Poruka povodom Međunarodnog dana prevodilaca
O vidljivosti i nevidljivosti prevodilaca
Kao što kaže jedan od poznatijih prevodilačkih internetskih memeova (jer da, i takvi postoje): “Prevodioci su kao nindže; ako ih primijetite, znači da ne valjaju.” Mi prevodioci cijele karijere balansiramo između vidljivosti i nevidljivosti. Prevođenje je po svojoj prirodi samotan posao, satima sjedimo kod kuće, ili eventualno u kakvom uredu, u društvu kave ili čaja, mačaka i/ili pasa nastojimo se izolirati kako bismo u miru provarili umjetnička djela pisana na drugim jezicima pa ih glatko i nevidljivo rekonstruirali na hrvatskom jeziku. Nevidljivi kao nindže. Vidljivi postajemo kao crtica ispod naslova na prvoj stranici knjige: s talijanskoga prevela Snježana Husić, s engleskoga preveo Dean Trdak, s francuskoga prevela Željka Somun. Rijetki nakladnici ime prevodioca stave i na naslovnicu. Mnogi pak ne znaju da se ime prevodioca po Zakonu o autorskom pravu mora navesti kako u knjizi tako i svugdje gdje se spominje autor izvornika. Nakladnici kojima je stalo do kvalitete prijevoda s ponosom ističu ime prevodioca i prepoznaju ga kao dio reklame koji najčešće dolično i honoriraju; ime prevodioca pečat je kvalitete, preporuka književnom djelu i ohrabrenje čitatelju da ono neće razočarati. Postoji mali ali strastven krug čitatelja među kojima mi nevidljivi nindže na svoje čuđenje postajemo mini-zvijezde, imamo svoje fanove za koje ne bismo ni znali da nema društvenih mreža kao svojevrsnih reflektora ili farova koji mnoge od nas i dalje hvataju nespremne na takvu iznenadnu pažnju. Kao jelene pred farovima katkad nas uhvati i kakav zahtjev za intervju. Pitanjima nas pokušavaju objasniti kao rijetke primjerke neke ugrožene vrste: Kako izgleda posao prevodioca? Što je dobar prijevod? Može li se od toga živjeti?Koliko god mi voljeli biti nevidljivi, vidljivost nam donosi priliku za dostojanstven život “samo” od književnog prevođenja, ako poželimo da nam to bude karijera. Nažalost, još je prevelik broj nakladnika koji na vlastitim internetskim stranicama “zaboravljaju” navesti ime prevodioca, čak i kad za to imaju neograničenu količinu prostora i čak i kad ih se sustavno na to opominje. Ne čudi da su to upravo oni koji nas najmanje cijene i u financijskom smislu. Ne, ne tražimo pažnju, ne tražimo status zvijezda, ali kad bi nas se više prepoznavalo kao ključan sastojak u uspješnosti prevedenog književnog naslova, sukladno tome bi nas se možda i honoriralo, a onda bismo na pitanje može li se živjeti samo od književnog prevođenja konačno mogli odgovoriti da!Na današnji dan, 30. rujna, slavimo Međunarodni dan prevodilaca, dan kad je svjetlo reflektora načas upereno u nas, i u to ime zahtijevajmo kvalitetu kao čitatelji, cijenimo sami sebe više kao autori prijevoda i tražimo ono što zaslužujemo: tračak vidljivosti i honorar koji pokazuje da nas se cijeni.
Anja Majnarić
Kao što kaže jedan od poznatijih prevodilačkih internetskih memeova (jer da, i takvi postoje): “Prevodioci su kao nindže; ako ih primijetite, znači da ne valjaju.” Mi prevodioci cijele karijere balansiramo između vidljivosti i nevidljivosti. Prevođenje je po svojoj prirodi samotan posao, satima sjedimo kod kuće, ili eventualno u kakvom uredu, u društvu kave ili čaja, mačaka i/ili pasa nastojimo se izolirati kako bismo u miru provarili umjetnička djela pisana na drugim jezicima pa ih glatko i nevidljivo rekonstruirali na hrvatskom jeziku. Nevidljivi kao nindže. Vidljivi postajemo kao crtica ispod naslova na prvoj stranici knjige: s talijanskoga prevela Snježana Husić, s engleskoga preveo Dean Trdak, s francuskoga prevela Željka Somun. Rijetki nakladnici ime prevodioca stave i na naslovnicu. Mnogi pak ne znaju da se ime prevodioca po Zakonu o autorskom pravu mora navesti kako u knjizi tako i svugdje gdje se spominje autor izvornika. Nakladnici kojima je stalo do kvalitete prijevoda s ponosom ističu ime prevodioca i prepoznaju ga kao dio reklame koji najčešće dolično i honoriraju; ime prevodioca pečat je kvalitete, preporuka književnom djelu i ohrabrenje čitatelju da ono neće razočarati. Postoji mali ali strastven krug čitatelja među kojima mi nevidljivi nindže na svoje čuđenje postajemo mini-zvijezde, imamo svoje fanove za koje ne bismo ni znali da nema društvenih mreža kao svojevrsnih reflektora ili farova koji mnoge od nas i dalje hvataju nespremne na takvu iznenadnu pažnju. Kao jelene pred farovima katkad nas uhvati i kakav zahtjev za intervju. Pitanjima nas pokušavaju objasniti kao rijetke primjerke neke ugrožene vrste: Kako izgleda posao prevodioca? Što je dobar prijevod? Može li se od toga živjeti?Koliko god mi voljeli biti nevidljivi, vidljivost nam donosi priliku za dostojanstven život “samo” od književnog prevođenja, ako poželimo da nam to bude karijera. Nažalost, još je prevelik broj nakladnika koji na vlastitim internetskim stranicama “zaboravljaju” navesti ime prevodioca, čak i kad za to imaju neograničenu količinu prostora i čak i kad ih se sustavno na to opominje. Ne čudi da su to upravo oni koji nas najmanje cijene i u financijskom smislu. Ne, ne tražimo pažnju, ne tražimo status zvijezda, ali kad bi nas se više prepoznavalo kao ključan sastojak u uspješnosti prevedenog književnog naslova, sukladno tome bi nas se možda i honoriralo, a onda bismo na pitanje može li se živjeti samo od književnog prevođenja konačno mogli odgovoriti da!Na današnji dan, 30. rujna, slavimo Međunarodni dan prevodilaca, dan kad je svjetlo reflektora načas upereno u nas, i u to ime zahtijevajmo kvalitetu kao čitatelji, cijenimo sami sebe više kao autori prijevoda i tražimo ono što zaslužujemo: tračak vidljivosti i honorar koji pokazuje da nas se cijeni.
Anja Majnarić