Pregled novosti

Mato Balić prevodi s njemačkog, talijanskog, ali i francuskog jezika. Rođen je u Bošnjacima 1947. godine i tamo završava osnovnoškolsko obrazovanje, a srednjoškolsko nastavlja u Nadbiskupskoj gimnaziji na Šalati te u Đakovu. Studirao je filozofiju i teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu (današnjem Teološkom fakultetu) te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Studirao je i germanistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.  Radio je kao stručni prevoditelj u Končar-Inženjeringu te kao vjeroučitelj u Osnovnoj školi Ante Kovačića u Zagrebu. U skladu sa svojim profesionalnim usmjerenjem u književnom se prevođenju najčešće posvećivao prijevodima religijske tematike za nakladnike kao što su Kršćanska sadašnjost ili Salesiana. Ipak, djela koja je prevodio tipološki su raznolika, pa je tako, primjerice, preveo dio Enciklopedijskog teološkog rječnika, ali i Malog princa za velike i male ljude (kako ga je iznova otkrio Anselm Grün). 

S Matom Balićem razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Bilo je više takvih posebno izazovnih knjiga, ali knjiga Norberta Fischera Čovjek traži Boga bila je u tom smislu baš posebna. Ona pripada nizu teoloških udžbenika, nizu koji nosi naslov Amateca, a obuhvaća udžbenike iz raznih grana teologije. U spomenutoj knjizi predstavljaju se tekstovi filozofa o Bogu (od Platona i Aristotela do suvremenih filozofa). Na teologiji u Đakovu imao sam izvrsna profesora filozofije, isusovca o. Miljenka Belića, pa se nisam bojao prihvatiti se prijevoda takve knjige. No ostala mi je u sjećanju jedna rečenica francuskoga filozofa, židovskoga porijekla, Emmanuela Lévinasa. Citirana je u tekstu na francuskom. Prilično sam se pomučio da bih ju odgonetnuo, a u mom prijevodu glasi: „Bog je Drugi, ali drukčiji  Drugi nego svi drugi drugi.“ Put od čuđenja do zadivljenosti i kristalne jasnoće.

Druga, na poseban način izazovna knjiga, bili su Spisi iz doba rata 1915.-1919.,  francuskog isusovca, teologa i paleontologa, Pierra Teilharda de Chardina. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je nosač ranjenika. Izvlačeći tako ranjenika s područja vrlo blizu neprijateljskih linija, pokazao je iznimnu hrabrost pa je odlikovan ordenom Legije časti. Zanimljivo je da je u tako teškim prilikama pisao Pisma sestrični Margueriti (Genèse d'une pensée/Rađanje jedne misli (o tome sam pisao diplomski rad iz teologije kod profesora dr. Ivana Goluba), zatim spomenute Spise (eseje o raznim temama) te Dnevnik. Radi toga izvanrednoga čovjeka sam kao autodidakt učio francuski da bih njegova djela mogao čitati u izvorniku. Spise sam na vlastitu inicijativu prevodio polako kroz četiri godine i ponudio ih Kršćanskoj sadašnjosti. Nakon četiri godine bili su na moju veliku radost objavljeni. Da bih bio sigurniji pri prevođenju služio sam se i njemačkim prijevodom istoga djela. De Chardin mi je osobito zanimljiv i drag, jer proširuje teološke vidike s obzirom na ulogu Krista, Crkve, kršćanstva uopće, i to u evolucionističkoj slici svijeta koju je prihvatio. Krist je u toj slici motor koji vuče povijest čovječanstva naprijed. Evolucija se sada nakon fizičkog nastavlja na moralnom planu, a tu je kršćanstvo svojom porukom o ljubavi i čistoći velika sila koja vuče čovječanstvo prema sve većoj složenosti, jedinstvu i sve većoj svijesti. Drago mi je da sam uz još neke prijevode njegovih djela (Hvalospjev svemira, Božansko ozračje, Ljudski fenomen, Rađanje jedne misli) i ja mogao doprinijeti da se taj teolog i njegova misao predstavi hrvatskom čitatelju.

Svi su mi moji prijevodi dragi i s radošću sam na njima radio. 

2.   U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Prevoditi nekad i danas, golema je razlika. Kada sam započinjao prevoditi, imao sam pri ruci malu mehaničku pisaću mašinu. Prvo, dok tipkate pravite buku i ukućanima i susjedima. Drugo, nakon dva sata kucanja bole vas leđa kao da ste kopali. Treće, ako pogriješite, trebate pogrešno slovo premazati korektur-lakom, pričekati da se osuši, pa ponovno otipkati to slovo. Kada je trebalo razriješiti neki problem, gledao bih u enciklopediju, u rječnike, ili bih otišao u knjižnicu i potražio potrebnu knjigu. Od listopada 1991. do veljače 1997., prevodio sam kao suradnik Zavoda za hrvatski jezik Dudenov rječnik. Dobivao sam isprintan dio toga rječnika na formatu A3, između teksta bile su praznine u koje sam rukom kemijskom olovkom upisivao značenje riječi i fraza. Kako se teme u rječniku brzo mijenjaju, od knjižničarke u knjižnici Vladimira Nazora Špansko-sjever zamolio bih sad ovu sad neku drugu knjigu. Upitala me na to: „Što vi to radite?“ Odgovorio sam joj pa joj je bilo jasno zašto stalno tražim neku drugu knjigu.

Kao viši stručni prevodilac u Končaru također sam započeo raditi s velikom mehaničkom pisaćom mašinom. Tek nešto kasnije dobio sam računalo što mi je uvelike olakšavalo posao.

Svoje prvo računalo kupio sam koncem lipnja 1991. Program za obradu teksta zvao se Wordstar. Skroman program, ali je dobro funkcionirao. Sada radim na dobrom računalu, uz Internet, pa su mi dostupna velika pomagala pri prevođenju (mnoštvo rječnika, enciklopedija, lagano i praktično pretraživanje Biblije – jer u teološkim tekstovima uvijek ima mnogo citata iz Biblije; prije sam ih morao prepisivati iz biblijskoga teksta). Osim rječnika na internetu imam i priličan broj raznih rječnika u knjiškom obliku.

Osim rada na Dudenovu rječniku preveo sam s talijanskog za Kršćansku sadašnjost i oko 200 stranica (slovo M na talijanskom) Enciklopedijskog teološkog rječnika.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Komunikacija autora i prevoditelja je sigurno dobra stvar, osobito da se razjasne neke možebitne nejasnoće, ali ja za to nisam imao prilike.

4. S obzirom na to da je velik dio Vašeg prevoditeljskog opusa vezan za prijevode sakralne tematike, možete li izdvojiti neke od specifičnosti prijevoda u tom kontekstu? S kakvim senzibilitetom pristupate prijevodima sakralne tematike?

Za prevođenje teološke literature potrebno je osim dobrog poznavanja jezika s kojega prevodim, i dobro poznavanje hrvatske teološke terminologije i sadržaja pojedinih grana teologije. Budući da sam diplomirao njemački jezik i književnost te talijanski jezik a i teologiju, osjećao sam se u tim vodama ugodno i s radošću sam pristupao prevođenju tih tekstova. Kao dobru pomoć pri tome imam Lexikon für Theologie und Kirche/Leksikon za teologiju i Crkvu/ u 14 svezaka. Svaku dobivenu knjigu na prijevod najprije bih polako cijelu pročitao da vidim što me sve čeka i da ne bih pri prevođenju na pola knjige možda shvatio da sam nešto krivo razumio. Drugi put čitam tu knjigu dok je prevodim. I treći put ju čitam nakon prijevoda na hrvatskom jeziku i po potrebi dotjerujem tekst prijevoda. Teološku literaturu prevodio sam s njemačkoga, talijanskoga i francuskoga (oko 50 raznih knjiga, te oko 40 članaka za međunarodni teološki časopis Communio). Prevodio sam ponajviše za izdavačku kuću Kršćansku sadašnjost te za salezijansku izdavačku kuću Salesiana. Popis mojih prijevoda može se vidjeti na stranici našega Društva.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Nažalost nisam stizao pratiti prijevode mlađih kolegica i kolega. Ja sam nekako smatrao da je osobitu pažnju potrebno posvetiti rečenici kao osnovnoj jedinici u tekstu. Ona po mom mišljenju prilikom čitanja mora biti otprve jasna da se čitatelj ne mora spoticati dok je čita. Drugo, važan je također red riječi: ono što pripada zajedno, da je i u rečenici blizu. U jednoj tv-emisiji je nedavno preminuli profesor Viktor Žmegač govorio o tome kako je nekom njemačkom kolegi s kojim je surađivao rekao: „Vaša rečenica je kao loše zapakiran kofer.“

Ne znam koliko je kolegicama i kolegama poznato da je naš nebeski zaštitnik (dobro ih je imati!) sveti Jeronim, rodom iz Stridona, prevodilac Biblije s hebrejskoga i grčkoga na latinski. Njegov se prijevod Biblije na latinski stoljećima rabio u  katoličkoj Crkvi. Osim što je preveo Bibliju pisao je i komentare biblijskih knjiga. Uz to se dopisivao s mnoštvom ljudi po čitavoj današnjoj Europi. Napisao  je i knjigu O najboljem načinu prevođenja, koja je nažalost izgubljena. Ali u jednoj poslanici prijatelju Pamahiju govori i o svom načinu prevođenja: „Prevodio sam misli, a ne riječi.“

Za ugodno i korisno čitanje preporučio bih knjigu Anselma Grüna, plodnoga duhovnog pisca, benediktinca, pod naslovom: Mali princ, za velike i male ljude, kako ga je iznova otkrio Anselm Grün. Autor nakon izabranih odlomaka iz djela Antoina de Saint-Exuperyja donosi svoje iznenađujuće zanimljive komentare na te tekstove. Knjiga je, izvanredno lijepo opremljena, izašla nedavno u izdanju Kršćanske sadašnjosti.