 |
|---|
prof. dr. sc. Dragutin HORVAT Odsjek za germanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu OBRAZLOŽENJE PRIJEDLOGA ZA DODJELU NAGRADE DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIH PREVODILACA ZA ŽIVOTNO DJELO GĐI. NEDELJKI PARAVIĆ
Stjecajem stručnih i kolegijalnih okolnosti vrlo mi je dobro poznat književno-prevoditeljski rad gospođe Paravić, u svezi s kojim prije svega želim istaknuti dvije činjenice. Prvo: riječ je o radu, čiji bibliografski opis zadivljuje opsežnošću i važnošću prevedenih naslova, među kojima nalazimo čitav niz klasičnih djela svjetske beletristike. Drugo: umjetnički dosezi prijevoda gospođe Paravić, jer u slučaju njezinih književnih prijevoda valja govoriti ne o umijeću nego o umjetnosti prevođenja, u samom su vrhu suvremenog književnog prevoditeljstva u nas. U svom dosadašnjem prevoditeljskom radu gospođa Paravić pokazala je i uvijek iznova dokazala sve one osobine koje odlikuju vrsnog književnog prevoditelja. Prije svega tu je njezino nastojanje da, posredujući između dvaju jezika, dviju književnih sredina i dviju kulturnih tradicija, inozemne, tj. anglo-američke, odnosno germanske s jedne, i hrvatske s druge strane, ostane što je moguće više vjerna izvornom tekstu i njegovim stilskim i kulturološkim odrednicama, a da istovremeno i prevedeno djelo prilagodi kulturološkim i književnim obzorima hrvatske sredine, te ga tako učini zanimljivim i prihvatljivim hrvatskom čitatelju. Nadalje, riječ je o prevoditeljici koju odlikuje iznimna kultiviranost hrvatskog jezičnog izričaja, istančan osjećaj za precizan, primjeren i stilski usklađen izraz. No taj izraz bit će u gospođe Paravić uvijek omjeren o stilsku posebnost izvornika i maksimalno prilagođen zadanostima njegova nastanka, kako bi se i u prijevodu što je moguće više zadržala samosvojnost prevođenog djela. Djela koja ćemo naći u bibliografiji prevoditeljskih radova gospođe Paravić svjedoče uz to i o još jednoj primjernoj osobini ove naše uvažene književne prevoditeljice. To je upravo fascinantna širina njezine opće obaviještenosti, koja joj omogućuje da i najteže prevoditeljske zadaće rješava na najbolji mogući način. Kao primjer mogu ovdje spomenuti dva izuzetno zahtjevna teksta iz suvremene njemačke književnosti, dva romana, koji su, zbog svoje iznimno zahtjevne stilske, leksičke i narativno tehničke strukture svojevrsni kameni međaši njemačkog pripovjedalaštva nakon 1945. godine. Prvi je od njih roman Pasje godine, nobelovca G üntera Grassa, objavljen u hrvatskom prijevodu gospođe Paravić 2003. godine. Roman je to koji od prevoditelja zahtijeva iscrpno poznavanje njemačke i europske političke, socijalne i kulturne povijesti posljednih nekoliko stoljeća i koji u tom svom segmentu nije ništa manje zahtjevan nego što je to u segmentu kompleksnoga stila i ludističke narativne tehnike. Sve te naizgled nerješive zadatke gospođa Paravić riješila je na samozatajan, ali superioran način, pruživši tako čitateljima štivo, koje će im vrlo uvjerljivo dočarati stilsko bogatstvo i narativnu virtuoznost Grassova pripovjednog opusa. Ništa manje zahtjevan nije ni drugi roman, Parfem Patricka Süskinda, objavljen u prijevodu naše laureatkinje godine 1986. Tekst je to koji baroknom razigranošću svoje jezične fakture predstavlja svojevrsnu Prokrustovu postelju za svakog imalo odgovornog prevoditelja. A naša laureatkinja i jest takav odgovoran prevoditelj, i to je na najdojmljiviji način i pokazala svojim prijevodom romana o masovnom ubojici koji čezne za toplinom uzvraćene ljubavi kao osnovnom pokretačkom snagom ljudskog postojanja. Sažimljući sve ovdje rečeno uvjeren sam da će nagrađujući gospođu Nedjeljku Paravić Društvo hrvatskih književnih prevodilaca odati dužno priznanje vrijednoj i vrsnoj kulturnoj djelatnici i književnoj posrednici za njezin neumoran rad na povezivanju književnog svijeta i hrvatske književne svakodevnice. I dopustite na kraju kratku, lirski ugođenu primjedbu čovjeka koji već više od trideset godina pokušava književnost približiti mladim naraštajima, odnosno već četrdeset godina pokušava ljepotu književnih izvornika pretočiti u nama najljepši, naš materinski hrvatski jezik. Prevoditelj, odnosno - u ovom našem današnjem slučaju - prevoditeljica, čovjek je u sjeni riječi, tuđih riječi. S tim se riječima, slijedom načela strukovne etike, mora sroditi, mora im se prilagoditi, podrediti. No pritom ne mora nužno izgubiti vlastitu individualnu i kulturološku osobnost, ne mora nužno zaboraviti vlastite kulturološke korijene. Štoviše, valja mu ih, s ponosom isticati i njegovati - na korist ljepote i priopćivosti umjetnosti riječi kao takve. I upravo je to ona osobita vrijednost što je iščitavam, a nadam se da ću je i dalje iščitavati iz prijevodâ gospođe Nedjeljke Paravić. |