Prevoditeljski portreti - Ludwig Bauer

Ludwig Bauer, hrvatski književnik i prevoditelj, rođen je u Sisku 1941. Nakon studija slavistike, školovanja u Pragu i Bratislavi te života u inozemstvu, danas živi u Zagrebu. Osim što je već poznato ime u hrvatskoj književnosti, osobito sa svojih desetak romana objavljenih u posljednjih trideset godina i nekoliko knjiga za djecu, Bauer je radio kao učitelj i profesionalni šofer, urednik časopisa i izdavačkih kuća, dokazao se kao antologičar, književni kritičar, scenarist itd. Kao prevoditelj, poput poliglota u njegovim pričama za djecu, Bauer vlada s više jezika te prevodi s engleskog, njemačkog, ruskog, češkog, slovačkog i slovenskog, osim književnih i stručne  tekstove. Od književnih prijevoda mogu se izdvojiti njegovi prijevodi Jamesa Joycea, Oscara Wildea, Hansa Christiana Andersena, Marine Cvjetajeve, Karela Čapeka, Jaroslava Hašeka, Viliama Klimačeka, Jiřija Kratocvhila i drugih.
S Ludwigom Bauerom razgovarao je Ivica Baković.




1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
– Prevođenje smatram kreativnim poslom i svaki prijevod za mene je bio dovoljno izazovan da mu predajem cijeloga sebe. Ako bih ipak morao izdvojiti neke kao najuzbudljivije, onda bih tu spomenuo prvu kibernetiku na hrvatskom "Stroj, čovjek, društvo" Juraja Bobera, slovačkog znanstvenika s područja tehničkih znanosti i filozofa. Tada nije bilo u upotrebi nazivlja za to područje pa je valjalo proučavati discipline koje su s tim povezane. Drugim riječima, valjalo je studirati kibernetiku.
Među posebno uzbudljive prijevode pripada i moje prevođenje Andersenovih bajki s danskoga. Nisam nikada učio danski te ni do danas ne znam kako se čita i izgovara danski tekst, ali na temelju poznavanja engleskoga i njemačkoga mogu danski tekst ipak pratiti. Kada sam ustanovio nejednakosti u nekim našim prijevodima Andersena, nabavio sam originalne tekstove i dobar dansko-engleski rječnik i dešifrirao sam Andersenov tekst slovo po slovo, riječ po riječ. Bila je to i prilika da neposrednije doživim emfatičan i razigran Andersenov stil, ponegdje i zbrkan, ali na kreativan način. Svojim se prijevodima Andersena ponosim i žao mi je što svi još nisu bili objavljeni.
Vrlo uzbudljivom pokazala se mogućnost prevođenja poezije Marine Cvjetajeve. Poseban poticaj dala mi je u tome Sanja Lovrenčić kao nakladnica. Imao sam za to i neophodan temelj – svojevremeno sam s odličnim diplomirao rusku književnost kod Aleksandra Flakera – ali i višegodišnje "poznanstvo" sa stihovima Cvjetajeve. Nakon izlaska knjige primio sam mnoštvo komplimenta za glatke i autentično pjevne prepjeve stihova. Ali uz taj prijevod bile su povezane i neke reakcije koje mi nisu ostale u najboljem sjećanju. Osoba koja se predstavila kao poznavateljica opusa Cvjetajeve objavila je nekoliko zamjerki kojima se nastojalo u potpunosti obezvrijediti moj rad, znanje i talent. Zamjerke su se odnosile na pisanje prezimena Cvjetajeva, a ne Cvetajeva; iako hrvatski pravopis samo prvi oblik smatra ispravnim. Dva-tri prigovora odnosila su se na preslobodne asocijacije pri prepjevavanju stihova. Iz toga sam naučio da se preslobodnih prepjeva treba kloniti, a ako ipak unesete nešto što vam je, recimo, posavjetovao Brodski, onda je puno pouzdanije objasniti to fusnotom, nego se nadati da će mnogi razumjeti u čemu je riječ. Dakle, uz ponos što sam uspio vrlo uspješno prepjevati velik broj stihova Cvjetajeve, ostalo mi je zrnce gorčine i pouke. A poučne su i riječi Jamesa Camerona: "Kad god napravim nešto dobro, uvijek se nađe i pojedinac koji to želi popljuvati!"


2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

– Prevođenjem se bavim šezdesetak godina. Velike razlike između onoga nekada i sada zapravo i nema. I dalje ostaje činjenicom da je to struka, nešto što treba naučiti. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo težak, odgovoran, ali i kreativan posao. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo korisno iskustvo jer čovjek prevodeći nauči mnoštvo stvari. I dalje ostaje da to na kraju pruža veliko zadovoljstvo. U tehničkom smislu, način prevođenja se promijenio. Prije šezdesetak godina gledao sam u knjigu i pisao na pisaćem stroju. Danas nerijetko gledam u ekran i pišem na tastaturi kompjutera. Kompjuteri daju velike mogućnosti dotjerivanja rukopisa, a korisni su i programi koji upozoravaju na greške i lapsuse, tzv. spell-checkeri. Korisni su i internetski rječnici i enciklopedije, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti ukoričene rječnike, rječnike knjige. Ovi posljednji često su podrobniji i pouzdaniji. Moram i ovom prilikom upozoriti da je provjeravanje riječi u rječniku iznimno važno. Čak i kada vam je značenje sasvim jasno, rječnik vam može ponuditi neke nove asocijacije povezane s danom riječi ili frazom.


3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu? 

– Emocije su nerijetko vrlo poticajne. Ako volite nečiji tekst, ako uživate u njemu, velika je vjerojatnost da ćete ga bolje prevesti. Slično je s poznavanjem ili prijateljstvom s autorom. Mogu reći da Čapekove i Hašekove tekstove volim i uživam u njima. Nadam se da to pomaže da moj prijevod bude bolji. Poznavao sam mnoge slovačke pisce pa mi je to pomoglo u radu na antologiji slovačke poezije Crna violina. Prijateljstvo s divnim čovjekom kakav je bio pjesnik Jan Stacho bilo mi je i značajan poticaj. Vrlo su mi dragi bili i neki drugi slovački pisci poput velikoga Dominika Tatarke, bivšega nadrealista Pavola Bunčaka ili sasvim suvremenoga pjesnika Erika Ondrejičke. Slovačku pjesnikinju Danu Podracku nisam imao prilike upoznati uživo, ali smo postali prijatelji putem korespondencije te su mi i njezini odlični stihovi postali još bliži. Zahvaljujući vrsnom književniku i nesebičnom nakladniku Nikoli Đuretiću mogao sam se upustiti u prevođenje opširnijeg izbora iz njezine poezije, a time i ova je pjesnikinja dobila svoju knjigu na hrvatskom. Pri prevođenju poezije Cvetke Bevc sa slovenskoga bilo je vrlo poticajno što sam tu iznimno nadarenu autoricu poznavao i kao vrlo zanimljivu i dragu osobu. Od čeških pisaca bio sam u prijateljstvu s Kunderom, Hrabalom, Fuksom. Jedino Fuksa uspio sam prevoditi. Za druge me je uvijek netko pretekao.
Ljubav prema nekom tekstu može biti i dobar oslonac da taj tekst uspješno prevedete ili prepjevate bez obzira na to o kojem se jeziku radi. Vrlo sam ponosan primjerice na svoj prepjev Goetheove pjesme Wanderers Nachtlied, ili prepjev antologijske pjesme Johna Masefielda Sea Fever. Uspješnim se smatra i moj prepjev talijanske pjesme Rio Bo koji sam zbog simbolična značenja posvetio svome dragom i neprežaljenom prijatelju Tonku Maroeviću, istinskoj zvijezdi hrvatske umjetnosti i kulture koja je svojim plemenitim zrakama obogaćivala razumijevanje nebrojenih pojava iz tog područja.
Smatram se sretnim što sam imao prilike objaviti i prijevode Oscara Wildea i Jamesa Joycea, pisaca koje sam osjećao posebno bliskim.


4. Ono što je specifično za vaš prevoditeljski rad je činjenica da prevodite s više jezika, a za ovu priliku bih istaknuo upravo slavenske jezike (češki, ruski, slovenski i slovački). Tako se u vašoj prevoditeljskoj bibliografiji mogu naći i imena slavenskih klasika poput Karela Čapeka, Marine Cvetajeve, Jaroslava Hašeka kao i drugih suvremenijih autora. Možete li opisati kako je došlo do toga da prevodite s više jezika te koji užici iz toga proizlaze? Također, koliko pri književnom prevođenju pomaže poznavanje više slavenskih jezika?

– Nakon što dobro savladate jedan istočnoslavenski i jedan zapadnoslavenski jezik, možete čitati na svim slavenskim jezicima. Za mene su to bili ruski i slovački, odnosno češki, pa sam bez napora mogao čitati npr. bugarske pisce, a pogotovo makedonske, s nešto više naprezanja poljske ili lužičko-srpske. Na taj način čovjek sve dublje ulazi i u te druge jezike. Prednost poznavanja više slavenskih jezika leži prvenstveno u prepoznavanju bogatstva nijansi značenja. Ali nije to jednoznačno samo prednost. Postoje u slavenskim jezicima mnogi homonimi sasvim različita značenja pa to površnoga prevoditelja može zavesti. Primjerice, ruska riječ život znači trbuh, ponos je proljev, slovenski zahod znači zapad… itd.
Poznavanje više jezika pomaže i kod drugih europskih jezika. Na temelju znanja njemačkoga možete u određenoj mjeri razumjeti i nizozemski, odnosno flamanski, danski, švedski, norveški. Na temelju makar površnoga znanja francuskoga možete koliko-toliko razumjeti talijanski ili španjolski tekst. To nije dovoljno da biste tek tako mogli prevoditi s tih jezika, ali može biti dovoljno da prepoznate do koje vam mjere neki tekst leži.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

– Ne poznajem dovoljan broj mladih prevoditelja da bih o njima mogao pouzdano suditi. Mogu razumjeti da su danas pred njima neki novi izazovi. Jedan od njih svakako je brzina. Danas u svemu morate biti brzi, a pri brzini rada teško je očuvati visoku kvalitetu. Drugi su preniski honorari. Naše su naklade toliko malene da se iz njih autorski rad ne može adekvatno isplatiti. Niski honorari svakako nisu poticajni za ozbiljan i odgovoran rad. Dakle, taj posao morate naprosto voljeti. Savjet mladim kolegama? Budite svjesni da je prevođenje jedan od najznačajnijih i najplemenitijih poslova. O njemu ovisi velik dio nacionalne kulture. Budite svjesni da morate pritom biti iznimno odgovorni. Budite svjesni da morate ovladati hrvatskom gramatikom i pravopisom bolje od prosječnoga lektora. Nikada se ne ustežite još jednom zaviriti u rječnik!


Prevoditeljski portreti - Dora Maček


 Dora Maček (Zagreb, 1936.), profesorica i prevoditeljica, formalnu naobrazbu stekla je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala. Dodatnu izobrazbu iz područja povijesti i dijalekata engleskog jezika stekla je na Sveučilištu u Edinburghu, gdje je počela proučavati staronordijsku književnost i jezik te moderne nordijske jezike. U sklopu Odsjeka za anglistiku na Filozofskom fakultetu osnovala je Katedru za skandinavistiku i predavala na njoj sve do svojeg umirovljenja.

Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i islandskog (suvremenog i staroislandskog). Ustrajnim radom na proučavanju i prevođenju nordijskih jezika i književnosti utrla je put poznavanju kako klasičnih, tako i suvremenih nordijskih autora, a ujedno i povijesti i kulture tih sjevernih naroda. Među njezinim mnogobrojnim prijevodima nordijskih književnih djela na hrvatski posebno se ističu Edda, kanonsko djelo islandskog srednjevjekovnog učenjaka Snorrija Sturlusona, Islandske sage i priče, koje je sama odabrala, prevela i uredila, te Lijepa travnata dolina, nedavno objavljen dopunjeni izbor islandskih saga u osuvremenjenom prijevodu. Posljednjih godina prevodi suvremene nordijske autore, a među tim naslovima valja istaknuti Put u Jeruzalem Jana Guilloua, Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona te Pop glazbu iz Vittule Mikaela Niemija.

Svojim predanim radom i entuzijazmom za nordijsku kulturu, povijest, književnost i jezike nadahnula je naraštaje studenata i prevoditelja mlađe generacije. Danas u mirovini, kao i tijekom profesorskih dana na fakultetu, ta doajenka skandinavskih studija u Hrvatskoj uvijek je svejednako spremna odazvati se, pomoći i udijeliti koristan savjet svojim mlađim kolegama.

S Dorom Maček razgovarao je Mišo Grundler.

1.  U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se 30-ak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Na ovakva pitanja mi je uvijek teško odgovoriti, ali potrudit ću se. Ponajprije moram reći da je ponešto palo i u zaborav, muke s ranim prijevodima i očite greške tada učinjene. Valja reći da su moji prvi strani jezici engleski i njemački, s time  da s njemačkog nisam ništa prevela, a s engleskog svega i svačega, što s književnošću nije imalo veze. Ipak ima jedan engleski tekst, bolje rečeno staroengleski, kojeg se rado prisjećam. S jedne strane tu je bio staroengleski, a s druge tip srednjovjekovne pjesme s aliteracijom i pjesničkim oblicima i riječima, koje nije bilo lako reproducirati. (Izišla je 2003. u prijevodu Borgesove Knjige od snova, Milivoja Telećana.) Uz bavljenje poviješću engleskog jezika, neminovno je bilo pozabaviti se i sa staronordijskim, koji je odigrao određenu ulogu i u razvitku engleskog jezika, pogotovo sjevernih dijalekata. Moj učitelj, profesor staronordijskog jezika i književnosti na sveučilištu u Edinburghu, Hermann Pálsson, nagovorio me da se okušam u prijevodu staronordijskih tekstova, što sam i učinila. Zbirka staronordijskih pripovijedaka bila je veliko  iskustvo, a i zadovoljstvo. No to nije bio suvremeni islandski, koji mi je ostao nepoznanica. Kako se bližila mirovina, tako mi se sve više nametala pomisao da se posvetim modernom islandskom, što sam na kraju i učinila.

Imala sam tu sreću da su islandski pisci najednom zainteresirali i naše izdavače, pa sam prihvatila svaki prijevod koji mi je ponuđen. I sad mogu odgovoriti na pitanje koji je od prijevoda bio najuzbudljiviji i najizazovniji. Najuzbudljiviji i možda najljepši mi je bio prijevod trilogije Jóna Kalmana Stefánssona (izišle u izdanju Frakture 2015-2018.), posebice prve knjige pod naslovom Nebo i pakao, iz života ribara početkom dvadesetog stoljeća. Bilo je vrlo dojmljivo vidjeti Island i ljude u tom neobičnom krajoliku i opasnom moru, svemu tako dalekom od sadašnjice. Od grubih, piću sklonih ribara, do onih koji ribaju jer nemaju sredstva za naobrazbu, ali čitaju prijevod klasične engleske poezije.

Možda mi je posljednji prijevod s islandskog nekako najteže pao. Riječ je o mladoj književnici i njezinom, sadašnjem svijetu, iz kojega sam ja već ispala. Tako da je bilo malo muke oko nekih suvremenih izraza i pojava. Osim toga je sama spisateljica povremeno nemarna i ne daje točne podatke ili riječi, pa je bilo dosta traženja po internetu. Osim toga joj je i stil malo „slobodan“ pa nije uvijek jasno što je kanila reći, oko čega smo urednik i ja imali dosta „pregovora“. No i tu se moglo vidjeti mnogo zanimljivih slika današnjeg Islanda i njegovih mlađih stanovnika.

2.   Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Malo mi je teško usporediti „prevođenje“ nekad i danas. Kad čitam neke stare prijevode, desi mi se da se čudim izrazima, stilu, a i greškama. Ali obično se moram prisjetiti da su ti rani prevoditelji, a zaista mislim na prevoditelje s početka i sredine 20. stoljeća, bili pravi amateri i nisu vladali niti jezicima niti tehnikom prevođenja koju imaju današnji majstori prevođenja. Ja sam negdje na pola puta. Volim se služiti dobrim rječnicima, stručnim knjigama i ostalim knjigama, enciklopedijama. Ne mogu zamisliti ni život niti prevođenje bez knjiga. No moram reći da se povremeno služim i internetom.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Pa nisam na žalost bila u kontaktu s autorima, premda sam upoznala Jóna Kalmana prilikom predstavljanja prve knjige iz trilogije u Zagrebu. Uvijek sam zamišljala da ću pisati autoru ako zapadnem u probleme, ali nisam to učinila, premda bi mi možda korespondencija s autoricom Zemlje i mira Oddný Eir Ævarsdóttir možda olakšala posao.  

 

4. Jedina ste hrvatska prevoditeljica sa staronordijskog jezika. Preveli ste brojne islandske sage i epove. Ima li razlike u prevođenju s drevnog, danas takoreći mrtvog jezika u odnosu na prevođenje s modernih jezika? U čemu je najveći izazov prevođenja sa staronordijskog?

Da, ta je predodžba o staronordijskom kao mrtvom jeziku, nešto poput latinskog, kriva. Ponajprije je Island bio mnogo godina izoliran od ostatka svijeta, pa se jezik nije mnogo mijenjao, nije bilo utjecaja drugih jezika. Islanđani su se uključili u europske prilike, jer su kao stanovnici danske kolonije Islanda bili u prilici školovati se i čak živjeti u Danskoj, gdje su se i upoznali s pokretima u Europi, gdje se u 18. i pogotovo 19. stoljeću probudio nacionalni duh i svi su narodi nastojali sačuvati i razviti svoja nacionalna obilježja, pogotovo jezik. Tako su i Islanđani školovani u Danskoj prigrlili te ideje i poput Hrvata, ali još uspješnije, radili na tome da sačuvaju čistoću islandskog jezika, bez stranih riječi. Razvijali su svoj jezik, ne posuđujući iz drugih. Stoga danas Islanđani i dalje njeguju svoj jezik na sličan način, premda danas sve više u njega prodiru i tuđice, u prvom redu amerikanizmi. Ali bez problema čitaju i njeguju čitanje svojih klasičnih djela. Nove se riječi stvaraju od postojećeg vokabulara, a kao i u drugim germanskim jezicima islandski može imati bezbroj složenica i to ne samo od dvije riječi, nego i više njih. No suvremeni je vokabular očito mnogo veći nego srednjovjekovni, a riječi od kojih se složenice sastoje, mogu imati i više od jednog značenja, što dakako otežava prevođenje, ako takvih riječi u jeziku na koji se prevodi nema. Katkada je to vrlo zanimljivo, jer se obuhvaća više značenja, koje je u prijevodu nemoguće tako dobro izraziti. U svojem sam iskustvu imala dva takva slučaja. Oba su se javila u naslovu knjiga. U jednom naslovu mi se činilo da sam našla prikladan hrvatski izraz, koji je bio blizu onome u originalu, no izdavač se odlučio za nešto sasvim drugačije. No u ovom posljednjem prijevodu se naslov sastojao od jedne složene riječi (Jarðnæði) sastavljene od riječi zemlja i druge riječi koja označava mir, no u složenici može značiti „komad obradive zemlje“. Ja sam uredniku predložila ta dva naslova, „Obradiva zemlja“ i „Zemlja i mir“, a on se odlučio za potonji.

 5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Da, naravno, čitam, premda obično čitam prijevode s jezika koje sama ne govorim, dakle prvenstveno romanskih. Premda meni kao klasičaru i dakako anglistu nisu ni ti jezici potpuno strani. Ali, ipak, za uživanje u čitanju, bolje je čitati (dobar) prijevod. A danas su prijevodi većinom dobri. Ovo većinom se ne smije zanemariti, jer ima, naravno, šarolikosti.


Prevoditeljski portreti - Mladen Martić

Mladen Martić (rođen 1949.) književni je prevoditelj, dramaturg, kazališni kritičar i novinar. Studirao je komparativnu književnost i polonistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je s poljskoga preveo četrdesetak kazališnih komada i radio-drama Z. Herberta, S. Mrożeka, T. Różewicza, I. Iredyńskog, L. Kołakowskog, S. Tyma, S. Grochowiaka, A. Mularczyka, H. Bardijewskog, L. Ameyko, G. Wałczyka, J. Gierałtowskog, J. Szajne, A. Wajde, J. Głowackog, P. Mossakowskog, M. Sikorske-Miszczuk, A. Grabowskog, D. Wieczorkowskog-Rettingera, T. Słobodzianeka, W. Gombrowicza i drugih autora, koje su izvođene u većini hrvatskih kazališta, na radiju i televiziji, te tiskane u časopisima i knjigama. Za nakladničke kuće AGM, Miob, Fraktura, Edicije Božičević i Ljevak preveo je niz romana s poljskog. Za prijevod romana „Trans-Atlantik“ W. Gombrowicza primio je 2009. godišnju Nagradu Iso Velikanović. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva.


S Mladenom Martićem razgovarao je Josip Ivanović.



 

1.U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od stotinu prevedenih drama, članaka i knjiga. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Najizazovniji pa i najuzbudljiviji bio mi je svakako Gombrowiczev „Trans-Atlantik“. Taj osebujni mikroroman makro je teška prevodilačka zadaća pa se po njemu zove i najveća poljska nagrada za prevoditelje poljske književnosti. Posao sam si dodatno otežao željom da odam počast svom nezaboravnom profesoru, polonistu, prevoditelju i pjesniku Zdravku Maliću, koji je stigao prevesti samo prvih desetak kartica. Podignuvši ljestvicu previsoko, potpuno sam se blokirao. Mudri urednik Seid Serdarević me mirno čekao punih godinu i pol i onda mi samo usput spomenuo da će uskoro morati vratiti poticaje koje je izborio za izdavanje knjige. Posramio sam se, sjeo i obavio posao u manje od dva mjeseca. I dobio te godine Velikanovića. 

 

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

 

Prevoditi sam počeo još u prvoj polovici sedamdesetih kada ne samo da nije bilo interneta, nego nije bilo ni poljsko-hrvatskog rječnika, pa sam se morao dovijati preko engleskog i slovenskog. No isprva sam dugo godina prevodio samo kazališne komade, radio igre i teatrološke tekstove, te sam se nekako snalazio. Poljski su dramatičari u to doba bili u svjetskom vrhu i nije manjkalo nagovora da se kao kazališni kritičar i dramaturg prihvatim i prevođenja. Preveo sam četrdesetak komada i svi su igrani u kazalištima širom Hrvatske, a i u BiH, na ljetnim festivalima, televiziji, radiju… Svi su mi donijeli puno veselja, a neki od njih i danas nezamisliv novac. Moj se prelazak na prozu, nakon što sam otišao iz kazališta, nekako poklopio s pojavom tih novih tehnologija i alata. Prihvatio sam ih najprije iz nužde, a onda sam se razvijao skupa s njima sve ih više poštujući i koristeći. No, i dalje ne mogu prežaliti svoju Remingtonku, Olivetticu i Bisericu. Razlog je prozaičan. Kada ste jednom otkucali prijevod, korigirali ga i otkucali ispravljenu verziju, posao je bio gotov. Danas, kada god otvorim file s prijevodom, u trenu uočim pogrešku i započne vraćanje unazad. Dok unosim bolje rješenje, otkrivaju se nove slabosti… I tako neprestano. Predračunalna vremena imala su još jednu prednost. Nije bilo brojanja znakova, pa se na prazninama između ulomaka, činova ili replika, mogla skupiti još koja plaćena kartica.

 

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Oduvijek mislim da je autor objavivši svoje djelo završio priču i da ga prevodilac ne bi trebao ništa pitati. Prevodilac je tu da interpretira djelo u svojem čitalačkom ključu i svojem jeziku te stvori novo djelo. Naravno da se s velikom radošću sjećam susreta s velikim piscima i ljudima poput, na primjer, Tadeusza Różewicza ili Olge Tokarczuk, ali moj se odnos prema njihovim djelima i prevođenju nije nakon osobnog upoznavanja mijenjao.

 

4. Poljska književnost zanimljiva je i velika europska književnost, ali ipak ne toliko popularna u Hrvatskoj koliko bi mogla biti. Međutim, u posljednje vrijeme iz Poljske nam je stigla još jedna nobelovka, i to baš u Vašem prijevodu, kao i svjetski megahit, romani o sjedokosom vješcu Andrzeja Sapkowskog. Mislite li da će svjetski uspjeh ovo dvoje autora utjecati na vidljivost i popularnost poljske književnosti općenito? Ima li autora za koje mislite da bi trebali biti svjetski poznati (a možda to još nisu)? 


Poljska je zemlja ne samo velike književnosti, nego možda i najvećeg broja književnih Nobela po broju stanovnika, a Nobelova nagrada je siguran mamac za čitaoce pa onda i izdavače. Zato sada sretno nastavljam s nizanjem novih naslova Olge Tokarczuk, ne morajući nikoga nagovarati da ih objavi. Sapkowski je, pak, s tri planetarno poznate generacije računalnih igara i sa zasad jednom (ne najboljom) sezonom Netflixova TV serijala, poseban fenomen. Na njegovoj je čudesnoj Sagi o Vješcu nastala industrija koja je dosad generirala više od jednogodišnjeg poljskog BDP-a, ali ga malotko, i u nas i u svijetu, prepoznaje kao dio poljske književnosti. Većina ga smatra američkim proizvođačem visokokomercijalne konfekcije, a zapravo je riječ o izvrsnom poljskom piscu koji me, iako nikada nisam bio ljubitelj fantasyja, drži u prevodilačkoj napetosti već pune dvije godine. Upravo završavam 7. knjigu Sage, a nadam se da ću uskoro započeti i posljednju, osmu. Hoću reći, i Olgin Nobel, i Netflix Sapkowskoga, potaknuli su hrvatske nakladnike da izdaju njihove knjige, ali vidljivost i popularnost poljske književnosti u Hrvatskoj se nije povećala. Povećat će je, kao što je to u svoje vrijeme čudesno učinio Julije Benešić, samo novi naraštaji samoprijegornih polonista i prevoditelja kojih na sreću ima već puno i sve više. I to odličnih. Velik broj poljskih, a ujedno i svjetskih, nezaobilaznih klasika još čeka kod nas na svoj red, a recentna poljska književna produkcija, unatoč zamjetnoj amerikanizaciji i komercijalizaciji, neprestano nam nudi nove izazove.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?


Mladi i mlađi kolege prevodioci s poljskoga su, rekoh, redom odlični i nije ih malo. No, njihov se položaj u odnosu na starije nije promijenio nabolje. I oni se jednako muče nagovarajući izdavače da riskiraju s nekim autorom teško izgovorljivog poljskoga imena i prezimena i jednako malo priznanja dobivaju bez obzira na vrsnoću rada. Uz pomoć koju im pružaju mogućnosti novih tehnologija, lakše im je možda tek stoga što su učili od sjajnih znalaca sa zagrebačke polonistike – kojima sudbinu trenutačno kroji jedan veterinar – te zato što lakše dolaze do privlačnih izvornika. Klonim se savjeta i savjetovanja, ali mislim da svaki dobar prevodilac mora čitanjem i naćuljenim ušima neprestano obogaćivati svoj jezik. Moramo biti svjesni sveukupnog leksičkog bogatstva hrvatskoga jezika i svih njegovih srodnih inačica, ali i biserja koje se skriva u dijalektima, i nikako ne smijemo biti puristi. Nametnuto jezično čistunstvo i previše nas je osiromašilo u posljednjih trideset godina. Danas je lako naučiti bilo koji strani jezik, ali vrlo teško hrvatski.


Prevoditeljski portreti - Mia Pervan

Mia Pervan rodila se u Dubrovniku, a osnovnu je školu i gimnaziju završila u Splitu. Daljnji put odveo ju je u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila studij engleskog i ruskog jezika i književnosti, a na istom fakultetu poslije je i magistrirala s temom iz područja književnoga prevođenja. Dugogodišnja je cijenjena članica DHKP-a, a to joj je Društvo dodijelilo godišnju nagradu Josip Tabak za najbolji prijevod proznog teksta u 2006. godini za roman More Johna Banvillea. U svojem višedesetljetnom književno-prevoditeljskom radu hrvatsku je kulturu i književnost zauvijek zadužila brojnim vrhunskim prijevodima iz svjetske književnosti, za što je 2012. primila nagradu DHKP-a Josip Tabak za životno djelo te 2020. godine Nagradu Iso Velikanović za životno djelo. Sve je počelo u studensko doba kada joj je, kako spominje u intervjuu za portal Moderna vremena, jedan profesor s fakulteta ponudio da prevede prvi roman Thomasa Hardya Pod zelenim stablom. Nakon prvoga objavljenog romana prijevodi s engleskoga i francuskoga nastavili su se nizati, pa je tako hrvatskim čitateljima omogućila da uživaju u djelima pisaca poput Johna Banvillea, Georgea Orwella, Paula Austera, Mathiasa Enarda, Lawrencea Durrella, da nabrojimo samo neke. Generacije djece i mladih zauvijek će joj biti zahvalne na mnogobrojnim prijevodima među kojima bismo istakli Maloga princa Antoinea de Saint-Exupéryja, Medo Winnie zvani Pooh A. A. Milnea, Vjetar u vrbama Kennetha Grahama i Peća i Vuk Sergeja Prokofjeva. Uz predani književno-prevodilački rad Mia Pervan godinama se posvećeno bavila pedagoškim radom, u školi stranih jezika i na fakultetu.

Razgovor s Mijom Pervan vodila je Ela Varošanec Krsnik.


U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se brojni prijevodi s francuskog i engleskog. Koji Vam je od Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najizazovniji, ali i najdraži, bio mi je rad na prevođenju Baltazara, drugoj od četiriju knjiga nekad kultnog Aleksandrijskog kvarteta iz pera engleskog pisca Lawrencea Durrella, kojega mnogi smatraju engleskim Proustom. Durrellov opojni lirizam mjesecima me držao prikovanom za računalo. Trudila sam se postići što veću ekvivalenciju i što bliži rečenični ritam između njegova i svoga izričaja. Bilo je trenutaka kad bih načas osjetila da sam dodirnula autorov duh, a to se zacijelo odrazilo u prijevodu. Zato mi je, eto, najdraži.

Mnogo je truda trebalo uložiti i u prijevod Književne teorije Terryja Eageltona, iako sam suvereno vladala književnoteorijskim pojmovima i nazivljem. Nije mi bilo lako proniknuti u autorov često zakučast načina izražavanja.

Od iznimno zahtjevnih prijevoda s francuskog jezika navodim roman Zabor ili psalmi alžirskog pisca Kamela Daouda, knjigu prožetu referencijama na Bibliju i Kur'an,  apologiju jeziku, pisanoj riječi i životu, koju je moguće čitati na doslovnoj i metaforičkoj razini.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Postoji, dakako, golema razlika između nekad i danas, između olovke i papira te računala i mnoštva internetskih izvora,  između dugotrajnog traganja po enciklopedijama i knjižnicama za leksičkim, kulturološkim, povijesnim i sociološkim razlikama između dvaju jezike i dvaju svjetova.

Odavno se služim novim tehnologijama, danas bi mi bez njih bilo teško zamisliti rad na prijevodima. Katastrofa je, međutim, moguća kad vam se u računalu nepažnjom izgubi veći dio prevedenog teksta. To su trenutci kad biste najradije skočili kroz prozor.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, nekoliko puta sam se obratila za pomoć autorima. To su uglavnom bili ugodni razgovori koji su mi pomogli razriješiti neke jezične ili kulturološke nedoumice.

Prevodili ste brojne klasike, ali i manje poznate naslove i autore. Ima li razlike u procesu prevođenja teksta koji je već na neki način kanoniziran i manje poznatih tekstova? Prevodili ste i književnost „za djecu veliku i malu“, među kojima se svakako ističe Mali princ. Je li drugačije prevoditi književnost za djecu i književnost za odrasle i, ako da, koje su razlike?

Kanoniziran ili ne, dobar tekst je uvijek lakše prevoditi negoli loš tekst. Jednostavno stoga što je dobar tekst artikuliran, suvisao, jasan, čist – u većini slučajeva. Kad je riječ o velikim stilistima kao što su Flaubert ili Durrell, valja se strogo držati autorova stila, ne smijemo ga iznevjeriti. Ne smijemo izgubiti pisca jer pisac je stil i on u prijevodu mora ostati sukladan izvorniku, čist, prepoznatljiv. Najgore što se može dogoditi jest da pribjegnemo parafraziranju.

Najteže je pak prevoditi nevješta pisca, loš tekst. Prevoditelj tu često dođe u napast da ga „popravlja“. Treba se čuvati takvih napasti. Zadatak nam je da s jednog na drugo tlo prenesemo autorove riječi, kakve god one bile.

Mislim da ne postoji bitna razlika u prevodilačkom prosedeu kad je riječ o književnosti za djecu i književnosti za odrasle. Rekla bih ipak da djeci treba pristupiti još brižljivije, pripaziti da jezik bude jasan, lišen stranih riječi i jezičnih konstrukcija prenesenih iz izvornika, a rečenicu učiniti što kraćom i jezgrovitijom. Valja znati naći djetetu razumljive riječi u materinskom jeziku, strana imena likova eventualno zamijeniti imenima iz ciljnoga jezika te nastojati sačuvati ritam i melodiju izvornika. Dijete najlakše usvaja i pamti tekst kad ga doživljava kao glazbu.  

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Rado zavirim u prijevode mlađih kolega i kolegica. Ima ih doista dobrih i vrijednih u tom poslu. Uživam, primjerice, u prijevodima Dinka Telećana, cijenim prevoditeljsko umijeće Maje Tančik. Ksenije Banović, Ane Badurine i Andyja Jelčića i Igora Buljana, a odnedavno i vješte prijevode televizijskih priloga iz pera Lare Hölbling Matković. 

Mobilnost u današnjem svijetu pruža mlađim naraštajima sjajnu priliku za usavršavanje stranih jezika kao i  za pronicanje u njihove žargonske i dijalektalne idiome. Ujedno, mladi danas imaju na raspolaganju cijeli spektar tehnoloških mogućnosti što im posao čini bržim i bezbolnijim. Ako griješe, griješe možda u suviše ropskom odnosu prema izvorniku te olakom prihvaćanju ponekih „virusa“, t.j. jezičnih nepravilnosti poput famoznoga glagola „odmarati“ u njegovu ne-povratnom obliku. Opažam i da izbacuju pluskvamperfekt iz svojih prijevoda, nema u njih one fine razlike između pred-prošlosti i čiste prošlosti, no toga će se vjerojatno okaniti ako takav način izražavanja ne zaživi u jeziku. 

Savjet koji bih dala svim prevoditeljima, novopečenima, mlađima, srednjima i onima koji više nisu mladi glasio bi: čitajte dobre pisce i dobre prijevode, povećavajte i obogaćujte svoj jezični fond. U riječima je tajna dobrog prijevoda.