Pregled novosti

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima iz Fonda za kulturu DHK)

Tomas Tranströmer i akustika moga jezika

Uz pjesme i prozu Tomasa Tranströmera u prijevodu na hrvatski Sonje Bennet

Katarina Luketić

Je li moguće napisati dobru kritiku neke knjige ako se pročita samo njezin prijevod, a ne i izvornik? Je li moguće napisati takvu kritiku ako se ne zna niti jezik izvornika pa nema načina da se utvrdi značenjska (ne)preciznost i stilska (ne)vjerodostojnost prijevodne verzije? Je li moguće, štoviše: je li dozvoljeno ići korak dalje pa napisati prijevodnu kritiku knjige napisane na nepoznatom jeziku u koji se nikada neće proniknuti? I kako uopće napisati takvu prijevodnu kritiku, ako se poznaje samo odredište, a ne i polazište i ako se nema znanja i mogućnosti u potpunosti nadgledati transferiranje s jedne na drugu postaju? Lako se u takvoj kritici okliznuti, lako je učitati ono čega nema i propustiti ono čega ima, nad-interpretirati i pod-interpretirati. Kritičar koji brine više o vlastitom ugledu negoli o ugledu književnosti, takvo što si uglavnom neće dopustiti. Ili neće pisati o takvoj knjizi (rjeđe) ili će elegantno prešutjeti da ne poznaje jezik originala (češće), pa fingirati, skretati u digresije ili se razmetati drugim znanjima, sve kako čitatelj ne bi posumnjao u njegovu upućenost.

Ali, je li doista nužno poznavati postaju s koje je kompozicija krenula da bi je dočekali na svom jezičnom odredištu? I što ako se i posjetilo taj daleki i strani polazni kolodvor; znači li to da se poznaju sve njegove tajne: nijanse, vibracije i promjene, mirisi, rutine i sporedni kolosijeci? Promislite samo, je li poznavanje polazišta uvjet za procjenu vrijednosti tereta koji kompozicija donosi i uvjet za vašu moguću radost zbog njegova dočeka?

Priznat ću odmah: vjerujem da većina, i običnih i stručnih čitatelja čita uglavnom knjige u prijevodima s jezika koje ne poznaje, ali i da kada čitaju prijevode s jezika koje poznaju, vrlo rijetko dodatno provjeravaju original. Vjerujem također da većina čitatelja dubinski, supstancijalno razumije samo jednu od dvije postaje, jedno jezično-kulturno sazviježđe. To znači da razumije sintaktički, semantički, stilski, afektivni, zvučni sustav svog jezika te značenjske implikacije, reference, otiske tradicije i intertekstualna pamćenja svoje matične kulture, i to uglavnom u njezinu prezentu: vremenu u kojem čitatelj živi. Recimo, ako se dobro sporazumijevate na ruskom, nisam sigurna da ćete automatski razumjeti sve značenjske nijanse brojnih uzvika, poštapalica i onomatopeja u Gogoljevu Revizoru, ili razne interakcije između postsovjetske i američke popularne kulture kod Viktora Pelevina, ili slojeve ironizacije staro- i novovjekih ruskih mitova u romanu Kis Tatjane Tolstoj, ili pak fikcionalizaciju istih mitova u izvrsnom romanu Avijatičar Jevgenija Vodolazkina.ⁱ Ukratko, za dešifriranje znakova strane kulture potrebno je mnogo više od debelog rječnika. Prevoditelj – a pod tim općim određenjem mislim i na nju i njega – stoga mora biti netko kome se od početka bezuvjetno vjeruje. Čitateljevo povjerenje narušit će se samo ako prijevodna kompozicija neugodno zacvili, iskoči iz šina ili se mjestimično otvore procijepi: čudne sintagme, nejasni prijelazi, stilske nezgrapnosti. Jednom narušeno, povjerenje teško zacjeljuje. I tek u trenucima sumnje, čitatelj će (možda) posegnuti za tekstom u originalu, naravno, ukoliko poznaje njegov jezik. Ako sumnja izostane i ako nas glas u tekstu sasvim obgrli i suvereno nosi kroz predjele nepoznatog književnog svijeta, naša vjera bit će postojana.

Priznat ću još nešto: vjerujem da je ta vjernost dana prevoditelju na neviđeno preduvjet kritičke interpretacije neke prevedene knjige. Da, moguće je kritički prosuđivati knjige koje se poznaje samo u prijevodu, moguće je i preko prijevoda suvereno ispisati kritičku ocjenu nekog djela, a moguće je čak – po unutarnjoj konzistentnosti postignutoj u odredišnom tekstu i bez uspoređivanja s originalom – vrednovati i sam prijevod. I upravo to posljednje učinit ću u ovom tekstu. Pokušat ću, evo, napisati jednu takvu kritiku – i to, uobražavam si, svojevrsnu prijevodnu kritiku o književnom opusu koji je izvorno nastao na jeziku koji mi je sasvim nepoznat. Znači, pisat ću vjerujući glasu koji mi je te tekstove posredovao. Odluka je po mene još rizičnija zato što većinu tog opusa čini poezija, znači najfragilniji od svih mogućih tereta koji se transferiraju od jednog do drugog jezika i kulture. I to poezija koja je vrlo ritmična, mjestimično inspirirana glazbom i metrički zahtjevna, pa njezin prijevoz može izvesti samo prevoditelj koji je mnogo više od dobra poznavatelja oba jezika. Prevoditelj u tom slučaju treba biti vrstan glazbenik koji može zamijeniti samog kralja na pozornici drugog jezika i druge kulture. Znači, treba biti prvak-solist u „egzaktnoj umjetnosti“, kako je Wittgenstein nazvao prevođenje.

Radost prepoznavanja

Kralj je u ovom slučaju švedski pisac Tomas Tranströmer, autor nevelikog opusa od 13 zbirki poezije, jedne zbirke memoarskih proza i jedne knjige prepiski, nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 2011. godine. Veliki dio njegova opusa, gotovo sve objavljene pjesme i sjećanja, na hrvatski je prevela Sonja Bennet. Svi su objavljeni zajedno u jednom izdanju naslovljenom Pjesme i proza 1954.–2004. (Fraktura, Zagreb, 2013.), i ta jednostavno, starinski dizajnirana knjiga crnih tvrdih korica s autorovim potpisom na naslovnici i slikama kukaca iz neke prirodoslovne zbirke na predlistu i zalistu, jedna je onih kojima se zadnjih godina često vraćam. Činjenica da me Tranströmer u prepjevu i interpretaciji prevoditeljice (solistice-prvakinje) Sonje Bennet magnetski privlači, štoviše da s vremena na vrijeme u toj knjizi tražim pa pronalazim smirenje nakon vlastitog zasićenja brbljavošću mnogih drugih pisaca, čini mi se vrijednom pažnje i promišljanja.

Naime, čitateljski doživljaj, to specifično neuronsko punjenje i pražnjenje koje izaziva elektricitet nekog književnog djela, nepogrešiv je signal njegove vrijednosti. Istina, kritičarski posao podrazumijeva analitičnost i racionalnost, uzemljenje i seciranje, suzdržanost i strogost procjene. Ali prije svega toga stoji doživljaj. Dok čita, kritičar se uzbuđuje, dosađuje, bijesni, zanosi, vodi dijalog sa sobom, s piscem, likovima, drugim knjigama, tradicijom, čitateljima, ili pak šuti, čeka, osluškuje. Taj nevini čitateljski doživljaj, prvotni susret – ili okršaj – s nekim književnim tekstom čini nukleus svakog kritičkog mišljenja o književnosti. S Tranströmerovom poezijom susrela sam se prvi puta zahvaljujući Sonji Bennet, a moj čitateljski doživljaj tom je prilikom bio vrlo intenzivan, ispunjen, čak radostan, onako kako je na primjer bio radostan susret pisca Mirka Kovača s prozom jednog drugog sjevernjaka, Norvežanina Knuta Hamsuna.ⁱⁱ Pri tome, jasno, neke Tranströmerove pjesme dojmile su me manje od drugih, ali ni u jednoj nisam doživjela neugodno otklizavanje i uočila kakvu banalnost, stereotip ili dogmu. Nigdje cvileža kompozicije i rupa u koje propadne magija teksta. Nigdje nesigurnosti i nespretnosti. Dapače, cijelu je tu knjigu ispunjenu s dvjestotinjak pjesama i desetak proznih zapisa ispisao jedan te isti pjesnički – i prevoditeljski! – glas koji je s vremenom, od zbirke do zbirke malo promijenio modulaciju i temperament, ali je ostao jednako poseban i prepoznatljiv. Takva unutarnja koherentnost prijevoda moguća je samo ukoliko i prevoditelj dubinski doživi tekst koji prevodi, ukoliko mu on donese radost i ne samo prođe kroz njegove neuronske mreže, nego i na njima ostavi tragove: nove čvoriće osjetilnosti i spoznaje svijeta. Prevoditelj je, znamo iz teorije, vrhunski interpretator ili majstor pregovaranjaⁱⁱⁱ. „Razumjeti neko djelo znači dešifrirati ga“, a prevoditi „čuti značenja“.^iv I zato, dobra (prevoditeljeva, čitateljeva, kritičareva) interpretacija uvijek je ona koja – uz analitičnost, racionalnost i inventivnost – uključuje i osvještava emotivni doživljaj kao važan signal u čitanju.^v

Postignuta koherentnost: zaokruženost i cjelovitost u ovoj prevedenoj zbirci Tranströmerove poezije i proze rezultat je vrsna prevoditeljičina interpretiranja, ali i njezinog intimnog prepoznavanja u tekstu.^vi Naravno, ne treba očekivati da će prevoditelj osjetiti takvo prepoznavanje radeći na svakom prijevodu, ali kad se ono dogodi – kao što se na primjer dogodilo Dinku Telećanu prilikom prevođenja romana Školice Julia Cortazara ili Maji Šoljan prilikom prevođenja priča Alice Munro – onda je to praznik književnosti. Čini mi se, Sonja Bennet je prevodeći Tranströmera doživjela radost prepoznavanja: i u tome je ključ tihog i moćnog suglasja dvaju glasova u ovoj knjizi. Čitajući hrvatski tekst, gotovo ne primjećujete da je riječ o prijevodu/prepjevu i vrlo jasno na hrvatskome uočavate posebnost i askezu Tranströmerova poetskog svijeta. Uočavate koncizan izraz, čudesnu metaforiku i ritmičnost u kojoj je tišina koja u bjelinama okružuje stihove ugrađena u njihov zvučni otisak. Svaka je riječ tu poput stupa koji nosi ukupnu ontologiju teksta. Nema kičastih retoričkih potpornja, viška riječi, nejasnih slika ili neugodnih aritmija. Nema brbljanja, kolebanja ili polovičnih rješenja. Razmetanja u stihovima ili magle u mislima. Samo bistro, začudno i pažljivo artikuliranje svijeta.

Preludij padobranca

Od samog početka Tranströmer je izgrađen pjesnik; prvi stih koji je ikada objavio, iz „Preludija“ zbirke 17 pjesama, te ujedno prvi stih ovog izdanja glasi: „Buđenje je padobranski skok iz sna. / Oslobođen zagušljivog vrtloga putnik / tone prema zelenoj zoni jutra.“ Efekt se postiže jednostavno, obrtanjem uobičajene slike u kojoj se tone iz stvarnosti u san, a ne obratno, kao i kontrastiranjem zagušljivog vrtloga i zelene zone jutra između kojih meko lebdi pjesnik-padobranac. I cijela je ta zbirka – objavljena 1954. kada su autoru bile samo 23 godine – puna sličnih metafora i slika, začudnih, ali prirodnih i nimalo mehaničkih. Pjesnikov je jezik naizgled običan, ali su efekti kombiniranja zasljepljujući. Stvarnost je tu prepuna čuda koja neprekidno ushićuju. Sve se odvija ovdje i sada, ali i u nekom trajnom prezentu, jer, kako poentira u jednoj pjesmi: „Sadašnjost – ta vječno svježa rana. / Sadašnjost – ta vječno krvava točka“.

Tranströmerovo pjesništvo pripada visokom modernizmu; u njemu su primjetni utjecaji simbolista i nadrealista, Hölderlinovih i Rilkeovih ugođaja i Eliotova promatračkog dara (sam je rekao da su svi švedski modernisti „Eliotova unučad“). Čini se, autor se nikada nije dvoumio oko toga što je prava tema njegovih stihova i koji tonalitet za nju odabrati. Od početka pisanja fokus je na prirodi i kozmologiji u kojoj čovjek nije središte, već jedna od silnica u stalnoj vrtnji svijeta. Sjeverni krajolici, stabla i krošnje; grotla, more i oluje, svjetlost što iznenada bljesne kroz zjevove neba i velika „turbina sunca“, ljeto i zima, sivo i zeleno – neki su od nosivih motiva njegovih ranih zbirki. U njima je čovjek uvijek svjestan svoda, nevidljivoga i magijskoga, pa „sazviježđa topću u stajama / gore nad stablom“, dok „omamljeni bogovi ljeta / tapkaju u dimu“. I zemlja i nebo, i ljudsko i božansko, sve je u sinergiji i istoj ravni. Kroz te poetske predjele prolazi i mnogo životinja, samo u prvih 17 pjesama srećemo orla, losa, jastreba, šišmiša, lisice, risove, morskog psa, kita, laste, jata selica, galebove, šumske mrave, konje, veprove, jegulje, tuljana, tetrijeba, svrake... Posvuda odjekuje njihovo postojanje, kao u stihovima: „Iz zimske tame / diže se tremolo // sa skrivenih glazbala. To je kao da stojiš / ljeti pod visokom lipom, a deset / tisuća krilaca / svira ti nad glavom“.

Ipak, sva Tranströmerova flora i fauna, ta čudesna poetska biosfera nije odvojena od nas. Iz tog svijeta nije izgnan čovjek (biblijska retorika nije slučajna), a Bog nije dalek i osvetoljubiv. Priroda nije čovjekovo eskapističko utočište, objekt njegova promatranja ili romantičarska mizanscena na kojoj se ocrtavaju stanja „lirske duše“. Ona nije mrtva, već je vibrantna i sveprožimajuća. Ona pulsira uokolo onako kako pulsira naša svijest; u njoj „svira i odjekuje crni nemir“. Ali, u dinamici trajne sadašnjosti, priroda sa svojim očekivanim ciklusima i ritmovima pruža i sigurnost. Kako poručuje naslov jedne pjesme: „U središtu pokreta: sklonište mira“.

Psihologija mjere

Ipak, Tomas Tranströmer nije biolog, barem ne po obrazovanju. Ali, on nije niti samo pjesnik. Cijeli je život, čak i u vrijeme kada je bio vrlo poznat i prevođen, radio kao psiholog u institucijama za brigu o mladim delikventima, znači u nimalo pastoralnom ambijentu. Vjernost „prvoj“ profesiji ostavila je traga u njegovoj književnosti, a taj trag nije vidljiv u banalnom prenošenju istih značenja iz jednog u drugi jezični registar, već najprije u refleksivnosti i sposobnosti razumijevanja i prikazivanja – a ne definiranja i analiziranja – unutarnjih stanja i nemira. Vidljiv je i u izvanrednom osjećaju za mjeru: za to kada treba zašutjeti i osluhnuti svijet oko sebe, koliko prostora dati nekoj slici i metafori i kako dubinski, iz dijafragme disati slobodu poetskog prostora.

Tranströmer je, naime, majstor redukcije: sužavanja, jezgrovitosti i postizanja maksimalnog efekta s minimalno riječi. Nije neobično da je, uz srednje duge i duže, elegično baladne, pisao i haiku pjesme u kojima se kao u krhotinama stakalaca s kakva žala presijava okolni svijet. Više takvih haikua napisao je i nakon posjeta svom prijatelju pjesniku, psihologu i upravitelju jedne odgojne ustanove za maloljetnike, pa mu ih zatim poslao na dar. U njima on vrlo sugestivno, malim poetskim gestama naznačuje konture specifičnog okruženja i odrastanja u takvim ustanovama. Mnogo toga se krije u jednostavnim i kratkim stihovima poput ovoga: „Život pogreška – / ljepota preživljava / u tetovaži.“

Unatoč socijalnoj osjetljivosti i psihološkoj iznijansiranosti, neki pjesnički krugovi u Švedskoj u vrijeme 1968. zamjerali su Tranströmeru nedostatak društvenog angažmana. Doista, njegova poezija je lišena izravnog zalaganja za neku političku ideju, glasnog opredjeljenja te manifestnog i docirajućeg tona, ali nije lišena osjećaja za društvo i pojedinca. Nije lišena čak ni angažmana, ako angažman shvatimo kao brigu za druge i potrebu da se dosegne neki smisao. Tranströmerova poezija je socijalno osjetljiva već samim time što uvažava sav nemir koji nosimo u ovakvom svijetu. U njoj su vidljiva mnoga čovjekova unutarnja pomicanja i sedimenti, dok se prizori i slike redovito u završnicama pjesama uvrću u eshatološke spirale krajnjih pitanja o postojanju, smrti i trajanju.

Postići u prijevodu na drugi jezik takvu lakoću i jasnoću izraza, a u isto vrijeme obuhvatiti višeslojnost, dijalektičnost i refleksivnost ove poezije, doista je umijeće. Tim više što mnoge od Tranströmerovih pjesama nisu napisane u slobodnom stihu i nepravilnoj ritmici, već su metrički precizne (česte su safičke strofe, opkoračenja, pravilni rasporedi distiha i terceta itd.). Sonja Bennet u tome uspijeva: pjesme u njezinu prijevodu/prepjevu ne ostavljaju dojam krutosti niti prisile metričkog vezivanja koja sputava uzlet jezika i imaginacije.

Geografija glazbe

I dok priroda i sinergija sveg živog svijeta dominiraju ranim Tranströmerovim pjesmama, u onim kasnijim pojavljuju se druge motivske i značenjske dominante: prizori s putovanja, nepoznati gradovi i ambijenti, nedovršeni susreti i poslovi itd. Sam Tranströmer puno putuje i u svoj poetski itinerar upisuje stihove o turskom Izmiru, španjolskoj Huelvi, grčkom Syrosu, Lisabonu, dolini Nila, Africi, Balkanu. U pjesmi „Formule putovanja“, podnaslovljenoj „S Balkana, 1955.“, brzim montiranjem brojnih prizora stvara se karakterističan kaleidoskop jednog povijesnog trenutka – orači na praznim poljima, „mršavi konji“, „vrtoglavo sunce“ i „prašina gusta poput vune“, „pisaljke insekata“ i jedan partijski dužnosnik zastao na glavnom trgu kojega „slijedi njegovo nebo: visoko i / tijesno kao minaret iznutra“.

Neke Tranströmerove pjesme govore i o stvarnim osobama: često umjetnicima i osobenjacima, i njihovim prekretnicama i izborima. Uz poznate pjesme poput „Gondole tuge br. 2“ u kojoj se oživljava susret Franza Liszta i Richarda Wagnera u Veneciji, tu je i manje slavna, a vrlo upečatljiva pjesma o Gogolju. U njoj Tranströmer ispisuje poetski psihogram čovjeka sklona depresijama i manijama te nesretna zbog gubitka stvaralačke iskre. Gogolj sjedi u kaputu „olinjalom poput vučjeg čopora“, lice mu je „krhotina mramora“ dok je „ovijen ruhom posta“. Usred Petrograda, a „Petrograd i uništenje na istoj su širini“. Ne događa se tu ništa spektakularno, ali se naslućuje sve – po pjesmi kao male bombe raspoređene su prijeteće riječi i šumovi koji nagovješćuju destrukciju. Nagovješćuju skori palež u kojem će izgorjeti i drugi dio Mrtvih duša.

Prije negoli o piscima i književnosti, Tranströmer piše o glazbenicima i glazbi. Uz već spomenute, tu su i Haydn, Bach, Milij Balakirev i drugi. Ali, glazba nije samo izvanjski element ugrađen u ove stihove, štoviše, rekla bih da sam zvuk dolazi ovdje i prije riječi. Zvuk je nešto više; on je oslobođen od prisila značenja i mogućih nesporazuma, jer, kako piše u pjesmi „Allegro“: „Zvuk kaže da sloboda postoji / i da netko ne plaća danak caru“. Za Tranströmera u poeziji samoj sretno se povezuje akustika sa stilistikom, metrikom i semantikom; melodija svijeta sa slogovima, riječima i poetskim slikama. Kada je nestalo poezije u Tranströmerovu životu, tj. kada je s 59 godina pjesnik doživio moždani udar koji mu je ograničio kretanje, govor sveo na desetke riječi i oduzeo jednu ruku, ostala mu je i dalje glazba: tonovi i slobodna apstrakcija nota. Naučio je tada svirati klavir jednom rukom, a neki švedski kompozitori skladali su i posebne kompozicije koje je mogao izvoditi.

Glazba je provodna nit cijele Tranströmerove poezije; od prve zbirke 17 pjesama do divne Gondole tuge i Velike zagonetke, od elegija i dugih suita preko madrigala do haiku titraja. Posvuda se čuju instrumenti: klavir, orgulje, tamburini, gajde; posvuda se glasa živi svijet: krilca kukaca, krošnje, vjetrovi i valovi. Posvuda odjekuju glasanja i šuštanja, allegro i ostinato, preludiji i postludiji, „fanfare i tišina“. Posebno ovo posljednje: Tranströmerova poezija je prepuna tišine, odnosno težnje da se utiša žamor, izbjegne dopadljivo brbljanje i osluhne sebe, druge u sebi i svijet sam. U pjesmi „Od ožujka“ on tako piše: „Umoran od svih koji dolaze s riječima, ali bez jezika / odlazim na snijegom pokriveni otok / Divljina nema riječi. / Nenapisane stranice prostiru se u svim pravcima. / Nailazim na trag srnećih papaka u snijegu. / Jezik ali bez riječi“.

Tu bogatu akustiku Tranströmerove poezije: njezinu ritmičnost, zvučnost i melodioznost; njezinu askezu, lakoću i dubinu, kao i konciznost i stilsku rafiniranost, Sonja Bennet odlično je prenijela u ovdašnji jezični registar. Tvrdeći to – vraćam se sad počecima ovog teksta – ne fingiram da znam kako ta poezija zvuči u švedskom originalu i da razumijem u potpunosti kakvim se sve manevrima prevoditeljica poslužila da preveze ovu kompoziciju od jedne do druge jezične postaje. Ne, doista takvo što ne znam. Švedski je za mene nedostižan nasip uz koji se nikada neću uspeti. Ali, zato poznajem akustiku u prostoru svog jezika i znam kako u njemu treba ugoditi instrumente, uskladiti tonalitete i izvoditi pjesme da bi dobro rezonirale. Konačno, znam i kakva je akustika potrebna da bi čitajući/slušajući doživjela iščekivanu radost prepoznavanja.

Katarina Luketić je esejistica, književna kritičarka i urednica.

i^ Ova djela navodim s razlogom: Revizora sam čitala u originalu na studiju, o Pelevinovim romanima sam napisala nekoliko kritika, roman Kis sam odabrala za objavljivanje i uredila (u prijevodu na hrvatski Igora Buljana), dok sam o Avijatičaru (isto u Buljanovoj verziji) napisala kritiku. Znači, iako sam se tim djelima detaljnije bavila, nisam i dalje uspjela proniknuti u sve njihove slojeve.

ii^ U tekstu „Hamsunova zvijezda“ Mirko Kovač piše: „Čitajući Knuta Hamsuna i radeći na izboru njegovih pripovijedaka, obuzimala me radost“, a „literatura i jest jedna forma radosti, rekao je Borges. Tu sam radost doživljavao kao neku vrstu autorskog sjedinjenja, jer književnost je nezamisliva bez tog 'estetskog fenomena spajanja'.“ Objavljeno u knjizi: Elita gora od rulje (Fraktura, Zagreb, 2009).

iii^ Za Umberta Eca prevođenje je slično pregovaranju, pa „prevoditi znači razumjeti unutarnji sustav nekog jezika i strukturu nekog teksta danog u tom jeziku, i stvoriti dvojnika tekstualnog sustava koji, s izvjesnom diskrecijom, može kod čitatelja proizvesti slične učinke, i na semantičkom i sintaktičkom, i na stilističkom, metričkom i fonosimboličkom planu, a isto tako, i emotivne učinke kojima je težio izvorni tekst“. Umberto Eco: Otprilike isto: iskustva prevođenja (prev. Nino Raspudić, Algoritam, Zagreb, 2006).

iv^ George Steiner: Nakon Babilona: aspekti jezika i prevođenja (prev. Dinko Telećan, Mizantrop, Zagreb, 2019).

v^ O ulozi emocija u spoznaji kao i umjetnosti piše u više knjiga filozofkinja Martha Nussbaum.

vi^ O važnosti prepoznavanja u književnosti piše Rita Felski u Namjenama književnosti (prev. Vladimir Cvetković Sever, Jesenski i Turk, Zagreb, 2016).