Dalibor Joler: Godišnja nagrada Sanji Lovrenčić
Obrazloženje za dodjelu Godišnje nagrade „Josip Tabak“ Sanji Lovrenčić za prijevod djela Bretonska pjesma Jean-Marie Gustavea Le Clézioa
Predstaviti ovogodišnju dobitnicu Nagrade „Josip Tabak“ za najbolji prijevod beletristike laka je i ugodna, no ujedno zahtjevna i delikatna zadaća. Laka jer je riječ o svestranoj i iznimno plodnoj spisateljici i prevoditeljici, a zahtjevna upravo zbog istoga razloga – jer je iz njezina dojmljivoga pjesničkoga i prevodilačkog opusa teško i nezahvalno nešto izdvojiti, nečemu dati prednost.
Sanja Lovrenčić autorica je plodne i zapažene književne produkcije: iza nje je desetak zbirki pjesama te mnoga prozna djela (zbirke priča, romani, biografski zapisi, knjige za djecu, slikovnice, obrade bajki). Usporedno s književnim radom još se od kasnih osamdesetih godina bavi i prevođenjem: iste godine kada objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Insula dulcamara, objavljuje i svoj prvi prijevod. Otad je prevela više djela s područja društvenih znanosti i povijesti glazbe te brojne naslove književnosti za djecu i odrasle.
Dobitnica je nekoliko književnih nagrada – za dječju književnost, književnost za odrasle, radiodramu, poeziju. Godine 2012. osvaja i nagradu „Kiklop“ za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Wirginije Woolf.
U ovoj prigodi nije nužno iscrpno pobrojati sva priznanja koja je kolegica Lovrenčić primila za svoj književni i prevodilački rad jer i već spomenute nagrade i objavljena djela dovoljno ilustriraju ne samo širinu njezina književnog i prevodilačkog rada nego i kontinuitet kvalitete. Upravo ta širina i bogatstvo žanrovskih i tematskih interesa, njezino profinjeno pjesništvo, umijeće elegantnoga izričaja, istančan osjećaj za značenjske finese sublimirani su u prijevodu djela Bretonska pjesma francuskoga nobelovca Jean-Marie Gustavea Le Clézioa.
Znamo da kvalitetan prijevod ne nastaje slučajno ni preko noći nego u dugotrajnu procesu sazrijevanja prevoditelja kao umjetnika jezične translacije, vještoga jezičnog žonglera i lingvističkog znalca, koji svoje umijeće neštedimice crpi iz vlastitoga obrazovanja i životnog iskustva. „Dubok je bunar prošlosti“, tom će antologijskom rečenicom Thomas Mann započeti svoju znamenitu tetralogiju Josip i njegova braća. Doista, dubok je bunar pjesničkoga i prevodilačkog iskustva Sanje Lovrenčić. To posebice dolazi do izražaja u njezinu prijevodu Bretonske pjesme, u kojemu se sumirano i sublimirano zrcali njezino široko humanističko obrazovanje, nepresušna književna kreativnost i zamjetna prevodilačka vještina. Njezin je izričaj jasan, tečan i točan, leksik brižljivo biran, rečenica sintaktički uglađena, gramatički dotjerana. Le Clézioovu stilski i misaono zavodljivo lijepu naraciju Sanja Lovrenčić uvjerljivo zaodijeva u jednako raskošno ruho hrvatskoga jezičnog standarda. U jeku rasprave o prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, praćene nerijetko nervoznim pa i ogorčenim prigovorima da će upućivanje na hrvatski standard osiromašiti književni izričaj, prijevod Sanje Lovrenčić zorno demantira takve strepnje. Suvereno vladajući hrvatskim jezikom, znalački se koristeći riznicom njegova jezičnog blaga, Sanja Lovrenčić nema potrebu zaimati iz južnoslavenskoga jezičnoga melting pota, nego bogatstvom svojega leksika, brušenoga u vlastitim književnim djelima i različitim prijevodima, čitatelja vodi u uzbudljivu pustolovinu ponovnoga otkrivanja nekih pomalo zaboravljenih, zapretanih ili zapostavljenih riječi i njihovih semantičkih faseta. Kada Le Clézio opisuje kako su poslije rata ljudi željni i gladni soli, tu sol grabili rukama, u prijevodu Sanje Lovrenčić oni ju ne jedu ni rukama ni šakama nego – „u pregrštima“. Lijep je to primjer aktualizacije izvornoga značenja. Na drugome mjestu autor se u svojim sjećanjima, a u domišljatome prijevodu Sanje Lovrenčić, „penje neprekidnom strminom, velikim alpskim pašnjakom osutim kažunima“. Riječ kažuni nije mogla bolje i slikovitije dočarati bukoličku ljepotu alpskoga krajobraza. No u izboru svojega leksika Sanja Lovrenčić nikada nije pretenciozna ni sklona samodopadnim jezičnim ekshibicijama. Njezin je izraz prirodan, smiren, profinjen. Stoga u ovome prijevodu najviše upada u oči upravo diskretnost prevoditeljičine osobe, njezina skromnost i nenametljivost. Kad u prijevodu ne bi bilo nekoliko vrlo korisnih prevodilačkih kulturoloških napomena, čitatelj bi lako pomislio da je riječ o tekstu izvorno nastalome na hrvatskom jeziku. Tako je, ne želeći biti junakinjom ovoga prijevoda, Sanja Lovrenčić zapravo to postala podarivši nam tekst koji u svakome, a napose estetskome pogledu domašuje umjetničke visine svojega izvornika.
Na pučini nepreglednoga mora prijevodne književnosti poneki prijevod katkad čarobno zasvjetluca i privuče našu pozornost. Ove je godine takvim svjetlucanjem – svojom prevodilačkom ardurom – Sanja Lovrenčić ne samo privukla našu pozornost, nego joj je i pripala nagrada „Josip Tabak“. Na tome joj od srca čestitamo!