Daniel Bučan: Godišnja nagrada Tatjani Paić-Vukić




LAUDATIO

ZA TATJANU PAIĆ-VUKIĆ



Platon kaže (u svome glasovitome Sedmom pismu) da su riječi nejako sredstvo. Ako izuzmemo mistike (koji uglas ponavljaju da se temeljno mističko iskustvo ne može opisati riječima), pjesnik zasigurno pripada među one koji to najbolje osjećaju. Jer pjesnik se – kao i svi mi – služi riječima, ali on je u položaju u kojem je i mistik – treba riječima prenijeti doživljaj, on hoće da i mi (mi čitatelji, ili u drevno doba slušatelji) doživimo ono što je njega zadivilo, uznijelo, ili potreslo. Doživljaj je pak praktično nemoguće prevesti u riječi, riječima ga se, u najboljem slučaju, može opisati. No da je iznimno teško služeći se riječima s nova ga – u drugome – izazvati, izazvati rezonanciju vlastitoga doživljaja, svjedoči banalna činjenica da premda se svatko od nas služi riječima, nije svatko od nas i pjesnik. I premda je upravo to pjesnikova 'misija' (to jest da najprije u sebi a onda i u drugomu s nova doživljaj izazove 'u život'), pjesnik – ma koliko vješt i kreativan bio – ne može ne iskusiti istinu na koju je upozorio Platon: riječi su nejako sredstvo.


Složimo li se s rečenim, neće biti teško u tom iskustvu pjesniku pridružiti i prevoditelja, osobito prevoditelja poezije. Prevoditelj jednako tako mora u čitatelju pobuditi tuđi doživljaj, izražen u tuđem jeziku, tako da taj tuđi doživljaj izražen tuđim jezikom postane čitateljev doživljaj izražen čitateljevim jezikom. Onaj prevoditelj kojemu to uspije nedvojbeno zaslužuje veliku pohvalu.


***


U ovim bi se uvodnim riječima moglo naći općenit razlog s kojega netko od kolegâ prevoditeljâ što su posvećeni prevođenju poezije zaslužuje pozornost – i hvalu. A našu hvalu na osobit način zaslužuje Tatjana Paić-Vukić, koja je – općenito svojim prijevodima poezije Alija Ahmada Saida Isbara, poznatijeg po njegovu nom de plume Adonis – uspjela u prezahtjevnoj zadaći prevoditelja poezije. Njezin prijevod Adonisove poezije primjer je uspješnosti u nastojanju da se hrvatskome čitatelju izravno približi Adonisovu nezauzdanu bujicu mislî, slikâ, asocijacijâ, kojima je stran svaki oslonac u racionalnoj strukturi, što – kako kaže jedan stih iz Adonisove poeme ”Grob za New York“ – tvore ”rijeku slikâ koje pobijaju Aristotela i Descartesa“. A takove je tekstove najteže prevoditi. Jer ne radi se o tomu da se u jezik prijevoda prenese značenje, već o tomu da se u prijevodu pokuša biti kreativnim na isti način na koji je kreativan pjesnik. Prevoditelju suočenom s takovom poezijom nije dostatno razumjeti pjesnikov govor, već re-kreirati ono u vezi s čime se u najvećoj mjeri očituje nejakost riječî; prevoditelj mora pokušati doživjeti pjesnikov doživljaj, i – kao što je to sâm pjesnik učinio – izazvati taj doživljaj u čitatelju. A Tatjana Paić-Vukić je u tome uspjela na način kojemu se ne može staviti nijedan prigovor. Pritom valja još jednom naglasiti: iskaz ”prijevod kojemu se ne može staviti nijedan prigovor“ ovdje ne treba razumjeti kao opis kakva (u smislu točnosti) korektnoga prijevoda. U najmanju ruku taj iskaz znači postignutu nadahnutost, vlastitu tečnost govora koja će u drugome jeziku nadomjestiti tečnost izvornoga govora, primjeren ton… Jednom riječju, sve ono što poeziju čini poezijom.


Prijevodne riječi kojima se Tatjana Paić-Vukić utekla u nastojanju da nam približi Adonisovu poeziju uporabljene su na poetski način, to jest tako da na poetski način nadvladavaju svoju nejakost. S toga je razloga svojim prijevodom Adonisove poezije, pod naslovom Dječak koji trčii u sjećanju, Tatjana zaslužila da joj ne samo čestitamo na uspješnom prijevodu Adonisove poezije, već da joj se i zahvalimo. Jer njezin je trud nas nadario doživljajem te poezije. Godišnja nagrada našega društva za najbolji prijevod tek je nejaka zahvala za to.




U Zagrebu, rujna 2022.                                                                                                                          Daniel Bučan

 Podijeli na društvenim mrežama