Pregled novosti

Središnje je pitanje DHKP-ova ciklusa prijevodne kritike kako je napisati? Većina je strastvenih čitatelja u životu pročitala cijeli niz tekstova koji bi se mogli svrstati među bliže ili dalje varijacije na književnu kritiku: književne recenzije, preporuke, osvrte, zatim oglede o autorima i njihovim djelima, eseje, komentare, a jasno da se i o prijevodima često razglaba, no ipak se u domaćoj produkciji bitno rjeđe nalazimo u doticaju s tekstovima koji bi predstavljali žanr prijevodne kritike. Zasigurno je i to djelomičan razlog zašto je lako uhvatiti se u klopku posuđivanja forme prijevodne kritike od etablirane discipline književne kritike, ali zadržavanje u poznatim i sigurnim diskursima, ma koliko primamljivo zvučalo, i nije najprimjereniji pristup postavljanju kamena temeljca fundamentalno različite discipline. U nastavku ovog teksta teorijskom raspravom te na primjeru romana „Tunel bez izlaza“ švedske spisateljice Tove Alsterdal, objavljenog 2020. u prijevodu Edina Badića i nakladi Znanje, potkrijepit ću naslovnu tvrdnju da književna i prijevodna kritika nemaju presječnih točaka, s težnjom zadržavanja budućnosti prijevodne kritike u rukama prevoditelja i prijevodnih stručnjaka te u domeni koja bi predstavljala koncentrični krug nad jezgrom koju čine teorije prevođenja.

Barem jednu prijevodnu kritiku pročitali su svi članovi Društva hrvatskih književnih prevodilaca – stručnu recenziju nekog njihova djela, potrebnu za primanje u Društvo. Iako se stil pisanja recenzije koja unutar DHKP-a ostaje između anonimnog recenzenta i prevoditelja zacijelo malko razlikuje od prijevodne kritike koja bi bila javno dostupna širem čitateljstvu, važno je u formiranju discipline prijevodne kritike ne izgubiti iz vida osnovne smjernice prijevodnih recenzija kakve već poznajemo, a iz kojih izdvajam tri osnovna pravila: 1) odabrani recenzent mora poznavati jezik izvornog teksta, kako bi se uopće bio u stanju osvrnuti na točnost, primjerenost, nadahnutost i kreativnost prijevodnih rješenja; 2) recenzent ne smije izražavati osobne stavove prema književnom djelu koje je prevoditelj preveo i dostavio na recenziju; 3) pohvale i/ili kritike moraju se oprimjeriti, te u slučaju kritike u užem smislu valja ponuditi prikladnije rješenje.

Zadržimo se najprije na jezičnom kriteriju recenzenata. Prevođenje je kognitivno kompleksna aktivnost koja zahtijeva mnoge kompetencije, pri čemu je vrsno poznavanje dvaju jezika tek minimalni, eliminacijski kriterij, i ništa manje ne možemo zahtijevati ni od prijevodnih kritičara, kojima u zadatak dajemo kvalitativno vrednovanje prijevoda. Prijevod, uostalom, bez izvornog teksta nema kako nastati, a bez procjene točnosti prijevodnih rješenja, ako se prijevod opisuje samo iz perspektive ciljnog teksta, svaka se kritika neizbježno ulijeva u more prežvakanih fraza o estetici ciljnog teksta. Ako hvaljena estetika prijevoda nema uporišta u izvorniku, ako je prevoditelj zbog vlastita pozicioniranja u struci ili bolje komercijalne prihvaćenosti samoga teksta pridodaje ili postiže nauštrb semantičke i pragmatičke ekvivalencije, onda je, ovisno o razmjerima devijacije, upitno koliko se takav tekst uopće može nazvati prijevodom. Očište kritičara koji se zadržavaju samo na ciljnom jeziku drastično je suženo. Pritom se ove riječi ne trebaju shvatiti kao nekakav animozitet prema estetici općenito, nego kao podsjetnik da nije moguće odrediti adekvatnost rješenja i pristupa prijevodu ako naprosto nismo usporedili što i kako piše u izvorniku, i to bilo da već kao čitatelji smatramo da je neki tekst nezgrapan i zapinje bilo da nam je elegantan i lijep. Prevedeni tekst bez izvornika može biti varljiv i, dok estetika možda i može biti fokus određene književne kritike, prijevodna si kritika to u načelu nikada ne smije priuštiti – ona se zbog slojevitosti (književnih) prijevoda ne može baviti samo estetikom, niti se estetikom može baviti prvenstveno. Usto je prijevodna kritika zapravo mnogo šire polje od književne jer joj, osim književnih prijevoda, podliježu i stručni, tehnički i svi drugi pisani prijevodi.

No ni ispunjenje jezičnog kriterija nije dovoljno za upuštanje u prijevodnu kritiku. Kada bismo to tvrdili, sveli bismo prevođenje na puko poznavanje dvaju jezika. Književne prevoditelje od drugih poznavatelja jezika razlikuju vrlo konkretne kompetencije, recentno razrađene u referentnom okviru za obrazovanje književnih prevoditelja mreže PETRA-E (Plateforme Européenne pour la traduction littéraire, E: Education), iz kojeg se iščitava osam skupina razgranatih znanja i vještina. Zainteresirani čitatelj detaljni prikaz može pronaći na poveznici (https://petra-educationframework.eu/), a za našu je temu ključno istaknuti da je pisanje prijevodne kritike dio skupa vještina vrednovanja koji podrazumijeva „sposobnost procjene i vrednovanja prijevoda, umijeća prevoditelja te prijevodnog procesa“. Prijevodna kritika smještena je na najvišu razinu vještine usporedbe prijevoda, kojom vladaju napredniji profesionalni prevoditelji i stručnjaci, dok se nižim razinama iste vještine smatra uočavanje razlika među prijevodima, potom tumačenje razlika u različitim prijevodima istog teksta te na koncu vrednovanje razlika među prijevodima, što se postupno očekuje od početnika do profesionalnih prevoditelja s manje iskustva. To je razlikovanje od početnika do stručnjaka važno. Na naprednoj se razini od prevoditelja također očekuje da, primjerice, znaju opravdati cjelokupnost svog prevoditeljskog pristupa nekom djelu za razliku od samo pojedinih rješenja (vještine transfera), sudjelovati u prevoditeljskim raspravama ili pisati paratekstove (profesionalne vještine) ili pružiti složeniji doprinos prevoditeljskoj teoriji, u najboljem slučaju i inovativan (istraživačka vještina). Sve to potvrđuje da je i vještina pisanja prijevodnih kritika kompetencija stručnih i profesionalnih prevoditelja na visokoj razini, i kao prevoditelji učinili bismo si medvjeđu uslugu da taj aspekt prijevodne kritike zanemarimo i njezinu afirmaciju olako preklopimo s poljem književne kritike.

Još je razloga koji govore u prilog tome da su za pisanje prijevodnih kritika potrebna stručna i teorijska traduktološka znanja, kao i iskustvo prevođenja, što je povezano s pravilom da se u kritikama ne izražavaju osobni stavovi autora prema izvornom djelu. Književna i prijevodna kritika dva su pravca u istoj ravnini koja se ne sijeku jer književna kritika hvali ili kudi djelo – ne samo njegovu formu, autorov stil ili kompoziciju, nego njegov značaj, smisao, ona izvlači poruku ili interpretira djelo, ponekad ga naprosto prepričava, nerijetko radnju povezuje s autorovim životom ili okolnostima nastanka djela, i pritom ne pretendira na objektivnost, već upravo crpi snagu iz subjektivnih tumačenja koja volimo čitati. U prijevodnoj kritici potrebno se odmaknuti od tih impresija. Konsenzus je da kritika sadrži temeljne podatke o izvornom djelu (poput naslova, autora, izdavača, godine izdavanja, jezika izvornika i imena prevoditelja), ali izvan toga prijevodna kritika isključivo zahtijeva tekstnu analizu izvornika s ciljem identificiranja prijevodnih izazova te jezične, stilske i kulturne zahtjevnosti teksta, a koja je već u službi donošenja kvalitativnih procjena prijevodnog pristupa i pojedinih rješenja. Jednostavnim rječnikom rečeno, mjesta gdje su se prevoditelji najbolje iskazali, gdje su najkreativnije razriješili zamršene prijevodne probleme, ostaju neotkrivena ako autori prijevodne kritike nisu meritorni ustanoviti koliku su umješnost rješenja zahtijevala.

To je za prevoditelje pozitivno; govori da kvaliteta prijevoda nije izravno povezana s kvalitetom izvornog djela, kao i da je svaki pojedini tekst zahtjevan na svoj način i dolazi sa specifičnostima kojima u prijevodu treba primjereno pristupiti. Neko djelo (s pravom ili ne) može proći ispod radara književne kritike ili čitatelja, može biti manje uspješno, manje zanimljivo, manje čitano i ništa od toga nije bitno za prijevodnu kritiku – njezin je predmet proučavanja samo prijevod. Zamišljajući kako prijevodna kritika treba izgledati, priželjkujem da se udalji korak od zamamnog blještavila vrhunskih književnih ostvarenja i autora, i prisjeti se da su postignuća prevoditelja o tome neovisna. A kada se vrhunsko književno ostvarenje poklopi s vrhunskim prevoditeljskim zalaganjem, sretna je to slučajnost koja zasigurno neće proći nezamijećeno.

Pokušaj uspostavljanja objektivnih kriterija prema kojima bi se vrednovali prijevodi, a objektivnost je nešto čemu prijevodna kritika mora težiti čak i uza svijest o tome koliko ju je teško postići, dovodi nas do trećeg pravila stručnih recenzija, a to je oprimjerivanje iskazanih tvrdnji. Prevoditeljev zadatak uvijek je među mnoštvom mogućih ekvivalenata u ciljnom jeziku odabrati ona koja najbolje odgovaraju intenciji na izvornom jeziku, no kako će kritičar odrediti što je „najbolje“? U ovom koraku kritike potrebno je uključiti teorijska znanja o skoposu, orijentaciji prijevoda, strategijama prevođenja, pa i postupcima za prevođenje elemenata kulture i sličnim manjim razinama (za odlične preglede teorija prevođenja v. u referencijama npr. Venuti 2000., Gambier & Van Doorslaer 2010., Malmkjær & Windle 2011., Pavlović 2015.) i smjestiti prijevod unutar neke paradigme. Kao što je prikazano u odlomku o kompetenciji prijevodne kritike, nije dovoljno samo uočiti, pa čak ni samo tumačiti i vrednovati prijevodna rješenja koja smatramo uspjelima ili neuspjelima, nego upravo razlučiti prevoditeljev pristup. Tek se tada prijevod unutar njega može ocijeniti, može se pozicionirati prevoditeljevo djelovanje na mapi normi prevođenja, procijeniti je li ono s njima usklađeno ili ih prevoditelj krši – pri čemu i kršenje uobičajenih normi može biti primjereno i inovativno, ako se taj postupak kao takav može prepoznati i opravdati. Kada prijevodni kritičar smatra da je ustanovio pogrešku, pošteno je zapitati se što je do takvog rješenja moglo dovesti, odrediti njezinu ozbiljnost u kontekstu čitava djela, razmisliti je li pogreška nužno prevoditeljeva, pa možda kritičar čak, ako okolnosti to dopuštaju, može i porazgovarati s prevoditeljem te steći uvid u njegova razmišljanja ili suprotstaviti nekoliko stavova (v. Reiß 1971: 12). Svi ti koraci pomoći će i samom prijevodnom kritičaru da iz različitih kutova sagleda svoju inicijalnu prosudbu. I iako je svaka evaluacija po naravi subjektivna, objektivno sagledavanje prevoditeljeva rada olakšat će se navođenjem primjera.

Prije prelaska na analizu konkretnog prijevoda, naglasit ću da, iako sam opisanim načelima posvetila dosta redaka, ne bih voljela da se ovaj tekst čita kao preskriptivističko određenje sadržaja prijevodne kritike. Ova načela ne čine njezine okove, nego okvir unutar kojeg se odvija čarolija različitih pristupa, premda je katkad zasigurno zanimljivo i prekoračenje tih okvira, ali kao što prevoditelj ne može u prevođenju zanemariti izvornik i poći nekom svojom stazom, jer se izdavaču obvezuje djelo prevesti kvalitetno i stručno ne umanjivši književnu vrijednost izvornika, tako i prijevodni kritičar ili recenzent zapravo dostavlja proizvod koji mora biti određen nekim osnovnim postavkama.

Tražeći prikladan prijevod za praktični dio ovog teksta, gotovo sam naslijepo odabrala roman iz svoje kućne kolekcije sa švedskoga prevedenih krimića – koji je svojevremeno u jednoj književnoj kritici bio nazvan „na prvi pogled još jednim u, sad već nepreglednom, nizu Ikea krimića“ (premda Ivanišević u istom tekstu zaključuje da ga je prvi dojam ipak prevario: https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/ikea-krimic-o-sudetskoj-drami-1042385). Upravo mi je takav trebao, podcijenjeni roman, žanrovski automatski određen kao „niska“ književnost, ali ovaj put ne da hvalimo kako se kvalitetom radnje, stila ili samom temom izdiže iznad očekivanja, već da pionirski posluži prijevodnoj kritici u kojoj se upravo nećemo osvrtati na djelo, ne zanima nas je li ovjenčano kakvim nagradama, kakav je autorski opus inače, koliko nas čitanje ovog romana oplemenjuje ili veseli! Riječ je o romanu „Tunel bez izlaza“ (naslov izvornika: Blindtunnel) autorice Tove Alsterdal, koji je u prijevodu E. Badića sa švedskoga na hrvatski 2020. objavio nakladnik Znanje. U jezičnoj analizi izvornog teksta valja obratiti pozornost na posebitosti izvornog jezika koje u prijevodu znaju predstavljati određene izazove, a i na konstrukcije simptomatične za autorov stil (mogu to biti, primjerice, nizovi neuobičajeno dugačkih rečenica, pisanje na dijalektu ili određenim žargonom, intertekstualno referiranje na druga djela…)

U ovoj kritici odlučila sam se za pristup u kojemu ću se iscrpnije pozabaviti unaprijed određenim izazovima u prevođenju sa švedskog, ne bih li svojevrsnom indukcijom od pojedinačnih slučajeva stvorila dojam o općem prevoditeljevu uspjehu u radu na ovom djelu. Prevoditelji sa švedskoga na hrvatski nerijetko se okliznu, ili barem zastanu, kod dvočlanih glagola, konstrukcija sastavljenih od takozvanih švedskih „pozicijskih glagola“, za koje se kod nas još javlja i naziv „stativni“, te mnogobrojnih uloga švedskoga glagola få. U pregledanim dijelovima dotičnog prijevoda nisu pronađene materijalne pogreške koje bi upućivale na pogrešno tumačenje ovih, ali i drugih švedskih konstrukcija. Analiza teksta pokazala je da se prevoditelj u stanju odmaknuti od izvornika i smisleno prevesti slike na hrvatski jezik. U primjeru koji slijedi javljaju se dva dvočlana glagola (hålla ihop i gå sönder), oba primjereno prevedena, ali osobito se ističe prvi slučaj gdje se prevoditelj poslužio idiomatskom frazom držati konce u svojim rukama koja semantički odlično odgovara te i se na hrvatskom jednako prirodno uklapa u struju svijesti glavnog lika.

SE: Någon måste hålla ihop allting när det krackelerar och går sönder. (str. 106)

HR: Netko mora držati sve konce u svojim rukama kada sve puca po šavovima i raspada se. (str. 124)

Zanimljiv je u ovom primjeru i glagol krackelera za koji ne postoji direktni ekvivalent u hrvatskom, a koji bi denotativno prizivao sliku naprslina koje prožimaju porculan, ali u prenesenom značenju ima mnogo svakodnevnije značenje, odnosno jednostavno označava da se nešto raspada. Prevoditelj je tu vrlo umješno povezao frazu puca po šavovima s držanjem konaca s kojom se prvo poslužio. Ovim primjerom prvenstveno želim pokazati i kako bi se, čitajući samo izvornik, propustilo vidjeti koliko je promišljanja i truda uloženo u ovu naoko jednostavnu rečenicu, što je uočljivo obilježje čitavog prijevoda.

Švedski „pozicijski“ glagoli sitta, stå i ligga, denonativnog značenja sjediti, stajati i ležati u švedskom se vrlo često javljaju u konstrukciji gdje su sastavnim veznikom och (i) povezani s bilo kojim drugim glagolom, čime se naglašava trajanje druge radnje. I nama je to poznato, primjerice kada nekoga čekate, a on tamo stoji i priča sa susjedom, ili samo sjedi i gleda televiziju, ali u hrvatskom jeziku ta konstrukcija načelno dodaje dodatnu razinu značenja, poput iritacije, dok je u švedskom daleko neutralnija, i svakako učestalija konstrukcija. Prevoditelj „Tunela bez izlaza“ pokazuje i znanje jezika i znanje o prevođenju kada se odlučuje pronaći alternativna rješenja za tu konstrukciju:

SV: Kaffet hade jag glömt där jag ställde ner det, det stod och kallnade invid trappan. (str. 248)

HR: Zaboravila sam na kavu čim sam je odložila, hladila se pokraj stuba. (str. 287)

SV: Jag följde henne ut från kontoret och var beredd att säga adjö och gå, men hon tog inte min

hand, nyckelknippan låg och vägde i hennes. Det var tyst där uppe nu. (…)

Mjuka steg uppför trappan för att inte åstadkomma något ljud som skulle få henne att ändra sig. (str. 186)

HR: Izašla sam za njom iz ureda, bila sam spremna pozdraviti se i krenuti, ali nije mi pružila ruku, još je u njoj držala ključ. Na katu je sada bilo tiho. (…)

Uspela sam se uza stube bešumnim koracima da ne stvaram buku koja bi je nagnala da promijeni mišljenje. (str. 218)

U prvom primjeru hrvatski glagol „hladila se“, u kontekstu da je kava zaboravljena kraj stuba, već odražava značenje švedske konstrukcije stå och kallna (u preteritu stod och kallnade), dok je u drugom primjeru prevoditelj trajanje naznačio prilogom još. Na razini čitavog romana prevoditelj je izbjegao prekomjernu uporabu pozicijskih glagola koji su u švedskom i izvan ove konstrukcije mnogo češći nego u hrvatskom, primjerice kao u okamenjenoj frazi „min stad ligger inte långt från …“ (SV; str. 165), u prijevodu: „ja sam iz gradića nedaleko od …“ (str. 195), koja se u hrvatskim prijevodima sa švedskoga u pojedinim slučajevima znala čitati i kao nešto poput *ja sam iz gradića koji leži nedaleko od…

U posljednjem primjeru prevoditelj pokazuje da je na razini zadatka i kada nailazi na glagol få kojemu je denotativno značenje dobiti, ali koji je zapravo em izrazito svestran glagol, em plodonosan u brojnim konstrukcijama. Umjesto da pribjegava, također već u prijevodima viđenom, prvoloptaškom i stilski nezgrapnom rješenju *koja bi je dobila da promijeni mišljenje, prevoditelj se odlučuje za glagol nagnati, a u primjerima koja slijede pokazana su druga odlična rješenja, svaki put prilagođena kontekstu.

SV: Jag vet att jag pratade för mycket, men jag ville verkligen få honom att begripa. (str. 105)

HR: Znala sam da sam se previše raspričala, ali doista sam željela da pokuša razumjeti što mu govorim. (str. 123)

SV: Jag tog honom i armen, pratade till honom, försökte få honom med, men han spjärnade emot. (str. 223)

HR: Uhvatila sam ga za ruku, pokušala ga urazumiti i nagovoriti da pođe sa mnom, ali nastavio se opirati. (str. 259)

SV: Paul ville gå direkt upp på rummet, men jag ville dricka mer vin, berusa oss, jag ville få honom att smaka ett vidunderligt vin från Böhmen och lära honom något om det, kvällen fick inte vara förbi. (str. 79/80)

HR: Paul je želio smjesta otići u sobu, ali meni se pilo još vina, željela sam da se opijemo, da kuša čudesno bohemsko vino i da ga poučim o njemu, nisam mogla dopustiti da nam večer tek tako prođe. (str. 94)

Svi ovi primjeri još jednom ističu koliko se tek u usporedbi s izvornikom može detektirati uloženi trud prevoditelja, i tek tada doista cijeniti. U posljednjem primjeru glagol få (u preteritu fick) javlja se u svom drugom rječničkom značenju smjeti, ali prevoditelj mudro obrće perspektivu i pasivnu švedsku surečenicu izražava prikladnim, aktivnim značenjem, što je svakako hrvatskom jeziku bliže glagolsko stanje.

Da prevoditelj uspješno izbjegava semantičke zamke i u svom radu aktivno promišlja o tome kako što izreći na hrvatskom, pokazuju i najbanalniji primjeri poput prevođenja pozdrava. U švedskom jeziku hej je neutralan, običan pozdrav – premda nama zvuči fora, možda kao govor mladih, ili nekakav iznenađeni usklik. I iako nas često vuče da švedski hej ostane hej kako ga mi čitamo i poznajemo u hrvatskom, prevoditelj ne zaboravlja na uobičajene kulturne norme i prevodi ga uobičajenim bok.

SV: ”Hej, äntligen dyker du upp”, sa Martha, ”jag trodde vi skulle ses i förmiddags.” (str. 245)

HR: „Bok, pa napokon si došla“, rekla je Martha. „Mislila sam da ćemo se jutros vidjeti.“ (str. 283)

Iz izabranih primjera čita se i uspješno postignuto stilsko oblikovanje prijevoda. Trileri su poznati po napetom, jezivom ozračju, ali ovaj je poseban utoliko što se dijelovi teksta i na švedskom i na hrvatskom čitaju kao najljepša visoka književnost, do te mjere da čitatelj na mahove i zaboravlja na žanrovsku odrednicu romana, što tekst čini zahtjevnijim od očekivanog. Trilerska narav romana proizlazi više iz radnje, nego za žanr karakterističnih odlika stila, i prevoditelj je romanu i pristupio ne priklanjajući se očekivanjima hrvatskog čitatelja, uz iznimku samog uvoda, koji je ovjesio one potresne kulise iza priče u prvom planu. Da bi postigao taj inicijalni nalet užasa i jeze, prevoditelj se poslužio izmjenama teme i reme u odnosu na švedski i rascjepkanim rečenicama, pretpostavljajući postignuti efekt materijalnom zbroju točaka i upitnika. Usto je i u izvorniku i u prijevodu riječ o vrlo kratkom, ali efektnom uvodu, koji privlači i postavlja temelje daljnjem čitanju.

SV: Sängar framträder ur mörkret. Sedan kropparna, som kullar och dalgångar i ett landskap. Ett ansikte blänker till när ljusstrålen fladdrar genom rummet. (…)

Döda, de är alla döda.

Den sista kvinnan har ögonen öppna, stirrande vattenbleka mot ingenting, men var är männen, var är de unga?

Barnen, har de redan hämtat dem? (str. 3)

HR: Iz tmine izranjaju kreveti. Zatim tijela, poput brežuljaka i dolina nekog krajolika. Treperava zraka svjetlosti zabljesne u prostoriji i osvijetli ljudsko lice. (…)

Mrtvi su. Svi su mrtvi.

Posljednjoj su ženi oči otvorene, blijede. Tupo zure u ništavilo. Ali gdje su muškarci? Gdje su mladi?

A djeca? Zar su ih već odveli? (str. I)

Na ovom mjestu u kritici trebalo bi navesti eventualno ustanovljene pogreške. U ophođenju s pogreškama ovakvi se tekstovi najviše razlikuju od stručnih recenzija za primanje u DHKP ili slično, a gdje navođenje pogrešaka može poslužiti kao odličan kanal za učenje i dijeljenje uvida u prijevodne probleme. Kako će tko iznijeti pogreške u javnoj kritici uvelike ovisi o stilu samog autora i kontekstu zabilježenih pogrešaka – priklonila bih se generalnom konsenzusu da pojedinačne omaške koje ne utječu na cjelinu teksta nisu vrijedne spominjanja niti da se kvaliteta teksta može izračunati bodovanjem kao u školi, ali i da meritoran prijevodni kritičar legitimno može obrazložiti ako smatra da je zbroj pogrešaka doista narušio autorovo djelo u prijevodu ili da je čitav pristup bio pogrešno odabran. U ovoj kritici nije bilo potrebe donositi takvu odluku jer u tekstu nisam pronašla nikakve materijalne pogreške kao ni zastranjivanja od autoričina stila, a jesam pronašla mnoga odlična rješenja, pa je gotovo redundantno iznijeti konačnu procjenu da prijevod „Tunela bez izlaza“ smatram vrlo uspjelim. Naglasila bih da su navedeni primjeri tek fragmenti analiziranog dijela prijevoda, koje sam izdvojila jer ih smatram zanimljivima iz općenito prijevodne ili specifično skandinavističke perspektive. Iz načina kako ih komentiram zacijelo postaje jasno zašto prijevodnu kritiku smatram tako neodvojivo vezanu uz analizu i izvornika i prijevoda, a oprimjerivanje tvrdnji tako važnim, te naglašavam i fundamentalne razlike prijevodne od književne kritike.

Tko je zainteresiran za književno-umjetničku vrijednost ovog djela ili dotične švedske autorice, odgovore nije pronašao u ovom tekstu, ali možda će ga ipak s radošću pročitati i pokoji ljubitelj književnosti koji se istovremeno zanima za to koliko kvalitetan prijevod utječe na užitak čitanja. Da, kada čitamo prijevodnu književnost, zapravo čitamo (i) prevoditelja, činjenica je koja se polako osvješćuje i u širim krugovima od prevodilačkih, čemu se samo možemo veseliti. Ovaj tekst, međutim, prvenstveno je namijenjen traduktološki zainteresiranoj publici, od prevoditeljice za prevoditelje, uz poziv da se ne zamute granice književne i prijevodne kritike te da aktivno radimo na provjerljivim kriterijima i standardima za vrednovanja našeg rada, za što smo najstručniji mi sami.

Reference:

Alsterdal, T. (2019). Blindtunnel. Stockholm: Lind & Co.

--------------- (2020). Tunel bez izlaza. Preveo E. Badić. Zagreb: Znanje.

Gambier, Y. i Van Doorslaer, L. (2010). Handbook of Translation Studies. Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins.

Ivanišević, I. (2020). Ikea krimić o sudetskoj drami. U: Slobodna Dalmacija, kolumna Librofilija. (https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/ikea-krimic-o-sudetskoj-drami-1042385, pristup: 10. travnja 2022.)

Malmkjær, K. i Windle, K. (2011). The Oxford Handbook of Translation Studies. Oxford: Oxford University Press.

Pavlović, N. (2015). Uvod u teorije prevođenja. Zagreb: Leykam international.

Plateforme Européenne pour la traduction littéraire: Framework of Reference for the Education and Training of Literary Translators (https://petra-educationframework.eu/, pristup: 10. travnja 2022.)

Reiß, K. (1971/1986). Möglichkeiten und Grenzen der Übersetzungskritik; Kategorien und Kriterien für eine sachgerechte Beurteilung von Übersetzungen. München: Hueber.

Venuti, L. (2000). The Translation Studies Reader. London, New York: Routledge.

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)