Andy Jelčić: Godišnja nagrada Ivanu Matkoviću (listopad 2008.)

McEwan, Kant i prevođenje s mjerom

U nekoliko svojih recentnih djela, izdanih mahom nakon 2000. godine (Die postnationale Konstellation, Der gespaltene Westen, Zeit der Übergänge), njemački filozof Jürgen Habermas raspravlja o mogućnosti oživljavanja Kantovog projekta u naše doba obilježeno završetkom hladnog rata, raspadom Sovjetskog Saveza, povratkom niza europskih i azijskih država u kapitalizam (popularno nazvanim tranzicija), ozbiljnijim ustrojavanjem Europske Unije, te predstojećom i tekućom reformom Ujedinjenih Nacija. Osnovni preduvjet uspjeha takvog preustroja svijeta za Habermasa jest uspostava „svjetske građanske solidarnosti", čija je bit nadilaženje uskih lokalnih i nacionalnih perspektiva i interesa te mogućnost pomaka vlastitog očišta do točke podudarnosti s očištima onih koje smo oduvijek nazivali „drugima".

Kada je u pitanju Velika Britanija, uže rečeno Engleska i još uže London, onda je ta „drugost" bila osnovna značajka cjelokupne fascinacije tim svijetom života (još jedan Habermasov pojam), ali i odnosa Londonaca, Engleza i Britanaca prema Kontinentu i svijetu u cjelini.

Mc Ewanov roman „Subota" svoju izvanrednu recepciju na brojnim knjižnim tržištima zahvaljuje hrabroj odluci autora da u praksi zakorači u novu europsku i svjetsku situaciju i upusti se u velik rizik: on odbacuje svekoliki „britishness", od vanjskih znakova (glavni junak vozi Mercedes i cijeni Francuze, ne pravi i ne osjeća nikakvu rasnu ili kulturnu razliku prema manje ili više obojenim kolegama i pacijentima), do mnogo značajnijih unutarnjih, gdje McEwan potpuno odustaje od eksploatacije čuvene engleske ironije, humora i skeptičnog odmaka, te ozbiljno i bez ikakvih predrasuda suosjeća sa svojim likovima čiji je životni stav mahom određen nadnacionalnim pojavama, kretanjima i procesima. „Subota" se jednako uspješno mogla odigrati i u Parizu, Bruxellesu, Beču, pa i u Zagrebu. Autorov naizgled prilično tradicionalan književni pristup i način pripovijedanja uklapaju se u sveopći svjetski trend poštovanja prema priči, a u slučaju „Subote" priča je zaista dobra: motivirana, uvjerljiva, proporcionalna, napeta i brižljivo dozirana u tempu. Kao takva je više nego preporučljiva hrvatskoj publici, iako je njezina kratkoročna recepcija očekivano tiša od recepcije „Elementarnih čestica" ili „Korekcija", jer McEwan izbjegava kričave senzacije društva spektakla i nema izraženu narcisoidnu crtu autora dviju spomenutih uspješnica.

Ivan Matković je McEwana otkrio vrlo rano, tako da mu je ovo peti prijevod romana ovoga suvremenog klasika. Osim što je na taj način (a i osobno) dobro upoznao McEwana, njegova su znanja i sposobnosti za uspješan prijevod romana „Subota" upravo skrojeni po mjeri: anglist po vokaciji, usmjeren na suvremenu književnost po interesima, godinama je u dnevnom kontaktu s mjestom radnje „Subote". Na taj mu način ne izmiče ni jedna kulturna specifičnost, od naziva ulica, trgovina i poduzeća, do društvenih previranja i zdravstvenog sustava. Na područjima na kojima je mnogo manje suveren (neurokirurgija, neki aspekti sporta, mehanički sklopovi automobila itd.) proveo je prava istraživanja, sve dok se nije oboružao pojmovljem i vokabularom sposobnim odgovoriti suvislom opisu uklanjanja benignog tumora na mozgu ili oštećenja na automobilu. Tijekom dugogodišnjih susreta s humanističkim (fikcionalnim i nefikcionalnim) tekstovima na hrvatskom jeziku stvorio je određenu skepsu prema svakoj radikalnosti u jeziku, pa je suzdržan u uporabi oživljenih ili iznova iskonstruiranih „čistih" hrvatskih izraza, čija je realna frekvencija još uvijek prilično niska. U tome ga je podržala i lektorica romana Zora Radić. McEwanovom romanu to dobro čini, jer u istoj je proporciji njegov engleski prema inačicama koje mu se nude, iako je engleski jezik, naravno, sustav s potpuno drugačijom sudbinom od hrvatskoga.

O Matkovićevu prijevodu „Subote" može se na koncu kazati i nešto vrlo bazično i jednostavno, ali u današnje doba osobito važno: njegov je prijevod točan. Nije kastriran za mnijenja i modifikatore koje je teško uklopiti u sintaksu hrvatskog jezika, a nije ni nakićen nepostojećim objašnjenjima, poveznicama ili čak gegovima, čemu dobar dio suvremenih prevoditelja u većoj ili manjoj mjeri naginje.

Iz svega rečenoga, zbog postignute „građanske solidarnosti" između autora i prevoditelja, proizlazi moja preporuka da se „Suboti" u prijevodu Ivana Matkovića dodijeli godišnja nagrada DHKP-a, jer njezin je cilj da istakne relevantan prevoditeljski pothvat, a ne da verificira količinu buke ili prašine koje iz često neknjiževnih razloga neko svjetsko djelo, a ponekad i nedjelo, ostavi za sobom.

U Zagrebu, 25.09.2008. Andy Jelčić