorike. Proučavatelji su njezin povijesni razvoj silom prilika sagledavali u okvirima povijesti filozofije, književnosti, umjetnosti i znanosti, nužno opterećeni priklonom koji ovisnost o spomenutim područjima nosi. Ta činjenica sama po sebi zaoštrava izazov pred kojim se našla skupina autora na čelu s Meyerom i – prema mišljenju frankofone i inozemne kritike – zavidno ispunila velika očekivanja. U naše doba novog procvata retorike ovo iznimno djelo proučava teoriju govorništva zapadnoga kruga polazeći od Aristotelova viđenja retoričkog odnosa kao komunikacijske veze između govornika i slušatelja putem jezika, pri čemu je veliki grčki mislilac postavio temeljne razlučnice između govorničke dimenzije etosa, slušateljske dimenzije patosa i jezične dimenzije logosa. Od sofističke, platonovske, aristotelovske i ciceronske retorike, preko srednjovjekovnih i renesansnih civilizacijskih mijena te baroka, klasicizma, prosvjetiteljstva i devetnaeststoljetnih stremljenja, ova povijest osobito poticajno obrađuje 20. stoljeće, koje je minulo u znaku prevlasti jezika, te donijelo izrazitu obnovu retorike i njezino širenje na područja prava, književne analize i psihoanalize. Stoga i hrvatska stručna publika može biti iznimno zahvalna inicijativi naklade Disput i urednika biblioteke Palimpsest Krešimira Bagića što je ovo važno djelo osvanulo i u prijeko nam potrebnoj hrvatskoj inačici – i to upravo u znalačkome i ingenioznome prijevodu Vande Mikšić.
Prevodilac ima sreću ili nesreću da tuđi prijevod ne može čitati nevino. Ne može se oteti pomišljanju na izvornik. Nastoji ga razabrati u potci prijevoda, nagađa i smišlja svoja rješenja, odmjerava ih s onima koja nalazi na stranici. Dobre prijevode često čita i radi vlastita nadahnuća. Indiskretno, da se saživi s drugim prevodilačkim iskustvom, osjeti drukčiju rečenicu i drukčiji odjek stranog jezika s kojim se sâm danomice pogađa. Čita prijevode da nauči nešto novo, naiđe na novu riječ na materinskom jeziku ili se podsjeti na neku staru, koja mu je nehotice ispala iz osobne uporabe. Sretan je kad može «pokupiti» neki novi sintaktički trik ili metodu taktiziranja s tekstom. U razgovoru s «civilnim» čitaocima zanima ga pak njihova recepcija prijevoda. Čut će razne procjene i obrazloženja, no katkad će mu, upravo kad je o prijevodima teorijske literature riječ, zahtjevnija proučavateljska publika priznati da, kad djelo mora čitati u prijevodu, nerijetko poseže za prijevodima na druge jezike – primjerice na engleski – jer su, kažu, prohodniji i pouzdaniji. Doista, i sami moramo priznati da strane filozofijske i teorijske tekstove na hrvatskome često otežava prekruto praćenje sintakse izvornika koje će zakučastoj i dugoj rečenici dati dodatnu gustoću i zastrti značenje. Nasuprot tome, s velikim poštovanjem čitamo one prijevode koji, kao čarobnim štapićem, strogi ritam složene argumentacije na stranome jeziku bez vidljivih šavova pretaču u korito ciljnog jezika očuvavši sve bogatstvo i čvrsto usmjerenje matice izvornikova toka. Naslućujemo kakvim je trudom u vratolomnim rošadama prevodilac platio pitku bistrinu svog teksta... koja, na zadovoljstvo hrvatskih proučavatelja retorike, resi upravo prijevod Vande Mikšić.
Čitalac će nadalje ustanoviti da ovaj prijevod odlikuje velika terminološka obzirnost i promišljenost, kao i zamašan dokumentaristički rad na citatima iz primarnih tekstova i poniranju u retoričku problematiku. Naravno, reći ćemo, od savjesna prevodioca ništa manje i ne očekujemo. No u prevođenju Vande Mikšić zadivit će nas pregovaračka vještina kojom miri sučeljene jezike i jezične kontekste, nalazi prave kompromise i nudi najpovoljnije ustupke. Njezino umijeće zrcali i prividna lakoća kojom plasira domišljata i elegantna leksička rješenja i ne posustaje u jezičnoj maštovitosti i kreativnosti ni u jeku napora koje ovakav tekst iziskuje. Vrijedi pripomenuti da je prevoditeljica svoj bjelodani dar dosad njegovala na iznimno zahtjevnim zadaćama filozofijskih i kritičkih tekstova Jacquesa Derridaa, Jeana Baudrillarda, Umberta Eca, Itala Calvina ili Rolanda Barthesa, ali i umjetničkih proza Andréa Bretona, Raymonda Queneaua ili Borisa Viana.
Neki će možda primijetiti da je pregled retoričke misli kroz povijest ipak prije svega povjesnica i književnu mu vrijednost možebitno proglasiti sporednom. No riječ je o povjesnici čarolije jezika i jezičnog zavođenja, problematike koja se nas kao prevodilaca itekako tiče. A nema većeg zadovoljstva nego kad nam upravo ovakvo kapitalno priručničko izdanje povrh radosti otkrivanja i proučavanja jedne znanstvene discipline na krilima vrsnog prijevoda pruža i užitak čitanja.