(iz časopisa Književna republika, br. 7-8, 2004.)

Ovih sam se dana posvetila čitanju proze Raymonda Carvera, a zatim napisima o

njemu. U njima — kritikama, prikazima, osvrtima, nostalgičnim sjećanjima,

impresijama — vlada nevjerojatan stupanj usuglašenosti: da Carvera svi

poznajemo i da ga svi volimo. Zato je, pročitala sam, neumjesno nizati o

njemu opće podatke¹. Dobro, neću, ograničit ću se na hrvatski

prijevod zbirke pripovijedaka Katedrala. Naslovna je priča tiskana 1988. u

Quorumu², 1997. u Kolu³, a cijelu je zbirku, tvrdo ukoričenu, iste godine, objavio

Algoritam⁴. Što me sada, sedam godina od objelodanjivanja prijevoda, motivira

da o njemu pišem? Zalaganje za treće, izmijenjeno izdanje.

Dreams, you know, are what you wake up from

Raymond Carver: Uzda

Likovi Carverovih priča su obični ljudi, iz susjedstva, ne naročito uspješni, sretni,

obrazovani niti perspektivni. Životare u nepoticajnom okružju provincijalne Amerike

prepušteni rutini, tupoj zagledanosti u televizijski ekran, nevažnim, ispraznim

dnevnim sadržajima. Sadašnjost im je poprilično loša, a budućnost neizvjesna,

piše Edo Popović⁵: klimav kućni budžet, neplaćeni računi, frustrirana žena,

frustrirani muž, napetost u zraku svaki put kad se povede razgovor o popravku

veš–mašine ili odlasku na ljetovanje... Carver je dobro poznavao probleme

radnika jer je i sam bio radnik, a njegova se obitelj, poput ljudi o kojima piše,

kretala kroz život kako ju je usmjeravala egzistencijalna nužda. Pisao je o

ljudima koji preživljavaju⁶, strahujući da im sadašnjost izmiče, bojeći se tjeskobe,

nevoljenja, nedovoljna voljenja, ostajanja bez novca⁷. Ipak, bilo bi

prepojednostavljeno reći da su njegovi likovi gubitnici: promjena i nestalnost koje

im prijete katkada nude bolju mogućnost od plutanja između ravnodušnosti i

malodušnosti. Oba teksta o kojima će biti riječi,Šefova kuća i Uzda, pripovijedaju o

krizi, zatim uzdizanju i nadi te ponovnom padu.Činilo mi se kako želim da to ljeto

nikad ne prođe kaže Edna (Šefova kuća), no proći će: Carvera zanima upravo

prevrtljivost sreće, radijenegoli nedohvatljivost. Za njen je krah krivo vrijeme,

nemogućnost kvalitetne komunikacije, siromaštvo, usamljenost,

slučaj, alkohol... Komentirajući istovremeno čitavu seriju protagonista, onih koji

osjećaju da je sastavni dio svakoga sna — buđenje, Marge iz priče Uzda o

svojim znancima jednostavno kaže: Nije im se posrećilo u životu. Za Aleša

Debeljaka Carver je veliki autor upravo zbog suptilnog osjećaja za goli trenutak

otrežnjenja ‘kako je zapravo život zajeban’⁸, a na tragu je te ideje i Edo Popović

kada kaže kako ćemo, čitajući te priče, često osjetiti onu nelagodu koju osjetimo

svaki put kad se prepoznamo u tuđim sudbinama; onim zeznutim sudbinama⁹.

Kako je jedna Edna, sa zadrškom, postala ženom

Šefova kuća (Chef’s House), druga priča zbirke, govori o bračnom paru, Edni i

Wesu koji, nakon razdoblja razdvojenosti zbog njegova opijanja, provode mirno

i nježno zajedničko ljeto u unajmljenoj kući. Wes je obuzdao svoj porok, već

odrasla djeca više nisu s njima pa se par slobodno prepušta preporođenoj

nježnosti. Idilu prekida iznenadni zahtjev Šefa, kućevlasnika, da se isele.

Pripovjedač je Edna. Unatoč tome, u uvodnom ulomku, čitamo: Ljetos je

Wes unajmio namještenu kuću, sjeverno od Eureke, u izliječena alkoholičara,

koga su zvali Šef kuhinje ili, naprosto, Šef. Onda me nazvao i rekao da sve drugo

zaboravim, da se onamo preselim i stanujem s njim. Rekao je da on više ne pije.

Ja sam znao da ne pije. Engleski na ovom mjestu ne daje morfološki signal roda

pa se točan oblik u hrvatskome jeziku (I knew → znao sam / znala sam) treba

nametnuti na temelju razumijevanja smisla cjeline. Kontekst ne ostavlja nikakvu

sumnju pa će prevoditelj nastaviti pripovijedati u ženskom rodu, ne korigirajući,

međutim, prvi odlomak. Muški rod se tu, valjda, našao po defaultu: onaj koji piše je

muškarac, kao i onaj koji prevodi, pa se čini da je to »inicijalna, nulta, neobilježena,

prirodna« pozicija. Iako sugestivne, te su okolnosti, naravno, za fikciju sasvim

nevažne. Niti je kod Carvera pripovijedanje iz perspektive ženskog subjekta

rijetkost, niti je novina te zbirke, niti je, u njoj, jedini takav slučaj. Ponekad je

kao svoj cilj isticao upravo postizanje tona ženskoga povjerljivog razgovora¹⁰.

Okolnost da u šest godina, koliko je prošlo između prvog i drugog izdanja, nije

uočeno da je Edna progovorila u muškom rodu je nezgodna, ali nipošto ne bi

zaslužila biti razmatrana (u pitanju su, napokon, tek dva slova) da ne

»najavljuje« istovrsni propust daleko ozbiljnijih posljedica po razumijevanje i

interpretaciju pripovjedne cjeline.

U središtu pripovijetke Uzda (The Bridle) su Holits i Betty te Harley i Marge. Marge i

Harley žive u Arizoni i bave se izdavanjem stanova, a Betty i Holits, farmeri iz

Minnesote, dolaze s dvojicom sinova i od njih unajmljuju apartman. Betty i

Marge se ubrzo zbližavaju pa Marge doznaje da su izgubili imetak zbog Holitsova

klađenja na njegova konja. Došljaci su upoznali susjede, Betty se zaposlila, a

dječaci krenuli u školu pa se čini da se dobro snalaze u novoj okolini. No sve će se

promijeniti jedne subotnje noći kada, tijekom zabave uz bazen, pijani Holits,

uz svesrdno hrabrenje društva, želeći skočiti u vodu s krova kabine, pada na

tlo. Sljedeće dane provodi u stanu, nezainteresiran za svoju okolinu. Obitelj

se tiho, bez najave, sprema za odlazak. U ispražnjenom i očišćenom apartmanu

Marge nalazi zaboravljenu konjsku uzdu.

Pri prepričavanju sadržaja nigdje nisam izričito rekla kojega je roda Marge kako

bi čitatelj mogao spontano stvoriti predodžbu o tome. Žena? Tako i ja mislim.

Muškarac? Tako misli i prevoditelj. Ovaj tekst pokušava otkriti što je mislio Carver.

Kako jedna Marge nikako ne uspijeva postati ženom

U odsutnosti jasne morfološke uputnice o rodu, i ovdje se kriterij mora

nametnuti iz razumijevanja cjeline. Tekst nipošto nije siromašan indikacijama.

Iako svaka pojedina od njih ne dokazuje, nego tek ukazuje, njihova se brojnost

nameće kao nezanemariv element prosudbe. Eto zašto su se prevoditelj,

urednik, izdavač, kritičari i poznavatelji »morali«, a ostali čitatelji mogli zapitati

je li Marge žena:

a) Na razini poznavanja Carverova proznog opusa — zato jer je odnos žene

i muškarca njegova središnja tema.

Carver je pisac odnosa među spolovima. Opisuje ih s dramatičnom dimenzijom

kolebanja između uspona i pada, bliskosti i barijere, mogućega sklada i

(latentnih) sukoba. Kaže: Ono što ja želim jest osjećaj autentičnosti i osjećaj

da su stvari promjenjive, riskantne¹¹. O teškim i lijepim trenutcima (redoslijed

namjeran) ljubavi piše bez slavljenja, bez samilosti, prikazujući

ogoljelu, banalnu svakodnevicu parova. Kritika to redovito naglašava: Kušan

piše kako se mnoge Carverove pričedotiču života bez braka, a formalno u

braku¹², Žarko Milenić kako većina priča opisuje bračne odnose te da su junaci

često muževi i supruge pred rastavom ili već rastavljeni koji ne mogu naći

zajednički jezik¹³, a Milan Živković kako je odnos muškarca i žene s

poteškoćama u komuniciranju glavni Carverov tematsko–motivacijski interes¹⁴.

Jednostavnim Carverovim riječima: u većini mojih priča postoje ‘on’ i ‘ona’¹⁵.

b) Na razini prepoznavanja imena — zato jer je Marge žensko ime.

Ime lika koji pripovijeda spominje se samo u jednoj sceni: Marge promatra

novčanice razmišljajući o svim onim krajevima u koje bi mogle dospjeti, a koje

ona, možda, nikada neće vidjeti. Na svaku od njih ispisuje svoje ime, iskazujući time

žudnju za promjenom i odašiljući poruku o svojem postojanju.

Latinski margarita (prema grč.) znači biser. Margarita / Margareta¹⁶ je, dakle,

Biserka, a sličnozvučna Margerita (prema francuskom marguerite) biljka — cvijet

ivančica ili krasuljak. Akustički bliska imena Margareta, Margarita i Margerita

susreću se i prožimaju i semantički pa tako i Margareta može biti Ivančica.

Izvedenice su brojne: Margita, Margot, Marge, Greta, Margaret, Margo, Margaux¹⁷...

Biserno cvjetne asocijacije tradicionalno se vežu za žene pa se i odnosna imena

lakše šire i održavaju među antroponimima ženskog roda: brojna ženska

cvjetna imena daleko nadilaze muška, a muškog se bisernog imena, pandana

Biserkama, Biserama i Perlama, uopće ne mogu sjetiti. Koliko mi je poznato, ime

Margareta nema muške inačice.

c) Na razini razumijevanja odnosa među likovima — zato što je odnos Marge i

Betty »tipičan« odnos dviju žena, dok život Marge i Harleya upućuje na

»tipičnu« bračnu organizaciju.

Harley i Marge zajedno stanuju, objeduju i spavaju. Marge posprema

apartmane, brine o njihovim stanarima, prima uplate, zalijeva bilje,

povremeno frizira i manikira. Harley je, za potrebe njezina improviziranog

salona, u dnevni boravak ugradio lavabo. Njegov su posao sitni popravci i

košenje trave. Trivijalne scene njihove bračne svakodnevice stižu nam,

međutim, s pogreškom: Harley je spavao na stolici. Ubrzo sam morao ustati i

isključiti aparat. Znao sam da ću ga tako probuditi. ‘Zašto si isključio telku?

Gledao sam program.’ To će mi reći. Tako uvijek govori. Televizija je u svakom

slučaju radila. Imao sam uvijače i reviju u krilu.

Marge i Betty brzo uspostavljaju međusobno povjerenje razgovarajući u miru

frizerskoga salona¹⁸. Obje su žene željne bliskosti. Betty će prva ispripovijedati

svoju životnu priču, na što Marge spremno počinje priču o svojem braku. U taj čas

Harley izlazi iz kupaonice i dvije žene prekidaju razgovor (u prijevodu je

pak razgovor muškarca i žene prekinut dolaskom drugoga muškarca). Scena u

kojoj se Marge poistovjećuje s teškom situacijom druge žene u promatranome

je izdanju ovako predstavljena: Ponekad budan ležim, Harley leži kraj mene kao

klada, a ja pokušavam zamisliti sebe u Bettynoj koži.

d) Na razini detalja — zbog mnoštva pojedinosti »tipičnih« za muški / ženski rod.

Marge frizira, manikira, odijeva ružičasto, popravlja frizuru prije nego što

posjetiteljima otvori vrata, rašpa nokte, sjedi s uvijačima i revijama u krilu, ženu

koju je tek upoznala oslovljava s »dušo«, pregledava joj korijene vlasi i kožicu

oko noktiju (imate divnu kožicu oko noktiju), pripovijeda o poslu, izgledu i

privatnom životu ljudi iz svoje okoline, brine o liniji, posprema stanove za

stanarima... Nekoliko ulomaka promatranog prijevoda:

— Ja popravljam kosu da budem siguran da je na pravom mjestu, i čekam

da drugi put pozvone.

— Linda nam je dolijevala slatki napitak. Ništa strašno, tješio sam se.

— Uvjeravam se da je tu sve što mi treba. Namještam časopise nadohvat ruke.

Tad sjedam uz fen i rašpam nokte. Nosim ružičastu odoru koju odijevam kad

feniram. Dalje rašpam nokte i od vremena do vremena gledam kroz prozor.

e) Na razini interpretativnih tekstova: kritika i prijevoda na druge jezike.

Unatoč znatiželji, nisam uspjela zaviriti u prijevode Katedrale na druge jezike.

Stigla sam, međutim — uz nesebičnu prijateljsku pomoć koja mi je približila

prekooceanske knjižnice — zaviriti u poneku kritiku Uzde. Za ovu će svrhu biti

dovoljan vodič koji je uredio vrijedni Harold Bloom¹⁹.

— Uzda je priča koju, u prvom licu, pripovijeda Marge koja, zajedno s mužem

Harleyem, upravlja stambenom zgradom u Arizoni.

— Marge je pripovjedač i prvi lik kojega čitatelj susreće. Ona i njezin muž

Harley rade za korporaciju u čijem je vlasništvu zgrada u kojoj žive.

—... Marge i njen muž Harley promatraju dolazak četveročlane obitelji koja bježi

od kaotičnog života u Minnesoti.

Zbog svega navedenog bilo je »lakše« pretpostaviti da je riječ o ženskom liku. U

psihologiji se takva jednostavnija, običnija mogućnost naziva parsimoničnom i, za

razliku od posebnijeg, nejasnije motiviranoga izbora, ne zahtijeva tumačenje.

Svaki bi govoritelj i pisatelj (a ne samo govornik i pisac) vjerojatno volio da mu

iskaz nije opsežno tumačenje očiglednoga. Natjeran neobičnim okolnostima, ovaj to

jest. Na tragu rečenice iz Algoritmova izdanja: Ljudi će pitati tko je taj Marge? ²⁰

Nazovimo bubrege mudima

Mnogi je pjesnik nalazio spas u tzv. lirskom izrazu ili skrivanju iza metafore ili

metafizike (prodavanje muda pod bubrege, kako se izražavaju u nas u

donjosloju), pa je raščlamba takve prerušbe također bila ovdje priređivačev

zadatak. Da se i ne govori o tome kad slavni pisci, iz svojih razloga, junacima

mijenjaju spol...

                                     Ivan Kušan: 100 najvećih rupa²¹

Uz spominjanje erotske zbirke 100 najvećih rupa želim prenijeti istinitu,

potresnu, poučnu, zabrinjavajuću, zabavnu zgodu dalekosežnih implikacija koju

je Kušan zabilježio u predgovoru drugome izdanju: neki ravnatelj neke osnovne

škole odluči nagraditi najbolje učenice i učenike te im, kao prigodan dar, uručiti

nešto od poznatoga dječjeg pisca Ivana Kušana. Uprava škole, profesori,

tajnici — ili tko god da je već sudjelovao u izvedbi plemenite nakane — nisu

smatrali potrebnim poznavati knjigu koju daruju. Izabrali su 100 najvećih rupa, ne

pogledavši čak niti korice koje i riječju i slikom najavljuju njezin sadržaj.

Umjesto toga, o njemu su doznali naknadno od jedinoga pismenog lika ove priče —

postiđene (!?) djevojčice!

100 najvećih rupa je zbirka stilskih vježbi koja je od autora tražila vještinu

prilagođavanja rukopisima u rasponu od Mahabharate do Camusa, a sve s

namjerom ispravljanja nedovoljno erotične književne povijesti. Time je želio

pomoći piscima koji su bili previše stidljivi ili sputani da bi muda nazvali mudima

te svojim dopunama kompenzirati nedostatak njihove želje, hrabrosti ili

vremena. Neke je klasike, među kojima i našega Držića, pohvalio da su posao

 već sami muški obavili, a ostalim je strancima i našijencima ponudio svoju

ispomoć pri popunjavanju praznina koje su zbog straha, licemjerja, oportunizma,

probitka ili sličnih političkih razloga ostavili na polju erotskoga. Ako je suditi po

ponovljenom izdanju, čitateljstvo se zabavilo, a bi li i servisirani pisci dobrohotno

prihvatili postmodernističku igru preplitanja autorstava i prevrednovanja tradicije

ne možemo znati, jer su se od mogućega stresa svi već sigurno sklonili s onu stranu

života.

Očekivano, među nedovoljno muškim piscima našle su se i spisateljice. Ta bi

okolnost zasigurno nadahnula feminističku kritiku, a i postkolonijalna bi nas

upozorila da drukčijega od sebe trebamo upoznavati približavajući mu se i

razumijevajući ga, a ne mijenjajući ga i prilagođavajući sebi: dok Pavao Pavličić

upućuje Ivani Brlić–Mažuranić i Mariji Jurić Zagorki rukoljubna pisma, spreman od

njih učiti umijeće maštanja i fabuliranja, Kušan ih, sirote i nedostatne, nemušte i

nemuške, nadopunjava. Kao da dosljedno ne vjeruje da su u povijesti svjetske

književnosti pisci ostavili onakav trag tinte kakav su htjeli ostaviti. Ili pak onakav

kakav su trebali ostaviti.

No dok je oboružan injekcijama testosterona tretirao nedovoljno muške

tekstove, odnosno njihove autore i autorice, kao kolateralna su šteta pale i neke

žrtve. U silini globalnoga zahvata su, naime, neki istinski bubrezi proglašeni

mudima, a neke prave literarne žene — muškarcima. Edna iz Šefove kuće se izvukla

za dlaku, a Marge iz Uzde godinama uzaludno čeka emancipaciju u Hrvata.

Omiljeni se sugovornik našega djetinjstva tako, u pisanoj formi, pokazuje

mnogo manje tankoćutnim kada je riječ o temi koja je, na nevolju, u

centru interesa Carverova opusa: temi odnosa žene i muškarca, pa je čak i u

povijesnom pregledu hrvatske književnosti zabilježen njegov agresivni mačizam²². 

Dok se s jedne strane zgraža nad činjenicom da slavni pisci, iz svojih razloga,

junacima (svjesno, op. a.) mijenjaju spol, u prijevodima to i sam čini, spontano i

nevino — nesvjesno, čime je gesta doduše lišena zle namjere, ali zbog toga nije

ništa manje agresivna u odnosu na originalni tekst.

Ne vjerujem da bi Uzda, kakvu je zamislio Carver, odgovorila zahtjevima nedavnoga

natječaja za queer priču²³, ali sam sigurna da u Algoritmovoj varijanti postaje

nedostižan favorit za queer prijevod!

Carverova ekonomija pisanja kao da je izgrađena na premisama koje je gotovo

nemoguće ‘pogrešno’ shvatiti

                                          Miloš Đurđević: Raymond Carver²⁴

Ipak je Raymond Carver previsoko za siromašnu i nepismenu zemlju

                                          Ivan Kušan: Raymond Carver²⁵

Trebali bismo se postidjeti što pričamo kao da znamo o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi

                                  Raymond Carver: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi²⁶

Zanimljiva misao da Carvera razumijemo htjeli — ne htjeli, razmišljali — ne

razmišljali, proizlazi iz značajki njegova izraza. Jezik, odnosno stil njegovih proza

opisivan je kao minimalistički, asketski, šturi, škrti, ulični, precizan, neukrašen,

svakidašnji, realističan, jednostavan, neposredan, običan, govorni, lakonski,

ogoljen, čist, oskudan, komunikabilan, prepoznatljiv, izravan, jasan... Takva je

poetika u skladu s činjenicom da, kako je sam rekao, nije imao vlastitu kulturnu

prošlost²⁷, ali je ujedno i svjesno izabrani modus, pri čemu je presudnu ulogu

imao njegov učitelj²⁸ kreativnoga pisanja John Gardner od kojega je naučio 

kako je jako važno da se ono što želimo reći kaže pravim riječima, bez

pomodnosti ili nejasnoća; da treba koristiti običan jezik, uobičajeni izričaj, jezik

kojime se obraćamo jedni drugima²⁹, a ne ‘književne’ riječi ili ‘pseudopoetični’

jezik. (...)³⁰. Poput Hemingwaya, u odnosu prema kojem se često razmatra —

bilo da bi se pokazale sličnosti, bilo da bi se ukazalo na razlike — i Carver

se odriče ukrasa³¹želeći, u prvom redu, biti razumljiv.

Na toj komunikabilnoj i svima razumljivoj prozi dogodilo se zastranjivanje

posljedice kojega natkriljuju cijelu pripovijetku, otkrivajući nerazumijevanje

životne priče nosivoga lika i, tako, same radnje. Kako je Hrvatima uspjelo pogrešno

razumjeti tekst s kojim je to jedva moguće? Pogreška prevoditelja — a o njoj ne

treba trošiti riječi: pristajanje na pogrešku jedini je način djelovanja, ona je

ugrađena u svaki pokušaj i uspjeh, a eksperti na nju imaju jednako pravo kao i

ostali — tek je početak priče o tom kuriozitetu naše kulture. Više od toga kako

ili zašto je nastala, zanima me kako je opstala. Zašto je cjelokupna naša publika

(uz časnu iznimku slobodnomisleće čitateljice koja je dala početni impuls ovom

razmatranju), raznolikih kvocijenata i strukovnih usmjerenja, različitih iskustava i

senzibiliteta, u rasponu od znatiželjnika do deklariranih štovatelja i poznavatelja,

jednodušno, dugotrajno i brojno podupirala tako deformirano tumačenje?

Prevoditelj je vjerovao svojem prvom dojmu. Urednik je vjerovao prevoditelju.

Izdavač je vjerovao obojici pa nije angažirao lektora. Prijevod su čitala čak dva

korektora, no njihov posao svakako ne uključuje provjeru jesu li im

nadređene instance razumjele tekst. Angliste profesionalno poštenje upućuje

na čitanje originala, a javnost je, valjda, bila paralizirana povjerenjem utjecajnom

timu. Jamie Whyte u svojemu vodiču za bistro razmišljanje³² govori upravo o

autoritetu kao jednoj od najvažnijih mogućih smetnji pri jasnom procjenjivanju.

Vjerujem da ova skandalozna deformacija teksta ne bi tolike godine mirno i

neometano živjela u našem kulturnom prostoru, i napokon bila potvrđena drugim

izdanjem, da ju je, umjesto snažne bardovsko — brandovske kombinacije

Carver — Kušan — Crnković — Algoritam, potpisala neka neiskusna, anonimna

ekipa. No svaka od spomenutih sastavnica budi poštovanje i sugerira sigurnost.

Carver uživa izniman status u matičnoj kulturi, ali i u Hrvatskoj. Smatra se jednim

od najboljih pisaca kratke priče u povijesti 20. stoljeća, jednim od najboljih

pisaca kratkih priča u povijesti američke književnosti, jednim od najčitanijih

američkih pisaca posljednjih desetljeća, jednim od najvoljenijih pisaca uopće,

jednim od onih koji su već za života snažno utjecali na mlađe generacije, smatra

se kreatorom vodećeg književno–estetskog kriterija u suvremenoj Americi,

osvajačem vrhunskoga umjetničkog dosega, začetnikom minimalizma. Zovu ga

majstorom, vođom, velikanom, uzorom, guruom, učiteljem, duhovnim ocem i

kultnim piscem. Procjenjuje se da je upravo on najsnažnije utjecao na

suvremenu hrvatsku književnost srednje generacije: pola se naše pismene

javnosti deklarira obožavateljima, među njima i kritičari, a čini se da čitav niz naših

pisaca ne bi ni propisao da ga nije upoznao (koliko li će ih još propisati kada na

njega naleti!). Miloš Đurđević je očito osjećao kako razmjeri privlačnosti toga

opusa izmiču racionalnom objašnjenju jer ju je ovako nastojao

objasniti: izdvajaju ga neprozirne, neobjašnjive, dakle bitno emotivne implikacije

koje mogu dati specifičan naboj, tj. tvoriti navlastitu auru ili neponovljivi spleen³³.

Nipošto ne navodim ocjene Carverova značaja da bih se narugala njima ili njemu.

Činim to zato da bih čitatelju mogla povjeriti sljedeću tjeskobnu misao: ako

autora kojeg publika tako jednodušno voli, kojega urednik po vlastitom

priznanju, čita ponekad zadržavajući dah, ponekad sa suzom u oku ili sa

smiješkom na usnama, uostalom kao i sve velike pisce³⁴, a prevoditelj proglašava 

najboljim pripovjedačem svih vremena³⁵ prihvaćamo s takvom

nezainteresiranošću, nepažnjom i ignorancijom, kako li tek skrbimo o opusima

koji su nam povjereni na razumijevanje i čuvanje bez mistifikacije i aure, bez

podrške i preporuke? Vratimo se uglednoj ekipi.

Algoritam je izdavač koji se od ne tako davnoga, skromnog početka dovinuo do

prodaje od milijun artikala godišnje, prodaje svoje milijunte knjige i

objavljivanja petorice najprodavanijih autora na svijetu³⁶. Ima za naše prilike

neobično ugodnu knjižaru, sjajnu marketinšku strategiju, dovodi nam pisce koje

bismo, bez njega, viđali samo na Internetu i, uopće, simpatičan je sve do

čuvara na izlazu dućana koji bi, svojom ljubaznošću prema svima koji knjigu

nisu ukrali, mogao biti uzorom mnogim ukravaćenim moćnicima.

Zlatko Crnković je svijetu knjige poklonio svoju veliku energiju, na više

kolosijeka: kao prevoditelj, urednik i pisac. Među knjigama njegova života

zavidan je broj klasika iz više nacionalnih kultura. Vjerojatno naš jedini 

kultni urednik, urednička legenda, s korica knjiga nas pozdravlja natpisom Zlatko

Crnković Vam predstavlja, sugerirajući da smo u pouzdanim rukama. Anglist je,

germanist, ali i aktivni kritičar jezičnih nepravilnosti u našem javnom prostoru. Ne

ustručava se ispravljati medije, niti, vrlo temperamentno, prigovoriti nemarnim i

neznalačkim prevoditeljima, urednicima, lektorima i korektorima.

Ivan Kušan je temeljito i svestrano obrazovan pisac, autor raznolikog opusa,

prevoditelj, urednik, možda prvi književnik kojega smo zavoljeli uz bok probranim

klasicima dječje književnosti u svijetu, dramatičar, magistar, maštovit

fabulator, pisac sa smislom za humor i satiru, vrstan stilist, ilustrator i

poznavatelj stranih književnosti. Nipošto nije nevažan odnos Kušana i Carvera: ne

samo da se Kušan najsuverenije kreće upravo po suvremenoj angloameričkoj

književnosti, ne samo da je vrstan poznavatelj Carverova ali i pripovijedanja

sama³⁷, već o Carveru piše: Carver je u SAD, bio i moj znanac, takoreći

prijatelj³⁸. U hrvatskom je prijevoduKatedrale otisnuta i Kušanova carverovska

priča Strah³⁹, neformalno i toplo posvećena »Rayu«, kao skromni dokaz poštovanja autoru i prijatelju⁴⁰.

Nije čudno da pred takvim referencama publika povija svoje skromno mišljenje.

Nije čudno što joj je, ako ga ima, manje neugodno pred dalekim prevarenim

autorom, nego pred svojim zaslužnim književnicima. Nije čudno, niti je

nepametno, općenito se kloniti kritike i polemike u kulturi u kojoj ona počesto

nekulturno iskače iz svojih tematsko–problemskih tračnica. A ponajmanje je čudno

to — da se vratimo priči o darivanju malih odlikaša — da profesorima koji ne čitaju

nije uspjelo obrazovati više učenika koji bi, poput djevojčice koja je primila na

poklon knjigu za odrasle, mogli vidjeti i usudili se upozoriti da car pred nama

paradira gol. Ne znam koliko je ljudi do sada pročitalo iznevjerenu Carverovu 

Uzdu. U sedam je godina slobodnom cirkuliranju među brojnim poklonicima i

ostalima, ako ih ima, prepušteno 2500 knjiga⁴¹. S obzirom na broj čitatelja

primjeraka koji su u fundusima knjižnica te na nepisano pravilo da je onaj tko

Carvera ne čita neprosvijećen, a onaj tko ga ne voli neodnjegovanoga

knjiškog ukusa, pretpostavljam da je u pitanju popriličan broj. Vjerujem da se

manjina o tekstu informira direktno⁴², a među onima koji su o pripovijetci

razmišljali i zaključivali na temelju groteskno izobličene interpretacije⁴³, netko je

možda o njoj pisao referate i seminare, netko govorio o autorovu viđenju

homoseksualnosti, a netko je možda inscenirao ili ekranizirao⁴⁴.

Izražavajući zahvalnost Gardneru, Raymond Carver je rekao: pomogao mi je

da shvatim koliko je važno da kažem točno ono što želim i ništa drugo.⁴⁵

Predlažem da mu to dopustimo.

1

Zanimljivo je da je stupanj suglasnosti veći kod kritičkih čitanja nego među ‘općim

podatcima’: ne slažu se svi naši izvori oko godine izlaska zbirke Cathedral, oko

toga je li ona zadnja Carverova zbirka priča ili nije, je li za Pulitzerovu nagradu

nominirana priča ili zbirka, pa čak niti oko godine Carverove smrti!

2

Prev. Màja Finderle, Quorum, god. IV, br. 4 (21), 1988 (=Q4/88).

3

Prev. Ivan Kušan, Kolo, god. VI, br. 3, jesen 1997 (=K3/97).

4

R. C: Katedrala (Cathedral), Algoritam, Zagreb 1997, 2. izdanje 2003, prev.

Ivan Kušan (=RC/K/97).

5

R. C: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi (What We Talk About When

We Talk About Love), Eos, Osijek 2003, prev. Ivana Šojat (=RC/OČG/03), pogovor.

6

Usp. razgovor s Davidom Applefieldom, Frank, br. 8/9, 1987/88, (=DA/F), prev.

Saša Drach, Q4/88.

7

Usp. Carverova pjesma Strah (Fear), v. Gdje se voda spaja s drugom vodom

(Where Water Comes Together With Other Water), Feral Tribune, Split 1996,

prev. Damir Šodan (=RC/GSV96) te Quorum god V, 3 (26), Zagreb 1989, prev.

Ivica Petrović (=Q3/89).

8

Aleš Debeljak: Glasovi iz nepoznate, bezimene Amerike, prev. Jagna Pogačnik,

Zor, god. 2, br. 4, 1996 (=Z4/96).

9

RC/OČG/03, pogovor.

10

DA/F, Carver objašnjava kako je priča Debeli (Fat) napisana na temelju zgode

koju mu je ispričala njegova žena te da je nastojao postići učinak kao da se

žena koja pripovijeda obraća prijateljici. V. Hoćeš li molim te ušutjeti, molim

te? (Will You Please Be Quiet, Please?), Lunapark, Zagreb, 1996, prev. Miloš

Đurđević; (=RC/ HL/96).

11

DA/F.

12

RC/K/97, pogovor.

13

Žarko Milenić: Majstor pripovijedanja, Rival, god. XI, br. 1–2, 1998 (=R1–2/98).

14

RC/HL/96, pogovor.

15

DA/F.

16

Smatra se da je podrijetlo imena perzijsko i da je značilo kći svjetla. U njega

se učitava i značenje neodlučne osobe u vezi s pučkim običajem da se odgovor

na pitanje »pronađe« otkidanjem cvjetnih latica, ali i pod utjecajem Goetheova 

Fausta.

17

Ime Margo postoji i u drugim Carverovim tekstovima, čak je i naslov pjesme

(Zvao se Tug. Ona, Margo), v. Nova staza do vodopada (A New Path to the Waterfall), Konzor, Zagreb, 1997, prev. Miloš Đurđević.

18

To je i najvažnija svrha salona, usp. Ewing Campbell: »Maturity: Cathedral«,

Raymond Carver: A Study of the Short Fiction, Twayne Publishers, New York, 1992.

19

Harold Bloom (ed.): Bloom’s Mayor Short Stories Writers, Raymond Carver,

Chelsea House Publishers, 2002.

20

Ovaj je tekst već bio u dobrim rukama glavnoga urednika kada mi je iz Italije

stigla poruka koja je, doslovno, glasila: “Chi è questA Marge? (‘Cattedrale’,

minimum fax, Roma 2002, prev. Riccardo Duranti).”

21

Ivan Kušan: 100 najvećih rupa, Znanje, Zagreb 1992, 2. izdanje 1998, predgovor.

22

Slobodan P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb

2003: ne jednom, govoreći o odnosima žene i muškarca, pada ispod razine

ukusa te mu je tekst izravni zagovor balkanskog mačizma i samo prividno zaogrnut

u navodnu bjelosvjetsku seksualiziranost.

23

Queer — eng. homoseksualan, čudan, ekscentričan, nekonvencionalan, blago

poremećen, sumnjiv, drukčiji.

24

Republika, god. LI, br. 5–6, 1995 (=R5–6/95).

25

Slavnih 89 iz soca, Neretva, Zagreb 2002. (=IK/S89/02).

26

RC/OČG/03.

27

DA/F: Na moj odgoj nije bilo nikakvih kulturnih utjecaja; Nisam odrastao ni

sa kakvim tradicijama.

28

Tečaj kreativnog pisanja na Chico State Collegeu.

29

Moderna vremena, god. 3, br. 4 1997 (=MV4/97)

30

Ibid.

31

David Lodge piše (Načini modernog pisanja, Globus, Stvarnost, Zagreb 1988,

prev. Giga Gračan i Sonja Bašić) da Hemingway izbacuje metafore i svjesno

kida veze sa simbolističkom tradicijom. To vrijedi i za Carvera. Na pitanje

kako uspijeva postići takvu izražajnu sažetost, Hemingway je, navodno, odgovorio

kako je to stoga što piše stojeći, a krati ugodno zavaljen u fotelju. Za Carvera pak

E. Popović (pogovor RC/OČG/03) kaže: Privlačio ga je ‘fizički rad’ na pričama. U

potrazi za konačnom verzijom neke priče znao je napisati petnaest ili dvadeset

verzija. Glačao je priču, odbacivao svaku suvišnu rečenicu ili riječ. Zato

njegove priče posjeduju savršenu jednostavnost oblutka.

32

Jamie Whyte: Bad Thoughts, A Guide To Clear Thinking, Corvo, London 2003.

33

R5–6/95.

34

www.algoritam.hr

35

RC/K/97, pogovor te K3/97.

36

Usp. 15 najisplativijih biznisa u Hrvatskoj, Nacional br. 433, 2. ožujka 2004.

37

K3/97, napomena priređivača.

38

K3/97, u pismu uredništvu Kola uz prilog o Carveru.

39

Strah je i naslov pjesme R. C, usp. f. n. 7.

40

K3/97, u pismu uredništvu Kola uz prilog o Carveru.

41

Prvo izdanje — 1500 primjeraka, drugo — 1000.

42

U lancu gradskih knjižnica grada u kojem živim postoji tek jedan primjerak

zbirke na engleskome: Raymond Carver: Cathedral, Vintage Books, A Division

of Random House, New York 1984. Algoritam nudi i original, no budući da bismo

ga čekali mjesec dana, većina će vjerojatno radije kupiti gotovo za trećinu skuplji

prijevod.

43

Za razliku od nekih ranijih, oštro dočekanih prijevoda Carverove proze, ovdje

Milenić piše oizvrsnom prijevodu Ivana Kušana (R1–2/98). Niti Ivo Vidan nije imao

zamjerki, iako je tekstom o tom izdanju, prema procjeni kritičara Borisa Becka 

ponajboljem tekstu zbirke eseja i kritika Tumačiti auru (Biblioteka Književna

smotra, Zagreb 2003.), uspio što apsolutno nitko ne radi, ocijniti prijevod(Strah i

trepet neukih prevoditelja, Nacional 8. 6. 2004.).

44

Kušan piše da mu je studentica dramaturgije predložila uprizorenje pripovjetke

Katedrala (IK/S89/02), a Milenić izvještava da je ta priča i dramatizirana (R1-2/98).

Ekranizaciji je snažan poticaj mogao dati Altmanov omnibus Kratki rezovi (Short

cuts, 1993.). Za nadati se da nemamo redateljsko čitanje Uzde, a ako imamo, da se

njime nismo hvalili pred pjesnikinjom Tess Gallagher, Carverovom udovicom,

prilikom njena posjeta Sajmu knjiga u Puli.

45

MV4/97.