Pregled novosti

Gošća ovoga izdanja „Prevodilačkih portreta“ jedna je od najcjenjenijih hrvatskih prevoditeljica s francuskog jezika, Ana Buljan. Rođena je 1939. godine u Đurđenovcu, gimnaziju je završila u Našicama, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost te francuski i njemački jezik i književnost. Kroz dugu karijeru u kulturi, radila je kao prevoditeljica, redaktorica i urednica. Još od 1963. prevodi studije, eseje i kritike s područja književnosti, likovnih umjetnosti, kazališta, filozofije i sociologije, za studentske i književne novine i časopise te za Treći program Hrvatskog radija. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 1970. godine, a 2005. dobila je nagradu društva za najbolji prijevod proze. Prevodila je neke od najvećih autora francuskog jezika, između ostalih i Bernanosa, Huysmansa, Schwoba, Baudelairea, Baudrillarda, Barthesa…

Pa, gospođo Buljan, imate li što nadodati na ovaj kratki uvod?

Na početku bih citirala Henryja Millera: I learned nothing of value at school. (…) I learned more from idiots and nobodies than from professors of this and that. Life is the teacher, not the Board of Education.

Zato ću svoj životopis malo dopuniti.

Već nakon prve godine studija boravila sam šest mjeseci u Parizu (1959./60.), gdje sam pohađala tečaj francuskog jezika na Alliance française, upoznavala francusku kulturu (koja je tada bila izgubila svoja dva velikana, Alberta Camusa i Gerarda Philipea), čitala književne časopise (Esprit, Les Temps modernes i druge), obilazila muzeje i izložbe, vidjela Versailles, Rambouillet, dvorce na Loiri, katedralu u Chartresu.

U prosincu 1963. otputovala sam s malim džeparcem u Bruxelles kod prijateljice, gdje sam ostala dva mjeseca. S njom sam posjetila flamanski grad Brugge (ili Rodenbachov „Bruges la Morte“) i druga mjesta, družila se s njezinim prijateljima i kolegama u kavani Chez petit Lénin, djecom iz bogatih obitelji, obožavateljima Fidela Castra i Maoa. Zatim smo se nas dvije zaputile u Pariz. Našle smo posao u jednoj katoličkoj knjižari gdje smo nas desetak iz raznih zemalja ulagali u omotnice publikacije za slanje u provinciju. Tu sam se upoznala s kćerkom Lazara Mojsova, Makedonca, tada visokog jugoslavenskog komunističkog dužnosnika. Rekla mi je da jedna obitelj traži nekoga za čuvanje djece au pair (za stan i hranu bez plaće). Bila je to obitelj pisca, kritičara i povjesničara književnosti Pierrea de Boisdeffrea, tada direktora Francuskog radija (O.R.T.F.) i savjetnika u Ministarstvu kulture. Ministar u De Gaulleovoj vladi tada je bio André Malraux, pa je Boisdeffre za večerom znao prepričavati razgovore s njim. Kod Boisdeffreovih sam ostala malo više od godinu dana. Stanovali su u blizini Rodinova muzeja, pa sam svaki dan na dječjem igralištu u muzejskom perivoju čuvala njihova tri sina, Christiana, Lionela i Oliviera, a usput sam mogla i razgledavati Muzej. Tog ljeta svi smo boravili mjesec dana u mjestu La Chȃtre, gdje se u središtu nalazila stara palača te plemićke obitelji. Nikada je nisu željeli modernizirati, pa je bilo teško izdržati kupanja u lavoru. Jednoga me je dana g. Boisdeffre odvezao u obližnji Nohan, da vidim dvorac iz XV. stoljeća u kojemu je George Sand ljubila Musseta i Chopina. U sjećanju mi je ostala velika blagovaonica s mnogo bakrenog posuđa obješenog na zidu. Mora da su se lijepo gostili.

U slobodno vrijeme istraživala sam pariške četvrti ili se družila s prijateljima u kavani La Rotonde na Montparnasseu. Jednoga dana na Saint Germaineu u Café de Flore upoznala sam jednog američkog studenta, koji mi je rekao da njegova pomajka traži nekoga za čuvanje njegova malog polubrata. Uskoro sam prešla u židovsku obitelj bivše glumice Geraldine i dramskog pisca i ljubitelja kazališta, Nicolasa B. Jacobsona. Odnosi s tom obitelji bili su prijateljski, pa su me posjetili u Zagrebu i pozvali da s njima provedem dva ljetna mjeseca u SAD-u, kamo smo svi zajedno i otputovali iz Pariza. Sletjeli smo u Zračnu luku Kennedy i odsjeli u luksuznom hotelu na Manhattanu, u 76-oj ulici, East, broj 20, koja izlazi na Park aveniju i Central Park. U jednom apartmanu tog hotela živjela je svojim umirovljeničkim životom majka g. Jacobsona. Jako se trudila oko mene, pa me je odvela u jednu slastičarnicu da kušam jedan specijalitet – kuhani kukuruz – kojega sam se ja već bila najela u djetinjstvu. Ljeto smo proveli na njihovoj farmi u državi Vermont, u blizini Sveučilišta Dartmouth, gdje su studenti za ljetnih praznika priređivali kazališne predstave i susrete s poznatim piscima iz tog kraja. Posjetili smo i prijatelje Jacobsonovih u Woodstocku, a zatim se zaputili do kanadske granice gdje su u jednoj kolibi u šumi ljeti boravile dvije njihove poznanice, spisateljica Jean Merrill i njezina družica Ronni Solbert, ilustratorica njezinih knjiga za djecu. Zimi su živjele u njujorškom Greenwich Villageu.

Jacobsonovi su se dva mjeseca poslije vratili u Pariz, a ja sam ostala još sedam mjeseci u Cambridgeu kod njihovih prijatelja, u obitelji Simha, Evelyne, profesorice francuskog na Sveučilištu Brandeis, i Roberta, šefa odsjeka za urbanizam na MIT-u. Pohađala sam tečaj engleskog za strance na Harvardu. Sprijateljila sam se s nekoliko studenata slavistike, pa su me jednom na seminaru kod poznatog profesora slavenskih jezika i književnosti, Alberta Lorda, zamolili da im pročitam ulomak iz jednog Krležina djela. Slušala sam i jedno predavanje Romana Jakobsona o modernoj ruskoj poeziji i pjesniku Hlebnikovu. S tim studentskim društvom provela sam nekoliko dana u New Yorku gdje sam bila i na jednom domjenku na kojemu se okupilo mnogo njujorških kulturnjaka, mladih redatelja, glumaca itd. Moja malenkost privukla je pozornost društva kao zvjerka iz njima egzotične komunističke zemlje. Razgovarala sam na francuskom sa Joelom Carmichaelom, prevoditeljem „Ane Karenjine“, urednikom časopisa Midstream i autorom knjige „Isusova smrt“ (1963.), prevedene na osam jezika. Prišao mi je i Gerold Frank, autor romana The Boston Strangler koji je te godine, 1966., kada je i objavljen, bio bestseller, i po kojemu je snimljen istoimeni film. Pohvalio se da je 1936. g. bio u Beogradu.

U kući obitelji Simha često se okupljalo zanimljivo društvo: arhitekti i sveučilišni profesori, mahom Židovi podrijetlom iz istočnih europskih zemalja koji su utočište od nacističkih progona našli u SAD-u. Razgovaralo se o književnosti, arhitekturi, urbanizmu, ali i politici (na tapetu je bio Noam Chomsky, a komentirala se i knjiga Hannah Arendt Eichmann u Jeruzalemu, objavljena nekoliko godina prije. Supruga profesora Ralpha Tarike, Francuskinja Suzanne, bila je prijateljica poznatog francuskog pjesnika Yvesa Bonnefoya, koji je trebao doći u Cambridge i gostovati kao predavač na sveučilištu. Ja sam se, na žalost, vratila u Zagreb prije nego što je on došao pa mu nisam mogla pokazati knjižicu njegove poezije na hrvatskom koju mi je u SAD poslao prevoditelj Igor Mandić.

Sada ću, budući da sam dobro zagazila u osamdesete, opet citirati ulomak iz eseja Henryja Millera On turning eighty, koji počinje ovako:

If at eighty you're not a cripple or an invalid, if you have your health, if you still enjoy a good walk, a good meal (with all the trimmings), if you can sleep without first taking a pill, if birds and flowers, mountains and sea still inspire you, you are the most fortunate individual and you should get down on your knees morning and night and thank the good Lord for his savin' and keepin' power…(…) There is nothing wrong with life itself. It is the ocean in which we swim and we either adapt to it or sink to the bottom. But it is in our power as human beings not to pollute the waters of life, not to destroy the spirit which animates us.

Sjajan esej o starenju i životu punim plućima (ovo je ujedno prijedlog za prijevod).

Hvala na inspiriranom uvodu! Moram reći da mi je gotovo žao što ovaj intervju ne radimo u obliku videosnimke. Pa da krenemo s glavnom temom našeg razgovora: književnim prevođenjem. S obzirom da prevodite već gotovo 60 godina i iza sebe imate zaista pozamašan prevodilački opus, prepun izvanrednih naslova, možete li izdvojiti neke prijevode koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju.

Pod opusom obično razumijemo „djelo“, i to umjetničko, pojedinačno ili cjelokupno. Pogledamo li u latinski rječnik, naći ćemo da opus znači „posao, rad“ pa i „nadničarenje“. Neki prijevodi jesu umjetnička djela, primjerice Paljetkov prijevod Chaucerovih Canterburyjskih priča. S osobitim uživanjem i divljenjem čitam ga usporedno s izvornikom.

Moj „opus“ i nije tako bogat jer sam dugo bila podstanar i u punom radnom odnosu. Kao žena i samica, sa skromnim prihodima, jednom sam kolegi prevoditelju i uredniku, koji me požurivao da završim prijevod, rekla: „Lako je vama muškarcima. Imate supruge koje vam kuhaju, spremaju kuću, idu na tržnicu, u banku…“. „Ne u banku!“, uskliknuo je. Isto sam rekla i Zlatku Crnkoviću, koji je bio poznat kao „gonič“ prevoditelja. Nedugo poslije toga dao je intervju za televiziju u kojemu se javno zahvalio svojoj Nedi.

Nijedan mi prijevod nije ostao u lošem sjećanju, ali jesu okolnosti u kojima sam neka djela prevodila. Najteži prijevodi bili su mi i najdraži. U takve bih ubrojila Imaginarne životopise Marcela Schwoba i dva Bernanosova romana, Gospodina Ouinea i Zločin. S osobitim zadovoljstvom prihvatila sam se i prijevoda trećeg Bernanosa (L'Imposture).

Gotovo sedamdeset i pet godina nakon Bernanosove smrti (1948.) raste zanimanje za tog pisca, dijagnostičara bolesti modernoga doba, koji je, prema Malrauxovim riječima, najveći romanopisac XX. stoljeća, i kojega je Antonin Artaud nazvao svojim bratom u očaju. Bernanos danas „uznemiruje i iznenađuje, moderan je i nezaobilazan, vizionar“.

Nekoliko riječi o Gospodinu Ouineu, Bernanosovu remek-djelu, neiscrpnu izvoru interpretacija. Glavni je lik ružni i bolesni gospodin Ouine, umirovljeni profesor jezika, živih (!), koji se nastanjuje u malom mjestu Fenouilletu na sjeveru Francuske. On je osoba nastranih sklonosti, neka vrsta duha zla opsjednutog smrću, apostol Ništavila, Sotona, a Fenouillet je njegovo carstvo, Pakao. On odabire duše, manipulira njima, promatra ih kako uživaju ili pate i otkriva ih njima samima poput Onoga koji ih je stvorio. Kao profesor jezika, dakle intelektualac, netko tko pripada društvenoj eliti, gospodin Ouine vješto se služi riječima, koje, dakako, mogu biti najstrašniji otrov. Plodovi su izopačena jezika laž, prijevara, dvoličnost, ogovaranje, kleveta (Ps 10, 7; Sir. 51, 2-6)…

U čemu se najviše razlikuje prevođenje danas od prevođenja u doba kada ste Vi počinjali prevoditi? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite. Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Najprije smo se služili običnim pisaćim strojem, zatim električnim, koji si nismo mogli lako priuštiti, kao ni računalo kad se napokon pojavilo. Isprva sam na računalu radila u uredu poslije radnog vremena. Uspjela sam ga kupiti tek kad sam dobila jedan veći honorar. Ta prva računala često su se kvarila, a popravci su bili jako skupi. Ukratko, honorari su odlazili na tehnička pomagala, rječnike, enciklopedije i druge knjige. Danas imamo internet, kojim se koristim, ali još preferiram svoje priručnike. Uvijek sam prevodila izravno u stroj, nastojeći da ta prva verzija bude što bolja kako poslije ne bih morala raditi sve ispočetka.

Što mislite o komunikaciji prevoditelja s autorom (ako je još živ). Ako ste ikad bili u prilici upoznati se s autorom, je li to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Zapravo, rijetko sam prevodila žive autore i nikada nisam osjetila potrebu da ih nešto pitam.

Prevodili ste s francuskog i preveli ste neke od najvažnijih francuskih teoretičara i književnika. No, osim prijevoda, radili ste i kao urednica te redaktorica. Kao urednika i prevoditelja, zanima me kakav je bio Vaš odnos prema urednicima, redaktorima i lektorima kada ste prevodili, kao i kakav je bio Vaš redaktorski tj. urednički odnos prema prevoditeljima? Jeste li imali nekih posebno neugodnih ili pozitivnih iskustava koje biste željeli podijeliti s nama?

Najprije sam umjesto odgovora htjela prevesti vam kratki esej Léona Bloya o Đavlu, jer mi se od bujice sjećanja u glavi počeo ocrtavati cijeli roman. Naslov tog romana bio bi „Redaktorica i njezini pacijenti“, a naslov one uredničke epizode u Globusu „On, Nitko-v i Ništa, i njegove redaktorice“. Nakon godinu dana jednostavno sam zatražila sporazumni raskid radnog odnosa. Moj nećak Daniel Kušan, koji je tada imao šest godina, započeo je jedan od svojih prvih književnih uradaka rečenicom: „Dajem otkaz“.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda u usporedbi sa starijim generacijama? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo.

Knjige za čitanje ne biram prema kriteriju „mlađi ili stariji prevoditelj“. Danas se prevodi mnogo toga što će sutra biti zaboravljeno. Život je kratak, pa s Chaucerovim Redovnikom mogu reći: „I'm in no mood for frivolity“. U mladih, ali i nekih malo starijih prevoditelja najčešći je nedostatak nepoznavanje hrvatskog jezika. Pa i kad prijevod zadovoljava, nikada ne znate koliko je za to zaslužan dobar lektor ili anonimni redaktor. Nije pretjerano neprestano isticati koliko je važno da prevoditelj poznaje i stalno usavršava vlastiti jezik. Putem medija poput zaraze se šire kalkovi iz engleskog, primjerice onaj „najbolji ikad“ (the best ever). Ili, svi pričaju hrvatski, francuski, njemački. Treba li, umjesto „Govorite li hrvatski?“, reći „Pričate li hrvatski?“, ili, umjesto „Parlez-vous français“, reći „Raconter-vous français?“, ili, umjesto „Sprechen sie Deutsch?“, reći „Erzählen sie Deutsch?“ itd.

Novopečenom prevoditelju rekla bih: pazite da ništa ne dodajete autoru i ništa mu ne oduzmete. Meni je na početku jako koristan bio savjet koji mi je Ivan Kušan napisao na margini jednoga mog prijevoda: „Da bi se olakšao izraz, katkad je dobro glagolsku imenicu prevesti glagolom“.

I na kraju, pitam se zašto se Društvo prevodilaca (i prevodilica) nije moglo preimenovati u Društvo prevoditelja (i prevoditeljica). Imenicu prevodilac ionako mnogi ne znaju deklinirati.

Gospođo Buljan, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme da odgovorite na ovih nekoliko pitanja. Drago mi je da smo imali prilike razgovarati i nadam se da će Vas mlada generacija književnih prevodilaca (ili prevoditeljica i prevoditelja) imati priliku upoznati i na nekoj od naših tribina! 

Josip Ivanović