Prevoditeljski portreti - Nada Šoljan

Nada Šoljan rođena je u 1931. godine u Beogradu. Djetinjstvo je provela u Splitu i Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku. Cijeli radni vijek provela je kao književna prevoditeljica u statusu samostalne umjetnice. Bila je jedna od osnivačica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i u tri je mandata bila njegova predsjednica. U njezinu prevoditeljskom opusu ističu se prijevodi romana Jacka Kerouaca (Na cesti), Ernesta Hemingwaya (Otoci u struji), Williama Faulknera (Abšalome, sine moj!, Buka i bijes), Johna Fowlesa (Kula od ebanovine, Ženska francuskog poručnika, Kolekcionar), Vladimira Nabokova (Govori, sjećanje!, Laurin izvornik), Mary Wollstonecraft Shelley (Frankenstein ili Moderni Prometej), Edgara Ricea Burroughsa (Tarzan neukrotivi, Tarzan i ljudi leopardi), a prevodila je i djela Edgara Allana Poea, Thomasa Hardyja, Johna Steinbecka i Georgea Orwella, kao i suvremene pisce (Anita Brookner, Margaret Drabble, Nadine Gordimer, Kazuo Ishiguro, Alice Munro, Joanne Harris). Također je prevodila popularnu i dječju književnost. Prevodila je i za televiziju, za kazalište (Alan Ayckbourn, Harold Pinter) i predavala engleski jezik na Akademiji dramske umjetnosti. S Antunom Šoljanom priredila je zbirku Sto odabranih novela svjetske književnosti (1968.).

Za dugogodišnji prevodilački rad godine 2005. dodijeljena joj je nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo, a 2015. i nagrada DHKP-a za životno djelo.


S Nadom Šoljan razgovarala je Katarina Penđer. 




1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od osamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Jedan od najtežih prijevoda bio mi je Abšalome, sine moj, jer je Faulkner dosta zaguljen pisac, ali mislim da sam se na kraju dobro snašla. Uzbudljiva, na neki strašan način, bila mi je biografija Trockoga Isaaca Deutschera, objavljena 1976. u Sveučilišnoj nakladi Liber, u tri sveska. Tu sam se suočila sa silnim povijesnim činjenicama i mnogo terminologije, što mi nije bilo lako, tako da se može reći da je to bilo duboko oranje.

Ne znam sjeća li se više itko da sam prevela Zuleiku Dobson, neobično preciozan roman Maxa Beerbohma koji je objavljen 1967. i ponovno 1988. u biblioteci Amor, ne baš sasvim umjesno. To je odlična knjiga i danas mi se čini gotovo nevjerojatnim da je takvo što izišlo kod nas u ono doba, a ja sam se svakako zabavljala dok sam je prevodila jer mi je takav vrlo britanski ironični humor blizak.


2. Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Jedan od najdražih prijevoda mi je Frankenstein Mary Shelley, za koji mi se čini da je prilično zapostavljen; na primjer, kad se 2018. obilježavala stogodišnjica izlaska originala, nažalost se nitko nije sjetio ponovno objaviti prijevod. Slično se dogodilo i s meni također vrlo dragim prijevodom, Na kraju dana Kazua Ishigura, koji nije doživio novo izdanje premda je autor nedavno dobio Nobelovu nagradu.

Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa prekrasan je roman po kojem je poslije snimljen i film s Meryl Streep i Jeremyjem Ironsom i meni možda najdraži prijevod, ali dragi su mi i Priča moga sina Nadine Gordimer, Sedam sestrica Margaret Drabble i Korak u život Anite Brookner. Sve mi se te knjige čine izvrsnim književnim ostvarenjima koja kao da je nekako zaobišla pozornost koju su po mojem mišljenju zaslužili.


3. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama?

Ne treba to mistificirati. Uzmeš knjigu, sjedneš i prevodiš. Mislim da je sad puno lakše kad se možemo poslužiti internetom. Prije smo imali samo rječnik i katkad zbilja nije bilo načina dokučiti značenje nekih izraza, naročito vezanih uz suvremeni život u Engleskoj ili Americi s kojim nismo imali toliko dodira; sigurna sam da u nekim starijim prijevodima ima raznih pogrešaka, jer jednostavno nismo znali što te riječi znače.

Kažu da se danas od prevoditelja očekuje velika brzina, i to je vjerojatno opterećenje, ali s druge strane, ako netko zna prevoditi, brzina mu ne bi trebala biti prevelika prepreka da u konačnici proizvede dobar prijevod.

Sama sam uvijek prevodila na diktat i poslije ispravljala prevedeno, i to nekoliko puta, sve dok se ne bih natjerala da prestanem; znate, ispravljati se može u nedogled. Tako radim i danas, uglavnom s kćeri Majom, s kojom sam prevela između ostalog i neke priče Alice Munro, zatim izvrsnu zbirku Zlatni dečko, srebrna djevojka američke autorice kineskog podrijetla Yiyun Li, koju sam upoznala kad je došla u Zagreb, i cijelu zbirku priča Johna Cheevera za koju se nadam da će uskoro biti objavljena.


4. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Osim Yiyun Li, upoznala sam Joanne Harris, autoricu hit romana Čokolada i Cipelice kao bombon. Bila je kod mene na čaju i baš smo lijepo čavrljale.


5. Bili ste predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca u dva navrata u rasponu od trideset godina (1974. – 1978. i 2000. – 2004.). Koliko se s godinama promijenio položaj prevodilaca? Može li se reći da smo probleme s kojima ste se Vi susretali dok ste bili na čelu DHKP-a ostavili za sobom ili se i danas suočavamo s istim teškoćama u drukčijim okolnostima?

Mislim da se suočavamo s uvijek istim teškoćama. Prevodilački posao nije nikad bio osobito dobro plaćen, ni prije ni sad, i to se nije promijenilo. Ali ipak mislim da je neke probleme sada lakše riješiti.


6. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Mladi prevodioci katkad griješe, kao što griješe i svi početnici u svakom poslu, ali sasvim sigurno znaju strane jezike bolje nego što smo ih mi znali i na dohvat ruke su im sve moguće informacije koje su nama bile nedostupne. Općenito mi se čini da su prijevodi kvalitetniji nego što su bili, uz naravno tu i tamo pokoju iznimku.

Samo na kraju bih htjela dodati da sam posebno uživala prevodeći dječju literaturu, na primjer Tarzana, Čudovište iz vode i neke slikovnice i najviše se veselim što će ih uskoro moći čitati i moja praunuka Marta.


Prevoditeljski portreti - Milivoj Telećan

Milivoj Telećan rođen je u Splitu (1940.) gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je francuski i talijanski jezik. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća dodijeljena mu je čileanska državna stipendija te je proveo dvije godine na studijskom boravku u Santiagu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Čileu (Universidad de Chile). Nakon što se vratio u Hrvatsku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je (1968.) Katedra za španjolski jezik na kojoj počinje raditi kao asistent. Na Katedri za španjolski svoj je radni vijek posvetio podučavanju mnogobrojnih generacija studenata finesama španjolskog jezika, ponajviše prevodilačkim vježbama i raznim oblicima rada na tekstu (razumijevanje, interpretacija, prijevodi različitih vrsta tekstova).

Uz nastavno djelovanje koje je iznjedrilo mnoge prevoditelje, Milivoj Telećan i sam se aktivno bavi književnim prevođenjem sa španjolskog i francuskog jezika, a hrvatsko je čitateljstvo, kulturnu scenu i književnost zauvijek zadužio kao jedan od prvih prevoditelja koji se bavio prijevodima hispanoameričke književnosti na španjolskom jeziku. Među autorima koje je prevodio sa španjolskog ističu se Gabriel García Márquez, Jorge Luis Borges, Álvaro Mutis, Luis Sepúlveda, Miguel Ángel Asturias… Posebno je zanimljivo spomenuti da je prevodio hrvatske autore na španjolski, pa su tako svoju španjolsku inačicu dobila djela Jure Kaštelana, Predraga Matvejevića i Ranka Marinkovića.

Milivoj Telećan dugogodišnji je član DHKP-a te je predstavljao Hrvatsku u CEATL-u, krovnoj udruzi europskih književnih prevoditelja.


S Milivojem Telećanom razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

Pitanja:

1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se tridesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

4. Sedamdesetih godina, kada ste se počeli baviti prevođenjem, sa španjolskog se prevodilo rijetko, Katedra za španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovana je tek desetak godina prije, a studij, na kojem ste od ustanovljenja i predavali, počeo se izvoditi 1968. godine. U tom kontekstu, kako je počeo vaš interes za hispanistiku i što vas je ponukalo da počnete prevoditi književnost španjolskog govornog područja?

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Odgovori na pitanja Ele Varošanec

Na „pitanje za portretiranje“ odgovaram kako slijedi.

Otvorit ću partiju, kao u šahu, 4. rubrikom.

Ad 4.

Moji prevodilački počeci poklapaju se sa završetkom studija na zagrebačkoj romanistici (1964), kad je prof. Predrag Matvejević donio iz Pariza punu torbu Fantomasovih pustolovina kojih su autori bili dvojac P. Souvestre i M. Allain. Nakladni zavod MH oformio je višečlani tim za 6 planiranih svezaka, u njemu sam se našla i moja malenkost: kakve li sreće za jednog žutokljunca! Povuci- potegni, rukopis je brzo dovršen – to je doista bio rukopis, debela bilježnica ispisana rukom – i za izdavača ga je pretipkala profesionalna daktilografkinja. Takav postupak – prvo rukopis, a potom tipkanje – provodim do dana današnjega, samo što rkp. pretipkavam i usput dotjerujem – ja. Jedina promjena je tehničke naravi: dragu mi Remingtonku istisnuo je kompjutor. Sve u svemu, Inspektor razbojnik objavljen je daleke 1965. Poslije toga za NZMH počeo sam prevoditi jednog Simenona (što će ga izdavač objaviti s naslovom Pod prijetnjom smrti ) da bih u neko doba palicu predao Karlu Budoru, jer mi je valjalo putovati preko oceana.

Poslije jednoipogodišnjeg boravka u Čileu, s državnom stipendijom, i jednogodišnjeg boravka u Makedoniji, bez stipendije, kao vojnik, počeo sam 1968. raditi kao asistent na netom osnovanoj katedri za hispanistiku. Interesi su mi se okrenuli hispanofonim autorima, pa je na listi prijevodanjihovu kolonu poveo Miguel Angel Asturias, gvatemalski nobelovac: Zeleni papa (Zg: Naprijed, 1975).

Ad 1.

Prijevodni opus nije mi uopće bogat, taj laskavi epitet prije zaslužuje, recimo, moj sin, freelancer. Pedagoški rad osiguravao mi je egzistenciju, a povremeno konsekutivno i simultano prevođenje udaljavalo od izdavača kojima i dandanas pola u šali pola u zbilji tepam da su naši „klasni neprijatelji“. Pothvati za pamćenje? Bez ikakve dvojbe, sudjelovanje u izradi šestosveščanog izdanja izabranih naslova J.L. Borgesa (GZH, 1985). Ne znam što bi imalo značiti „uzbudljiv prijevod“ (ako takvi postoje). Bilo mi je uzbudljivo držati u rukama prvu prevedenu knjigu, uzbudljiv je bio podatak da su mi neke prevedene pripovijesti objavljene u tiraži od, za naše prilike, vrtoglavih 100 000 (slovima: sto hiljada) primjeraka (Aleph, 2004); s nestrpljivim uzbuđenjem sam očekivao odgovor na pismo brižljivo sročeno – uz pomoć E. Peicovicha – za JLB-a, u kojemu ga molim da za naše izdanje napiše proslov. Ali, smrt je bila hitrija, i odgovor nismo dočekali.

Ne poričem da imade uzbudljivih izvornika. Ima i uzbudljivih prevodilaca, u što sam se mogao uvjeriti na skupštinama DHKP-a. Ali, operacija translacije iliti prijenosa mora biti obavljena racionalno, uz striktnu kontrolutemperature teksta, a bogami i vlastite. Podsjetit ću na Diderotov Paradoks o glumcu koji se, mutatis mutandis, dade primijeniti na formiranje prijevoda. Ukratko, prevodilačko posredništvo uzbudljivo je koliko i mukotrpna rabota rudara.

Ad 2.

Usporedbe su novinarski atraktivne, premda su najčešće nategnute. Sveprisutni Internet stekao je ugled panaceje koja tobož rješava sve moguće probleme, te bismo se najradije upitali: je li bilo života prije izumainterneta? Dotična mreža samo je ubrzala mnoge postupke, proširila neke horizonte i donekle smanjila potrebu za konzultacijom specijalizirane literature. Ali, samo donekle. Osobno koristim internet u razumnom opsegu, čuvam se – preciznije: čuvao sam se – igre na prvu loptu. Skrušeno priznajem da pripadam naraštaju što ukoričene tekstove čita mahom s olovkom u ruci. Da ne ponavljam opis vlastitog postupka, v. ad 4. Svaki je moj tekst manufaktura.

Ad 3.

Nisam bio u kontaktu sa stranim autorima, suradnju sam epistolarno i usmeno osiguravao s kompetentnim stručnjacima i izvornim govornicima. Obratno, surađivao sam s domaćim piscima, koji su mi doslovce bili nadohvat ruke(Predrag Matvejević, Jure Kaštelan, pomalo i Ranko Marinković). Prevodeći Mediteranski brevijar u dosluhu s autorom, imao sam licencu za sklapanje/izostavljanje ponekih pasusa. Bez tog dopuštenja našao bih se na sto muka.

Saznavši da se njegova poetska zbirka Sve plavo, nebeski plavo pretače na španjolski, Jure Kaštelan pozvao me k sebi – što je sasvim rijedak slučaj u našim poslima – pa smo tako znali žustro razglabati o pojedinim mjestima koja su se isticala svojom višeznačnošću.

Najzad, Ranko Marinković i njegove Ruke. Tu smo zbirku od osam pripovjedaka Karlo Budor i ja prepolovili; mene su dopala prva četiri naslova. Sad sam ipak ja otišao autoru, ukratko mu objasnio što me zanima, nastojeći dobiti odgovore na neke dvojbe u tekstu. „Šjor“ Ranko, začudo,nije bio bogznakakav informator. Dao mi je doduše zadnje izdanje Ruku (Lukom, Zagreb: 1995), da mi, kako reče, bude putokaz. Komentari su mu bili evazivni; neke sam realia čak crtao (šalaporke/grilje/škure) da mi pisac blagoslovi konačnu verziju. Zaludu, bio je to mahom razgovor gluhih. Valjalo se osloniti na vlastito znanje, pa kud puklo da puklo. I sad slijedi mala igra detekcije gdje je u igri bilo znanje… pogodite!... materinjeg a ne španjolskog jezika.

Na samom početku prve pripovijetke Samotni život tvoj parataktičko nabrajanje karakteristika „tihog i vrućeg ljeta“ završava sklopom „s kliktanjima galebova i pučine“. Bilo mi je neobično, da ne kažem sumnjivo, da pučina klikće, premda mašta piščeva može i moru pridati neobične ilisumnjive osobine. Ne budi lijen, zavirio sam u kolekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (NZMH, 1981) gdje priređivač Ivo Frangeš veli da je „tu usvojio konačnu autorovu verziju zbirke“ što ju je 1974. objavila „Školska knjiga“.

A ta verzija glasi: „… s kliktanjima galebova iz pučine“.

Kako sad ovo? Jerbo u dva izdanja dotične „Školske knjige“ (1974, 1980) stoji: „… s kliktanjima galebova i pučine“. A priređivačBruno Popović veli u predgovoru: „Sporazumno s autorom, tekst ovog pretiska Ruku iznova je lektoriran, pa su sva odstupanjaod jezika, rječnika i sintakse izvornog piščeva rukopisa, ispravljena“. Hajdmo dalje.

U izdanju autorovih sabranih djela (GZH, 1982, 4. knjiga) nalazim: „… s kliktanjima galebova iz pučine“. Sad je to vrtnja ukrug.

Naposljetku, posegnuvši za izdanjem sarajevske Svjetlosti iz 1964. rasvjetljavam zagonetku. Ondje kraj ulomka glasi: „…s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine“.

Slovoslagar je u jednom od izdanja preskočio redak – ne smetnimo s uma da je u aktivnoj službi tada bila kutija olovnih slova – a inercija u narednim izdanjima urodila je šarenim verzijama. Naknadno ću ustanoviti da se korektni pasus nalazi samo u 1. izdanju zagrebačke Mladosti (1969), jer u drugom iz 1972. stoji krnji završetak: „… galebova i pučine“. Pitanjem čija je kutija slova zatajila više se nisam htio baviti.

Ovu sam štorijicu ispričao publikumu na promociji španjolskog izdanja, u velikoj dvorani „Školske knjige“ u Zagrebu, na samom kraju proteklog stoljeća. Vidno odsutan, bio je nazočan i šjor Ranko, autor (raznih) izvornika. U prvom redu, preda mnom, kap. Bruno Profaca budno je pratio zbivanja „i/ iz “ pučine. Nešto dalje vidim Ivu Frangeša. Jao meni preuzetnome, što mi je trebalo da i njega uvlačim u svoje egzegeze. Kad su govorancije završene i općinstvo se počelo razilaziti, pristupio mi je uvaženi književni povjesničar i diskretno protisnuo na službenom jeziku naših učenih pređa: “Quandoque bonus dormitat Homerus.“ Hvala Vam, šjor Ivo, nadam se da su tu izjavu čuli olimpski bozi.

Pokojnicima čast i slava. Lux aeterna luceat eis, meni preostaje da poentiram:

Dixi et salvavi animam meam .

Ad 5.

Prijevode mlađih naraštaja čitam, dašta, revan sam član GKMM-a u Splitu. Generalnu ocjenu kvaliteta istih neću davati, zato što su posrijedi samosvojni pojedinci, pa bi se iz tako formulirane prosudbe ispilila lažna slika. A to ti je, moj kume, odličan povod za jalovu polemiku. Iliti mužnja jarca u rešeto.

Povremeno me naljuti nebriga izdavača koji, premda opskrbljeni lektorima, korektorima i priređivačima, uspiju u nekim prevedenim naslovima prirediti pravi festival šlamperaja. S obzirom na proliferaciju nakladnika od devedesetih naovamo, još smo dobro i prošli.

Savjet mladima, mlađima i najmlađima?

Nemam baš ni jedan.

Kako to, reći ćete, „baš ni jedan“?

Lijepo. Sve sam savjete porazdavao, grupno i individualno, studentima u toku svoje aktivne službe na FF-u. A apele čangrizavih veterana (hrv. starkelja) ionako nitko ne sluša.

KK, sept. 020.


Prevoditeljski portreti - Vjera Balen-Heidl

Vjera Balen-Heidl rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik. Radila je kao eurovizijska koordinatorica i novinarka u Redakciji kulture na HTV-u. Kao Fulbrightova stipendistica predavala je hrvatski jezik na Sveučilištu Portland State u Oregonu, gdje je ujedno postdiplomski studirala englesku i američku književnost. Bila je stipendistica Goethe-Instituta u Berlinu, a neko je vrijeme radila i na BBC-u.

Počela je prevoditi 1967., a posebno se istaknula prevođenjem američke književnosti i djela Williama Faulknera, Marka Twaina, Johna Updikea, Mary McCarthy, Sherwooda Andersona i u novije vrijeme Lucije Berlin, ali i klasika engleske književnosti poput glasovitog romana Emma Jane Austen. Kao dugogodišnja urednica u biblioteci Hit nakladničke kuće Znanje zaslužna je za odabir mnogih popularnih naslova te je surađivala s nizom vrsnih prevoditelja. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog PEN centra i International Society for Contemporary Literature and Theatre.

Vjera Balen-Heidl već više od pola stoljeća neumorno pridonosi našem kulturnom životu, za što su joj dodijeljena brojna priznanja. Godine 2011. dodijeljena joj je nagrada za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a 2014. i najveće prevodilačko priznanje u nas, nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo.

S Vjerom Balen-Heidl razgovarala je Katarina Penđer.

1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od dvadeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Možda dvadesetak naslova i nije impresivan broj kad se usporedi s mnogo produktivnijim prevoditeljima, ali ja sam se bavila prevođenjem uz redovan posao profesorice, eurovizijske koordinatorice, novinarke, urednice, čak i korespondentice. Jedino nisam bila spremačica kao moja omiljena autorica Lucia Berlin. Ipak, upravo sam književno prevođenje oduvijek smatrala svojim pravim pozivom. Zarazio me otac, Šime Balen, i sam novinar, publicist, urednik i prevoditelj.

Dragocjeno je imati iskusnog mentora koji vam nesebično i s ljubavlju pomaže pri prvim koracima i ispravlja početničke jezične nezgrapnosti. Ali kad sam prevela Povratak Zeca Johna Updikea, otac nije htio ni pogledati knjigu zbog „vulgarnosti“ u njoj. Zanimljivo, upravo sam za tajprijevod dobila pohvalu kritike. Možda je tata kasnije krišom pročitao Zeca. Ne znam. Nije mi priznao.

Koji mi je naslov bio najuzbudljiviji?

Prevođenje mi je uvijek uzbudljivo, pa, evo, i vama kasnim s odgovorom jer sam se tako strastveno bacila na novi prijevod da sam zanemarila sve drugo. Citirat ću Josipa Tabaka, koji za prevoditelja kaže: „Nagrada mu je užitak u radu, strast, drugovanje s piscem.“

Imala sam sreću da mi nakladnici nikad nisu nudili nešto što ne bi bilo po mom ukusu. Evo jednog zgodnog primjera. Roman Grupa Mary McCarthy pročitala sam 1967., nekoliko godina nakon što je objavljen. Oduševila sam se njime i napomenula Zlatku Crnkoviću da bih rado prevela tu knjigu za biblioteku HIT. Moja se želja ispunila tek 1984., kad mi je Zlatko, riješivši pitanje autorskih prava, konačno povjerio taj prijevod. Upravo sam se bila vratila s dvogodišnjeg boravka na stipendiji u SAD-u, pa sam se, tako „amerikanizirana“, s puno samopouzdanja mogla prihvatiti prevođenja romana te inteligentne tračerice, kako je Mary McCarthy nazvao Krleža.

Najveća mi je ljubav bila i ostala Emma Jane Austen. I dan-danas kad sam pod stresom i pritisnuta brigama, posegnem za Emmom. Prizori bezbrižnog ladanjskog života u kojem ljudi ne znaju za otuđenost djeluju na mene upravo terapeutski. Pritom uživam i u britkosti kojom je autorica ocrtala karaktere svojih likova.

I, da, mogu se pohvaliti da sam knjigu prevela za tri mjeseca, i to zato što je bila najavljena premijera filma Emma s nenadmašnom Gwyneth Paltrow i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama, pa me urednica požurivala. Kako bih se držala roka, čak sam uzela mjesec dana neplaćenog dopusta na HTV-u.

Ipak moram priznati da sam se nad jednim prijevodom rasplakala od muke. Bio je to esej Bijeli Crnac Normana Mailera o hipsterima, koji sam 1980. prevodila za „Književnu smotru“. Morala sam smisliti hrvatske izraze za hipsterski i bitnički žargon, a kod takvih pothvata uvijek se ispriječe kulturalne razlike između dviju sredina, pa završi na onom Ecovom „otprilike isto“.

Dodat ću još jedan primjer gotovo nerješivog problema. Nedavno sam nakladniku predala prijevod romana Georgea Orwella, čiji ću zakučasti naslov sada navesti u originalu jer još nisam sigurna kako ga prevesti. Naslov glasi Keep the Aspidistra Flying, ali neću se sad zadržavati na njemu, već ću prijeći na još jedan primjer u toj knjizi u kojemu razlike između kultura itekako dolaze do izražaja. Naime, neki major u pubu stalno uzvikuje „What ho!“ To je danas već zastario pozdrav kojim su se jedni drugima obraćali pripadnici viših klasa u Engleskoj. U potrazi za starinskim hrvatskim pozdravima naravno da sam pribjegla internetu i ondje našla niz primjera u članku Nives Opačić, ali, nažalost, ni jedan nije odgovarao kontekstu u knjizi. Sjetila sam se da su se u Zagrebu stara gospoda nekoć pozdravljala sa „Servus“, ali i u tome se hrvatska i engleska tradicija razlikuju. Ako netko tko ovo pročita ima prijedlog kako prevesti taj pozdrav, bit ću mu zahvalna.

Kao primjer nekog mog prijevoda koji je donekle zapostavljen mogu navesti inače u svijetu zapažen i nagrađivan roman Rasjedi kanadske spisateljice Nancy Huston, preveden na 24 jezika u 30 zemalja. Okosnica unatrag ispričane priče o pripadnicima četiriju generacija jedne obitelji zloglasni je nacistički projekt otimanja djece arijskog izgleda iz okupiranih zemalja.

2. Uz prevođenje, godinama ste radili i kao urednica, stoga ste se upoznali s radom na knjigama na svim razinama i svjedočili brojnim promjenama u svijetu izdavaštva i prelasku na nove tehnologije. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama? Služite li se novim tehnologijama i internetskim izvorima ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Urednica biblioteke HIT bila sam desetak godina, počevši od 1998., što je prekratko razdoblje da bi se uočile neke dramatične promjene. Lektorice i ja još smo radile na papiru, a za izbor naslova služila sam se katalozima koje sam dobivala od stranih izdavača, kao i njihovim direktnim ponudama (ili preko agenta), koje su slali, dakako, elektroničkim putem. S Frankfurtskog sajma i Sajma knjiga u Londonu vraćala bih se s koferom punim kataloga, koje sam, onako lijepo opremljene, obožavala listati. Često sam zalazila u knjižaru Algoritma, koja je tada imala vrlo bogatu ponudu, ne bih li među stranim izdanjima pronašla neki naslov za HIT. Tako samzapazila i meni osobno najmiliji naslov koji ću objaviti u HIT-u, Slučaj Courrier Marte Morazzoni, a čija će prevoditeljica s talijanskog na hrvatski Mihaela Vekarić čak dobiti godišnju nagradu DHKP-a.

Uza sve prednosti novih tehnologija nezamjenjiv je onaj osjećaj prebiranja po knjigama, listanja, opipavanja, njuškanja.

Kao urednica mislim da sam bila pravi control freak jer bih najprije pregledala prijevod (pročitavši po mogućnosti i original ako je bio na engleskom ili francuskom), a onda čitala i poslije lektorice. Čak mi je i Zlatko Crnković rekao da pretjerujem. Prevoditelji su obično prihvaćali moje sugestije, no bilo je i malih nesporazuma.

U svakom slučaju dobro je da prijevod pročita što više očiju, jer će netko uočiti ono što drugi previdi.

Pozivu na suradnju odazvali su se mnogi iskusni i ugledni prevoditelji, a oni mlađi, kojima su prvi prijevodi izišli upravo u HIT-u, danas su već afirmirani i imaju zavidan prevodilački opus. Srećom sam surađivala i s vrlo kvalitetnim i savjesnim lektoricama.

Danas se mladi ljudi pitaju kako smo nekad prevodili bez pomoći sadašnjih tehnologija. I mi sami čudimo se kako nam je to uopće polazilo za rukom. Ali jest, i to prilično dobro, samo s više uložena vremena i truda. Kad se netko bavi književnim prevođenjem, obično ima neke veze s inozemstvom, neke „domoroce“ koji će priskočiti u pomoć kad zapne. Dakako da je sve to išlo sporovozno, ali onda i nije bilo takve strke oko rokova kao danas, sve je bilo mnogo opuštenije.

Danas je i meni nezamislivo biti bez interneta, nezamjenjivog izvora podataka o novim riječima i frazama, suvremenom žargonu itd. No još se uvijek oslanjam i na dobre stare englesko-hrvatske i engleske rječnike. U ono vrijeme nismo imali dovoljno rječnika hrvatskog jezika. Zajednički rječnik srpsko-hrvatskog MH i MS zaustavio se na slovu K. Doduše, bio je tu i Benešićev Rječnik, posebno vrijedan po tome što navodi primjere iz korpusa, ali ni on nije bio obuhvatio sva slova. Znala sam zaviriti i u dvotomni Broz-Ivekovićev rječnik iz 1901., jedan od rariteta u mojoj kućnoj biblioteci, te u Pavešićev Jezični savjetnik, koji i dan-danas dobro dođe, uz to što imam i sve knjige Nives Opačić. Pravopisi su posebna priča. Uvijek se sjetim Krleže, koji je rekao da se pravopisi stalno mijenjaju, ali on uvijek piše po svome.

Da i prije interneta nisam bila izgubljena u prijevodu ilustrirat ću jednim primjerom upravo iz Grupe Mary McCarthy. Jedan je od živopisnih likova u tom romanu i Hatton, engleski batler bogate njujorške obitelji Prothero, koja se dičila pomanjkanjem obrazovanja kao značajkom gospodske krvi. Jednoga dana gospođa Prothero sjeti se stihova o djevojci Maud Muller, pripisujući ih engleskom pjesniku Alfredu Tennysonu. Tobože načitani Hatton složio se s njom, što ne treba čuditi, jer je i Tennyson napisao poemu koja nosi naslov Maud. Kako sam se mutno prisjetila gradiva na studiju anglistike, mene je nešto stalo kopkati pa sam se obratila znanici, profesorici književnosti na engleskom sveučilištu, koja je kao iz topa odgovorila: John Greenleaf Whittier, što sam, naravno, navela u fusnoti.

Dakle, ne slavom ovjenčani viktorijanac, Lord Tennyson, nego ponešto skromniji američki pjesnik Whittier, inače kveker i gorljivi abolicionist. Ironični efekt koji je autorica postigla sigurno nije promaknuo upućenom američkom čitatelju, ali od našeg čitateljstva ne može se očekivati da bude podjednako upućeno u nešto što je vjerojatno lektira u američkim školama.

Danas bi za rješenje zagonetke bio dovoljan jedan klik na internetu. Ali, da biste ondje nešto provjerili, mora vam se najprije „upaliti lampica“, mora vam nešto biti sumnjivo. Naime, engleski i američki autori vrlo često interpoliraju citate iz Biblije, Shakespearea i drugih klasika u svoj tekst, ne navodeći izvor, pa je na prevoditelju da u prvom redu detektira ubačeni citat, a tek se onda može upustiti u daljnje provjeravanje. Ako niste uočili problem, neće vas spasiti ni internet. Citat nema zvonce.

Sjećam se da me prije petnaestak godina jedna starija, danas nažalost većpokojna prevoditeljica sva očajna upitala: „Recite vi meni tko su to The Grateful Dead?“

I ja sam u ta pretpotopna vremena prije interneta prevodeći Djevojke u sretnoj bračnoj luci irske spisateljice Edne O'Brien naišla na minu, odnosno na praonicu Marije Magdalene. Lakomislena protagonistkinja romana zatrudni s ljubavnikom i, kad joj muž zaprijeti da će je izbaciti iz kuće, drsko odgovara da ne kani završiti u praonici Marije Magdalene. Srećom sam tada radila kao koordinatorica za razmjenu vijesti s inozemstvom na TV Zagreb, koja je ondašnjom mrežom bila povezana s ostalim eurovizijskim centrima. Jednim pritiskom na tipku na pultu mogao si uspostaviti kontakt s bilo kojim centrom, pa sam se tako bez problema čula s kolegom iz Dublina. U hipu mi je objasnio da je riječ o praonici koju su držale časne sestre, a u njoj pod nehumanim uvjetima radile neudane majke, čija su djeca bila smještena u samostanskom domu. Prije nekoliko godina i kod nas je igrao film Sestre Marije Magdalene, ali onda kad sam ja prevodila taj roman, bila je to još prava nepoznanica.

3. Posljednjih godina uživamo u Vašim prijevodima priča Lucije Berlin ( Priručnik za spremačice, 2017. i Večer u raju, 2019. u izdanju naklade OceanMore). Autorica je to koja je stvarala u drugoj polovici 20. stoljeća, ali je popularnost stekla desetak godina nakon smrti, pa su i prvi prijevodi njezinih djela u nas objavljeni tek nedavno. Čitajući Vaš prijevod, stječe se dojam da je u Vama pronašla idealnu prevoditeljicu, blisku i generacijski i po senzibilitetu. Čini mi se da je za uspješan prijevod važno upravo to da čitatelj dobije dojam da je knjiga povjerena pravoj osobi, koja vlada jezikom izvornika, ali i ciljnim jezikom, koja je sposobna iščitati tekst sadržajno, ali i na razini stila i literarnih postupaka, i koja će na koncu podariti čitateljima prijevoda novi tekst na hrvatskome jeziku, vjeran izvorniku, ali s vlastitim kvalitetama. Drugim riječima, prevoditeljski je rad mnogo više od samog razumijevanja jezika, uvijek je to i hermeneutički postupak, i temeljit istraživački rad. Prevodili ste dosta klasika, ali i suvremenih autora i našli se pred raznim izazovima koje obje vrste tekstova donose. Kad je riječ o prijevodima klasika, prevoditelj se nalazi pred gotovim tekstom i mora se osloniti na vlastite snage, no kad je riječ o živućim autorima, prevoditelju u interpretaciji teksta može pomoći i sam autor. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, Lucia Berlin je čudesna, a tako su je doživjele i publika i kritika, nažalost prekasno. Nakon što su pročitale obje zbirke, oduševljeno su mi se javljale prijateljice i znanice, ali bilo je i onih koji te priče nisu mogli čitati jer su, po njihovu mišljenju, deprimantne. Lucia, koja svoje priče bazira na bogatom životnom iskustvu, progovara o svom alkoholizmu, o muževoj ovisnosti o drogama, o bliskim susretima s bolešću i smrti, ali njezina genijalnost i jest u tome što o ubitačnim temama ne piše deprimantno. Eto, upravo je nedavno pisac i urednik Roman Simić u jednom intervjuu izjavio da ga hrani njezin crni, spasonosni humor koji probija i najcrnji mrak.

I ja sam silno zavoljela tu šašavicu, koja je svoj razbarušeni život pretočila u pravo remek-djelo. Ali me je i izmučila raznolikim inventarom kojim je napunila svoje naoko ekonomično napisane priče, što od prevodioca iziskuje upravo onakav temeljiti istraživački rad koji spominjete u svom pitanju.

Uspoređujući prevođenje klasika i suvremenih pisaca, rekla bih da je gotovo lakše baviti se klasicima, jer je njihov opus znanstveno obrađen i kritički prodiskutiran. Za prevoditelja je idealno imati u rukama kritičko izdanje izvornika popraćeno stručnim bilješkama, a sam mora odlučiti u kojoj će mjeri prijevodu dati patinu epohe u kojoj je autor živio. Pritom ne treba pretjerati. Što bi rekli Francuzi: „C'est le ton qui fait la chanson.“

Nisam bila u kontaktu sa živim književnicima koje sam prevodila, što mi je žao. Vjerujem da to mlađi prevoditelji danas prakticiraju, neopterećeni „hemunzima“, a u doba elektroničke pošte to je i puno jednostavnije. Jednom sam, putujući privatno u London pokušala doći do Edne O'Brien, čiju sam knjigu Djevojke u sretnoj bračnoj luci upravo bila prevela, ali mi je njezina tajnica ljubazno odgovorila da je gospođa O'Brien na putu.

Znam da se Eco intenzivno dopisivao sa svojim prevoditeljima, a poznati izraelski pisac David Grossman za gostovanja u Hrvatskoj sastao se sa svojim prevodiocima i izjavio da je mnogo naučio od njih.

Ipak sam i ja upoznala mnoge svjetske pisce, i to uživo, intervjuirajući ih za TV Zagreb, odnosno HTV. Od engleskih i američkih autora to su bili Arthur Hailey, Allen Ginsberg, Alan Sillitoe, E. L. Doctorow, Northrop Frye, Mark Strand, Sue Townsend i veliki američki pjesnik John Ashbery, koji se, evocirajući neku sentimentalnu zgodu iz svog života doslovce rasplakao usred intervjua. (Svi su oni, božemiprosti, danas pokojni.)

4. Zahvaljujući Vašim prijevodima danas čitamo brojne klasike (W. Faulkner, M. Twain i drugi autori), a među njima se posebno ističe prijevod Emme Jane Austen, koji je do danas ugledao čak tri izdanja (Targa 1997., Europapress holding 2008. i Mozaik knjiga 2020.). Razlikuju li se ta tri izdanja objavljena u razmaku od više od dvadeset godina i jeste li dorađivali novija izdanja? Što mislite o praksi osuvremenjivanja književnih klasika i pripadajućih prijevoda? Treba li jezik klasika osuvremenjivati i „osvježavati“ kako bismo ih približili mlađim generacijama ili je čitanje klasika napisanih na ponekad neprohodnom i neprivlačnom jeziku upravo način da se mladi upoznaju s poviješću vlastita jezika, da uče o jeziku od dobrih pisaca i dobih prevoditelja?

Ima li išta ljepše nego doživjeti novo izdanje nekog svog prijevoda?

Dočekala sam drugo izdanje Faulknerovih priča Siđi, Mojsije u momprijevodu, kao i Prisutnosti Jerzyja Kosinskog. Samo je Emma ugledala treće izdanje s mojim potpisom kao prevoditeljice, uz minimalne naknadne intervencije. I tiskanje tog trećeg izdanja (kod trećeg nakladnika) potaknula je nova ekranizacija Emme. Ali za mene će utjelovljenje te dobronamjerne male spletkarice na ekranu uvijek biti jedinstvena Gwyneth Paltrow.

Usput budi rečeno, prevoditelj te filmske verzije bez ikakva se kompleksa „samoposlužio“ mojim prijevodom jedne šarade iz romana, i nikom ništa.

Nešto slično, samo u većoj mjeri, dogodilo se s Fitzgeraldovim romanom Veliki Gatsby koji je preveo moj otac, a koji je izišao u tobože novom prijevodu meni nepoznate kolegice. Iz DHKP-a su me upozorili na to da je dotična zapravo prepisala Balenov prijevod, malo ga tu i tamo prepravivši. I opet nikom ništa.

Eto vam djelomičnog odgovora na vaše pitanje o osuvremenjivanju starih prijevoda. Ne vidim razlog da se dobri stari prijevodi zanemare samo zato što se jezik mijenja. Netko je čak sugerirao da bi se knjige ponovno trebale prevoditi nakon trideset godina. Kako je taj nepoznat netko došao do te cifre? Zar djeca ne razumiju jezik svojih roditelja koji su tridesetak godina stariji od njih? Zar će im nauditi to da nauče poneku zastarjelu riječ?

Kako ne bih ispala neki zadrti pasatist, moram reći da je posve legitimno, pa čak i poželjno, imati više prijevoda nekog djela, ali pritom drugi prevodilac mora biti do kraja pošten, a ne koristiti se starim prijevodom i samo ga malo „osvježiti“ svojim intervencijama.

Idealan su primjer osvježivanja klasičnog prijevoda intervencije Josipa Tabaka u antologijski Velikanovićev prijevod Don Quijotea, na kojemu je Tabak radio punih pola stoljeća i na kraju se, 2002., potpisao kao suprevoditelj. No to je susret dvaju prevodilačkih velikana.

I sama sam, doduše nevoljko, sudjelovala u zatiranju lijepe starinske riječi potvora. Kad sam uređivala jedan prijevod, sugerirano mi jeda tu riječ, koju navodno neće razumjeti mladi, zamijenim imenicom podmetanje. Nakon što sam se, provodeći privatnu anketu, i sama uvjerila da mladi o njoj nemaju pojma, pokleknula sam, što mi je danas žao.Cijelo mi je vrijeme u uhu odzvanjala pjesmica o mačku kojeg su žene potvorile da im je pojeo sir, a on ga, siromah, nije ni vidio. Aipak sam popustila, iako i dalje mislim da se riječi potvora i podmetanje ponešto razlikuju. Inače, sinonim za potvoru, imenica objeda još uvijek kola u govoru. Ona je pak u Šonjinom rječniku označena strelicom koja upućuje na riječ potvora! I tako u krug.

Suvišno je napominjati da su pripadnici moje generacije svi odreda znali što je to potvora. Općenito uzevši, možda bi izdavači trebali prijevode klasika nuditi starijim prevodiocima kojima arhaizmi nisu nepoznanica, što ne znači da se njima baš trebaju razbacivati. Moderniju prozu koja vrvi suvremenim žargonom uputno bi bilo ponuditi mladim prevodilačkim snagama. No to nije neki moj čvrsti stav, jer sam svjesna da i u istoj generaciji postoje različiti individualni afiniteti i različite kompetencije.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Mladi su prevoditelji danas u velikoj prednosti u odnosu na stare jer se o prevođenju uči i na fakultetu, a mnogi dobivaju i inozemne stipendije te polaze razne seminare i prevodilačke radionice. A i DHKP vrlo je aktivno te organizira i zanimljive tribine i skupove. Književno prevođenje uvelike se afirmira kao profesija, o čemu govore i ugledne nagrade za prevodilaštvo. Prevoditelj više nije parija na margini područja kulture.

No, ti isti mladi stasaju u književne prevoditelje u vrijeme sveopćeg osiromašenja hrvatskog jezika. Tom osiromašenju pridonose nove tehnologije, nekritičko usvajanje anglizama, pa čak i utjecaj engleskog jezika na razini sintakse. Ništa manje nije štetan utjecaj jezičnih purista koji toliko proganjaju sve ono što je „nehrvatsko“ u jezičnom korpusu, da su mu drastično smanjili izražajne mogućnosti. A ima i onih koji pak zastupaju anarhiju u jeziku. Nama, jezičnim nostalgičarima, uporno se podastire argument da se jezik mijenja. Da, normalno je da se mijenja, ali pitanje je: kako?

Tako, naprimjer, da nestaju hrvatski glagoli, čime se lišavamo bogatstva i ljepote vlastitog jezika. Jeste li primijetili kako danas sve „pokriva“ glagol napraviti? Tako čujem i čitam u medijima da se na nogometnoj utakmici napravi gol, da se napravi inicijativa, čak se napravi i napredak. I knjige i filmovi se prave, a prave se i emisije. Ne mogu odoljeti zločestoj asocijaciji da smo se kao djeca znali „napraviti“ u gaće.

Razgovori se više ne vode, nego se „imaju“, baš kao u engleskom. Osim toga sve se „komunicira“, a najviše „komuniciraju“ naši političari, koji su valjda zaboravili da postoje glagoli reći, javiti, priopćiti, obavijestiti... Pošast je to koja se širi poput koronavirusa, s isto tako neizvjesnim ishodom. A kad smo već kod te pošasti, evo i najnovijeg primjera nepoznavanja hrvatskog jezika. Ovih dana slušam na radiju komentare o tome koliko smo zaraženih imali na proljeće u usporedbi s najnovijim podacima. Na proljeće? Zar su zaboravili lijepe priloge proljetos, ljetos, jesenas i zimus? Svaki će vam seljak reći da je ovogodišnju sjetvu obavio proljetos, a da će dogodine opet sijati na proljeće.

Srce me zaboli kad čujem da netko spominje film kojeg je gledao ili roman kojeg je čitao, čak i selo kojeg je ugledao (što je najgrotesknije).

Da i ne spominjem da je netko nešto učinio „bez da“ je pitao za dopuštenje. Na ono famozno ikad sâmo na kraju rečenice neću se ni osvrtati. Veliki domoljubi potrudit će se da „vezi“ dodaju ono obvezno (ne obavezno!) „s“, pa će tako nešto reći u svezi toga u pogrešnom padežu.

Zanemarujući anglizme, jezični puristi uporno proganjaju sve što iole podsjeća na neki rusizam, turcizam ili, ne daj Bože, srbizam, pa će se na optuženičkoj klupi naći riječi kao što su iznuren (iako sam je našla kod Josipa Eugena Tomića), osujetiti, sušti (u frazi sušta suprotnost), <