Mladen Martić: Godišnja nagrada Daliboru Blažini
Obrazloženje godišnje nagrade za beletrističku prozu „Josip Tabak“ u 2020. godini
(Stanisław Ignacy Witkiewicz: „Nezasitnost“ /Nienasycenie/. Preveo Dalibor Blažina. Disput Zagreb, 2019.)
Malo je reći da je Stanisław Ignacy Witkiewicz (1885-1939) jedan od najznačajnijih, najsvestranijih i najintrigantnijih poljskih umjetnika 20. stoljeća. Witkacy, kako glasi njegov pseudonim pod kojim je poznatiji i u svijetu i u nas, zapravo je kreativni vulkan koji ne prestaje erumpirati. Stvarajući na prijelazu modernizma i avangarde, kao mislilac osmislio je specifičan katastrofistički historiozofski sustav; kao filozof razvijao je koncepciju tzv. monadološkog biologizma; kao slikar utemeljio estetičku teoriju tzv. Čiste forme, a kao dramski pisac tu je teoriju pokušavao aplicirati u materiju drame i kazališta. Narav i ulogu umjetničkog djela vidio je u kontekstu procesa zamiranja tzv. metafizičkih osjećaja – ključnog spoznajnog momenta individualističke kulture, koji se nalazi u temelju svake religije, filozofije i umjetnosti. Kao „prorok” smrti takvog modela kulture, svijet je vidio u grotesknom kaosu transformacije u masovnu kulturu koja te iste „metafizičke osjećaje” naprosto neće trebati, jer će se ljudske potrebe svesti na tjelesni užitak i jeftinu zabavu, na golu egzistenciju kojom vlada nemetafizička dosada. Dosljedan sebi, Witkacy se ubio 18. rujna 1939. godine u trenutku kada su njegovu domovinu pregazile trupe dvaju totalitarizama. U trenutku, dakle, konačne potvrde dolaska vremena u kojemu pojedinac više ne znači ništa. Svojim je djelom i svojom smrću predvidio je među inim i glavne značajke kulturnoga modela svijeta našeg 21. stoljeća, pa možemo slobodno reći da danas živimo njegovu osebujnu distopiju.
Naš dugogodišnji kolega i ovogodišnji laureat, Dalibor Blažina, kako znamo, ugledan je znanstvenik, sveučilišni profesor, priređivač više važnih knjižnih izdanja te glavni urednik važnog časopisa „Književna smotra“, esejist, leksikograf i iznimno vrijedan književni prevoditelj koji je hrvatsku kulturu obogatio djelima Schulza, Miłosza, Kotta, Herberta, Sandauera, Szymborske, Jarzębskog /Jažembskog/, Rapacke, Huellea, Pazińskog /pažinjskog/, Szczypiorskog /ščipjorskog/ i drugih velikih poljskih pisaca.
No, uza sve ili prije svega, Dalibor je svojevrstan „vulkanolog“, tj. dugogodišnji proučavatelj i prevoditelj kreativnih erupcija Stanisława Ignacyja Witkiewicza. Pored ostalog, autor je prve u nas i treće u svijetu monografije o Witkiewiczu (Katastrofizam i dramska struktura, Biblioteka Književne smotre, Zagreb, 1993), kao i brojnih kritičkih i popularizatorskih tekstova. Zahvaljujući njemu, Witkacy je i danas prisutan na hrvatskim pozornicama, pa varaždinsko HNK na recentnom repertoaru ima njegov komad „Luđak i opatica“. Blažina je također prvi objavio izbor iz Witkiewiczeva dramskog opusa („Witkacy. Iz djela“, Cekade, 1985.), koji je kasnije dopunio i prijevodom njegovih drama objavljenih u časopisima (Juvenilije, Majka).
Witkacyjev razbarušeni antiutopijski roman „Nezasitnost“ (Nienasycenie, 1930) spaja tradiciju europskog građanskog romana s u međuraću naročito popularnim trivijalnim žanrom „žute opasnosti” i modelom romana s ključem, poigrava se s jezikom, od replika u stilu dijaloškog romana Thomasa Mana do romana toka svijesti koji na Joyceovu tragu tradicionalnu strukturu razbija spoznajnim i jezičnim poniranjem u podsvijest, a sve zajedno u perspektivi rabelaisovske groteskizacije jezika samog. Uspješan prevodilac „Nezasitnosti“ nužno je stoga morao biti sve ono što Dalibor Blažina jest: vrstan poznavatelj poljske književnosti, ali i komparatist s dubokim uvidom u europski modernizam i njegove implikacije, tj. u povijest rasapa tradicionalnog književnog modela, a usto i poznavatelj specifičnog Witkacyjeva idiolekta.
Uza svo prevoditeljevo suvereno baratanje književnim stilovima i idejama, prijevod „Nezasitnosti“ ostao bi tek na razini korektnog da prevodilac nije pokazao iznimnu inventivnost pri sjajnom rješavanju Wytkacijevih zamki i značenjskih dvosmislica, koje slabije upućenim prevodiocima u pravilu promiču. Blažina zadivljujuće detektira čuvene Witkacyjeve neologizme koje dovitljivo i duhovito prevodi u jezik hrvatske jezične zbilje, uključujući u svoj stilistički arsenal ne samo iskustvo književnog (i filozofijskog) modernizma, nego i dijalekte i žargone, karakteristične za hrvatsku građansku, vojnu pa i ruralnu tradiciju, odnosno njezine reflekse u suvremenosti.
Riječju, Witkacyjeva „Nezasitnost“ u prijevodu Dalibora Blažine, važan je trenutak hrvatske polonistike i kulture općenito, te istinski prevodilački poduhvat koji zaslužuje najveća priznanja.