Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
ZAKLJUČCI OKRUGLOG STOLIĆA
(NE)KVALITETA PREVOĐENJA DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Okrugli stolić o (ne)kvaliteti prevođenja dječje književnosti održan je 24.11.2005. u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog centra za dječju knjigu. Izlagali su mr. Marko Kovačić, doc. dr. Tatjana Jukić-Gregurić, Nada Šoljan, prof. dr. Dubravka Težak, doc. dr. Anita Peti-Stantić i prof. dr. Nives Opačić, a moderatorica je bila Lara Hölbling Matković. Okrugli stolić koji se održao u prostorijama Hrvatskog centra za dječju knjigu, pratila je i prigodna izložba Ranke Javor, Hrvatska prijevodna izdanja.
Nakon izlaganja o usporedbi raznih postojećih prijevoda lektirnih naslova, kao što su to Alica u zemlji čudesa (Jukić-Gregurić) i Pinocchio (Kovačić), o nekvaliteti prijevoda nizova i uspješnica koji se mogu naći na našem tržištu (Šoljan) te o kriterijima odabira naslova za školsku lektiru (Težak), usporedbi slovenskog i hrvatskog modela (Peti-Stantić) i sakaćenju hrvatskoga jezika u nekim izdanjima (Opačić), razvila se živa i vrlo plodonosna diskusija. U diskusiji su sudjelovali prevodioci i knjižničari, odgajatelji i književnici. Budući da nije bilo prisutnih predstavnika Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, šaljemo Vam ove Zaključke.
Tijekom diskusije raspravljalo se i o prijedlozima za rješavanje gorenavedenih problema, kako slijedi:
1. Kako bi se spriječila mogućnost izdavanja loših prijevoda ili nelektoriranih i neuređenih izdanja, predlažemo da se uvede obaveza prilaganja stručne recenzije Društva hrvatskih književnih prevodilaca o kvaliteti prijevoda prilikom predaje zahtjeva za otkup knjige za knjižnice. Pribavljanje recenzije obavljalo bi se u organizaciji i o trošku podnositelja zahtjeva, dakle, nadležno ministarstvo ne bi snosilo dodatne troškove. DHKP se, s druge strane, obavezuje u razumnom roku naći recenzenta i svojim ugledom jamčiti valjanost recenzije.
2. Kako bi se spriječilo da učenici osnovnih škola u obaveznoj lektiri čitaju krnje tekstove ili tekstove koji nisu prihvatljivi s jezičnog, prevodilačkog, ili uredničkog stajališta, predlažemo reviziju postojećeg popisa obaveznih i predloženih naslova za lektiru, t.j. da se odredi koji prijevodi prolaze kvalitativnu ocjenu DHKP. Iz popisa bi zatim trebalo isključiti one naslove koji tu ocjenu ne zadovoljavaju pa predložiti alternativne naslove bolje prevedenih i uređenih djela, jer je to prvi susret učenika s pisanom riječju na hrvatskome jeziku.
Smatramo da bi radi što boljeg obrazovanja djece u Republici Hrvatskoj provođenje tih zaključaka trebalo biti u interesu svih nas, tim više što dječja čitalačka publika nije kadra sama donositi kvalitativne procjene što se tiče prijevoda i jezične ispravnosti teksta.
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatski centar za dječju knjigu stoje nadležnim ministarstvima na raspolaganju za svaki daljnji dogovor oko provedbe navedenih prijedloga.
Lara Hölbling Matković,
voditeljica projekta
Nives Opačić
Tekstološke razlike - eufemizam za krivotvorine
Premda je skup posvećen prevodiocima i prevođenju, najprije ću pokazati kako se krivotvoriti može i izvorno hrvatsko književno djela u raznim izdanjima. Počet ću - ni više ni manje - nego tekstom hrvatske državne himne, koji uza sve preinake što ih Mihanović nije napisao, i dalje atribuiramo Mihanoviću (str. 2 moga referata, ako bude vremena).
Primjera ima još (bilješka na str. 3 - Andrić). Što je ako ne falsifikat kad se proizvoljno i samovoljno nečija pjesma od, recimo, 9 kitica predstavi kao zaokružena cjelina samo dvjema kiticama (prvom i zadnjom) (Vlasta, Pandža, str. 8, Rodu o jeziku). Nigdje ne piše da je to ulomak pjesme. Inače, pjesma ima 9 strofa (a svaka po 10 stihova). Preradović kao da silno privlači krivotvoritelje, pa bolje nije prošla ni njegova pjesma Jezik roda moga (str. 144). U čitanku su dospjele 3 kitice (prva, druga i zadnja), a inače ih ima 10. Tako učenici hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu dobivaju potpuno iskrivljene informacije iz domovine, a autorsko književno djelo trpi nedopustivo nasilje. Tko ne zna bar početak Preradovićeve pjesme Putnik? (Bože mili...) No u ovoj čitanci pjesma (inače od 20 kitica) ne počinje ovako, nego trećom strofom od kraja - pa ispada da pjesma ima samo 3 kitice i da su svi oni koji navode pravi početak - pali s Marsa. (str. 232) Sve su to krivotvorine koje - u urednim i uređenim zemljama - potpadaju pod kazneno zakonodavstvo. Nema, nažalost, vremena, no mogla bih vam na primjeru Ježeve kućice Branka Ćopića pokazati i književnu i likovnu krivotvorinu.
No držat ću se knjige za djecu prevedene na hrvatski. To je Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja. Imam pred sobom 5 prijevoda (to je sve što su mi mogli ponuditi u Gradskoj knjižnici): dva Mije Pervan (tek iz 1995. i 2004. godine), prijevod Gorana Rukavine (Split, 2000.), Strahinje Jelića (Beograd, 1971.) i svoju knjigu prijevoda Ivana Kušana (Mozaik knjiga/Večernji list, 2004.).
Počnimo od posvete! Pročitati MP (Mia Pervan) 1995. Ova se posveta od one u izdanju Školske knjige 2004. razlikuje samo u ovome (ali se ipak razlikuje): 1995. "Svi su odrasli jednom bili djeca. (Ali se rijetki toga sjećaju." - 2004. "Ali se malobrojni toga sjećaju." Léonu Werthu kad je bio maleni dječak (1995.), prema "...kad je bio mali dječak" (2004.). Izdanje Marjan knjige (Split, 2000.) (prev. Goran Rukavina) ima ovako: "ta odrasla osoba (MP ima taj odrasli) stanuje u Francuskoj (MP ima, bolje, živi u Francuskoj) gdje (ispred nema zareza) je ponekad gladna i gdje joj je hladno" (MP : gdje ponekad pati od gladi i hladnoće). "Svakako je treba utješiti." (MP: Itekako mu treba prijateljske utjehe", a 2004. piše i te kako rastavljeno). "Ako sve ove isprike ipak nisu dovoljne (MP nema ipak), želim ovu knjigu posvetiti djetetu koje je ta odrasla osoba nekada bila." (MP: ...rado ću knjigu posvetiti djetetu koje je nekad bio taj odrasli čovjek). "Svi su odrasli prvo bili djeca." (MP: Svi su odrasli jednom bili djeca). "No rijetki se među njima toga sjećaju." (MP nema među njima). I Rukavina na kraju ima: "Léonu Werthu, kada je bio mali dječak." (S obzirom na to da piše sve u istom retku, ime je od ostaloga teksta odijeljeno zarezom (u izdanjima MP ime je u jednom retku, a ostalo u drugom - bez zareza). Kod Kušana sve je u jednom retku bez interpunkcije. Zarezi i inače variraju od izdanja do izdanja, što se ne bi moglo opravdavati različitim pravopisima, jer se u tome nisu mijenjali. (V. MP 1995. str. 7 i 2004.; str. 9, 2004.).
No neću se zadržavati na interpunkciji, jer ona mahom i ne potječe od prevoditelja, nego uglavnom od urednika i/ili lektora. Ono što, međutim, ne može i ne smije proći nezabilježeno jest upravo taj mali, maleni dječak. Čak ni srpski prijevod - a oni su bili skloniji razgovornom stilu od hrvatskih prijevoda - nema nikakav šatrovački izraz, nego ima mali dečak. No zato je u "osuvremenjivanju" prijevoda žargonom najdalje otišao Ivan Kušan - već u posveti: Léonu Werthu kad je bio klinac. Klinac se, naravno, odmah prepoznaje kao šatrovački izraz, čime se prevodilac možda htio "približiti" današnjim čitateljima koji valjda drugo i ne znaju. No kad je djelo napisano? Za Drugoga svjetskog rata! Je li pisano šatrovački? Nije, nego jednostavnim lijepim književnim jezikom. Ubacivanjem klinca (i ne samo njega) djelo je upravo u osnovnom tonu doživjelo iznevjeravanje. Zamislite da tako čitamo Olivera Twista Charlesa Dickensa ili Kraljevića i prosjaka Marka Twaina! I dalje - što uopće znači riječ klinac? U hrvatskom jeziku više toga: 1. mali klin, čavlić (npr. postolarski), 2. šatr. dijete, dječačić, dječarac, dečkić. No kako s tim značenjima razumjeti ovakve rečenice: Koji ti je klinac? Klinac tebi! Ma dobit ćeš ti klinac! Naravno, klinac je i nešto drugo. To je pristojniji oblik za nepristojnu riječ - koja također počinje sa k i znači muško spolovilo (a i njemu se tepa mali moj, mališa i sl.). Jer klinac (ž.r. klinka), klinjo dolazi od njem. klein, malen. Kad se zna koliko su psovke danas proširene, pitam se je li baš trebalo u dječju knjigu uvoditi klinca kad samo djelo ne pripada uličnom žargonu. Osim toga, klinac je - kao, uostalom, i nema beze, bez veze, kužiš i sl. riječi - kasnija akvizicija, dakle i vremenski je kao šatrovački promašen. Dodvoravanje djeci na ovakav način nije ništa novo (danas imamo npr. klince i klinceze, biramo najklincezu), ali (još uvijek, hvala Bogu) pripada više estradi nego književno-umjetničkoj grani kakvo je književno prevođenje. Govorim, naravno, o djelu koje ni izvorno nije napisano u žargonu.
Kušan i Rukavina opredijelili su se za razgovorno nema veze ondje gdje MP ima nije važno, a Jelić ne mari. Nitko se, osim Kušana, nije opredijelio za kužiš, bome i slične izraze, a ni za pojačivač strašno (strašno sretan, strašno volim i sl.)., jer ga nema ni u izvorniku. Evo kako to "lijepo" zvuči: "Odrasli nikada sami ništa ne shvaćaju i klincima je muka uvijek im sve iznova pojašnjavati" (str. 16). Ako se bolje pogleda i ova muka, vidjet će se da je izraz muka mi je bliži srpskom jeziku, a u hrvatskom bi to bilo mučno mi je ili zlo mi je. I srpski je prijevod vjerniji izvorniku i nema nikakvu muku, nego "...a decu zamara da im stalno daju objašnjenja". Ne znam zašto se Kušan poveo i za današnjom administrativnom perjanicom pojašnjavati. Ili: "Htio sam dokučiti da li zaista što kuži" (str. 17). Kužiš je počeo prodirati u razgovorni jezik nakon Majdakova romana Kužiš, stari moj, a to je bilo 1960-ih godina. Je li to baš primjerena riječ za djelo nastalo u drukčijim društvenim prilikama (razvijenoga građanstva) dvadesetak godina prije Majdakova romana, prosudite sami.
Nejasnoću/nezgrapnost (na 23. str.): "Naslutih tračak razlogu njegove nazočnosti, te ga naglo upitah..." nisam uspjela shvatiti (uz to što ispred veznika te ne treba u ovom slučaju zarez, a ako se htjela upotrijeviti posljedična rečenica, - gdje zarez dobro stoji - trebalo je upotrijebiti veznik pa, koji može biti i sastavni i posljedični).
U Kušanovu prijevodu našla sam jedinstven vokativ imenice princ - princu (ostali, srećom, imaju prinče), tautologiju dugo vremena i niz nelogičnih zareza. Ako to treba značiti osvježavanje književnih djela i njihovo približavanje mladoj čitalačkoj publici, nikakvo čudo što se djeca istim rječnikom obraćaju starijima, npr. svojim učiteljima, što je ne tako davno bilo nezamislivo. No danas, u potpuno nediferenciranu i govoru i ponašanju, poznavajući samo idiom ulice (koji im, eto, ulazi i u školsku lektiru), takvo komuniciranje mladih sa starijima, lišeno svakog poštovanja, postaje uobičajeno. Moram li posebno isticati da su mi djela (pa i za djecu) u izvorniku pisana lijepim, čak biranim, književnim jezikom draža i u takvu hrvatskom ruhu? Iznevjeravanje osnovnoga tona djela, proizvoljna skraćivanja i prekrajanja, ubacivanje u prijevod riječi kojih nema u originalu i ostale slične rabote potpuno iskrivljuju djelo. Nije, dakle, više riječ o lošem prijevodu, nego zapravo o krivotvorini.
Marko Kovačić
Prijevodi Pinocchija na hrvatski
Carlo Lorenzini zvan Collodi dobio je narudžbu da prevede na talijanski Perraultove bajke, što je objavio 1875. Nakon toga se u potpunosti posvetio književnom radu za djecu.
Njegova prva dječja knjiga, Giannettino, objavljena je 1876. (kad mu je bilo 50 godina), druga, Minuzzolo, objavljena je 1878, a 1881. Collodi je počeo objavljivati Pinokija u rimskom časopisu za djecu >Giornale dei bambini<. Tada u dječjoj književnosti dominira moralizam utkan u priču uz niz savjeta i opomena za djecu. Objavljen je u cijelosti 1883. a još prije toga na engleskom 1882.
Knjiga je prevedena mnogo i previše puta, svake godine doživi jedan i više novih prijevoda ili ponovljenih izdanja: Anna-Marie Maričić 99, Ljerka Car Matutinović 2001, nakladnik Kašmir promet, biblioteka Iskra, Zagreb; Luko Paljetak 2002. ABC naklada ; Lana Bitenc, Školska knjiga 2003. Andrea Mirilović 2001, Vjekoslav Kaleb. Nemoguće je odrediti koliko su ovi prijevodi uzimali jedni od drugih, ali činjenica je da se iste pogreške ponavljaju umjesto da se svi ti prijevodi objedine tako da se iz svakog uzme ono najbolje.
U 122 godine od objavljivanja Pinocchia, osim raznih verzija predstava i filmova, i sam se tekst mijenja u prijevodima. Insegno l'abbaco alle formicole prevodi se različito: Poučavam mrave abecedu (Kaleb), Podučavam mrave pisati (Bitenc), Mrave učim računati (Mirilović), Mrave učim tablicu množenja (Paljetak), Učim mrave jedanputjedan (Matutinović). I'm teaching the ants their ABC's (engleski? Carol della Chiesa), Ich lehre die Ameisen das Einmaleins (njemački?)
Ovdje je razmotreno uglavnom pet promatranih prijevoda, odnosno razlike među njima: preciznost, vjernost originalu, bogatstvo rječnika i prilagođenost djeci (na kraju)
Zabune nastaju već u izgovoru imena autora: Collodi (često se čuje *kólodi), dok je Pinocchio, trosložna riječ, u nas postala četverosložna (etimološki ime znači " sjemenka pinije " ). Daljnja problematična imena su Ciliegia, Geppetto, Mangiafoco: Čiljeđa, Đepeto (Kaleb, Matutinović), majstor Trešnja (Mirilović, Paljetak), majstor Trešnjić (Bitenc), Manđafoko/Gutač vatre (Bitenc)
Pisci koji se služe bogatijim rječnikom ujedno su i precizniji
hvat Non era un legno di lusso, ma un semplice pezzo da catasta . catasta = kup, hrpa (Paljetak, Car-Matutinović), gomila (Mirilović, Bitenc), ali kad je riječ o drvima, onda catasta znači hvat. Samo Kaleb kaže hvat, svi ostali kažu gomila drva, hrpa drva. Nije to bilo nikakvo fino drvo, nego prost komad iz hvata.
bradva Prese subito l'ascia arrotata.Ascia je " bradva " ili " tesla " , a sjekira je scure. Uzme odmah oštru bradvu. (Kaleb), Odmah uzme naoštrenu sjekiru (Bitenc), Odmah je uzeo oštru bradvicu (Paljetak), naoštrenu sjekiru (Matutinović i Mirilović)
žganci polendina di granturco žganci (Kaleb ili polenta, Paljetak), kukuruzna palenta (Matutinović, Bitenc, Mirilović)
frittata : kajgana (Bitenc, Mirilović), prženo jaje, omlet (Paljetak), " jaje " (pod navodnicima, Matutinović, i omlet), jajnica (Kaleb). Vidljiv je različit pristup jeziku. Kad se Pinocchio pita kako da pripremi jaje, prevoditelji se služe raznim receptima. Pinocchio kod Matutinović, Mirilović i Bitenc misli napraviti omlet, skuhati jaje u loncu, u tavi, u tavici, ispržiti na oko, ispeći na oko, skuhati na meko. Kod Paljetka međutim on bi jaje obario na tanjuru, pojeo ga rovito, a kod Kaleba bi ga ispekao na prsuri, što je prema Skoku riječ iz dalmatskoga. Vidljiva potreba pisaca da se izraze. Time se ne umanjuje razumljivost, a obogaćuje se rječnik.
Pogreške: Prevoditelji su pobrkali riječi inferno i inverno (poč. 6. pogl) Per l'appunto era una nottataccia d'inferno. Griješe Matutinović (Bila je baš ružna zimska noć), Kaleb (Baš je bila ružna zimska noć.) i Bitenc (Bila je baš prava zimska noć). Pravilo prevodi Mirilović (Bila je to baš paklena noć), a ni Paljetak ne griješi (Bila je to baš duga ružna olujna noć). Kasnije Pinocchio prepričava taj događaj: ovaj put svi prevoditelji ispravno prevode paklena. Paljetak dosljedno ponavlja ružna olujna noć.
Riječ capannello znači skup, skupina, grupa. Različito je prevedena rečenica Intanto i curiosi e i bighelloni principiavano a fermarsi lí dintorno e a far capannello. Kaleb: Međutim se radoznali ljudi i tumarala počnu zaustavljati i okupljati u gomilu. ; Mirilović: Za to su se vrijeme radoznalci i besposličari u blizini počeli tamo zaustavljati, stvarajući gužvu. Matutinović: Međutim, radoznalci i besposličari počeli se zaustavljati, oko njih i blebetati. Bitenc: U međuvremenu, znatiželjnici i besposličari počenu se okupljati oko njih i blebetati. Paljetak: Na to su se radoznalci i besposličari počeli tu zaustavljati i okupljati se u skupinama.
Bitenc ima dobre dijaloge, ali tehničke pogreške i skučen vokabular: zgrabi s obje ruke komad drva (Paljetak isto); objema rukama (Kaleb). U izdanju u prijevodu Bitenc ima rječnik na margini (ako djeca ne bi što razumjela). Ona dodaje nepostojeći tekst: sentí un'uggiolina allo stomaco, che somigliava moltissimo all'appetito. Paljetak: osjeti neko krčanje u trbuhu, koje je bilo vrlo nalik na želju za jelom prevela je ovako: Osjeti kako mu kruli u želucu, a to je mogao spriječiti samo tako da se dočepa jela. Također izostavlja: Poi prese il burattino sotto le braccia e lo pos o in terra , sul pavimento della stanza, per farlo camminare. ; Ta rečenica u Paljetkovom prijevodu glasi: A zatim je uzeo lutka pod ruku i stavio ga na zemlju, na pod sobe, tako da prohoda, dok Bitenc prevodi: Potom uzme lutka pod ruku i stavi ga na pod. Rečenicu col suo bravo Abbecedario nuovo Paljetak prevodi svoju krasnu novu početnicu. a Bitenc sa svojom početnicom. Rečenicu Il suo naso gli divent o pi u lungo almeno quattro dita : svi prevode za barem četiri prsta, a Bitenc: za još barem četiri centimetra - tehnički centimetar i prst može biti isto ili slično, ali nelijepo je tako prevoditi. Izraz Tutti gli alberi della campagna: . arriv o fino al paese kod Paljetka glasi sva stabla u polju. došao do sela (Paljetak), kod Mirilović, Matutinović i Kaleba glasi drveće u/na polju. stigne do sela, dok kod Bitenc nema razlike između campagna i paese: sva stabla u selu. došao do sela. Pohvalno je ipak da je appena che si fu levata la fame prevela Čim je utolio glad dok je kod ostalih " utažio " , kod Mirilović: " zadovoljio " . Bitenc nema tako loš rječnik da kaže Fali mi početnica kako to stoji kod Matutinović.
Paljetak : ne tako dobri dijalozi ali je najpouzdaniji. Neka čudna rješenja su npr. per tua regola: da se znaš ravnati (i Matutinović) umjesto. toliko da znaš ili mi fai proprio compassione: izazivaš mi sućut mj. baš te žalim (kao Kaleb, Bitenc i Mirilović i Matutinović)
Kaleb : bol i glad su mu muškog roda, jako koristi kao prilog, kao i mnogi drugi: jako slično, Jako, jako je grmjelo (Mat. 6. pogl) ali Pinokio se silno bojao grmljavine. Kaleb: Strašno je grmjelo, ali Pinokio se jako plašio grmljavine. Mirilović: Jako je grmjelo, Pinocchio se jako bojao grmljavine.
Kod Kaleba i Mirilović čas zaspe čas zaspi. Kod Matutinović samo zaspi. Neke arhaizme trebalo bi osuvremeniti: piše odljuštiti mj. oljuštiti (i Matutinović ima odljuštiti) ili bizzosissimo kao napržljiv (Kaleb), prgav (Paljetak), naprasit (Bitenc, Matutinović), prgavi naprasit (Mirilović) - suprotno Brodnjaku. Prevrat (Kaleb i Matutinović) revolucija (Bitenc). Gledaoci su se razbaljali od smijeha. (ostali: umirali od smijeha). Kalebova sklonost hrvatskim riječima i starim riječima viđena je u primjeru frittata. No ima i obrnutih slučajeva. Svi prevoditelji kažu da je Pinokio zaliven vodom poput uvela geranija. Kaleb, poput uvela cvijeta. Lijepo je vidjeti riječ subesjednik a ne uvijek sugovornik.
Osnovno pitanje: treba li književno djelo biti razumljivo ili arhaično? potpitanje: trebaju li to biti suprotne kategorije? Djelo treba biti razumljivo, naravno, ali u onoj mjeri u kojoj razumljiv jezik ne znači skučeni vokabular, banalan izričaj, izbjegavanje domaćih arhaizama, utjecanje kolokvijalnom izričaju na neprimjerenoj razini. (U crtiću Izbavitelji Nemreš bolivit). Pinocchio je ipak napisan prije 122 godine.
Arhaičnost nam dočarava vrijeme u kojem je napisan, a i da nije, volimo kad se priče događaju davno. Ne bi li jezik trebao dočarati ta davna vremena? Lakše razumijevanje ne smije doći u sukob s preciznošću ili još češće s ljepotom izričaja. Arhazimi stvaraju pripovjedačko ozračje i stvaraju dojam da je onaj tko ih pripovijeda mudar i time kompetentan da nekoga nešto nauči. Argument da je nešto djeci ili čitateljima nekako razumljivije može se protumačiti i kao eufemizam za podilaženje publici ili vlastitu ograničenost u izražavanju.