Pregled novosti

Karlo Budor (1941.) književni je prevoditelj i lingvist. Radni vijek proveo je na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na katedri za hispanistiku. U svojem akademskom radu bavio se ponajviše jezikom: španjolskom sintaksom, leksikologijom i semantikom; starijom španjolskom književnosti, posebice Quevedom, Lope de Vegom i Cervantesom; te španjolsko-hrvatskim vezama.

Za višedesetljetnog prevoditeljskog rada preveo je brojne romane, priče, feljtone i publicistiku sa španjolskog, francuskog i engleskog te s hrvatskog na španjolski. Među njima valja istaknuti prijevod Prometej ili život Balzacov, Balzacove biografije iz pera Andrea Mauroisa, roman Jane Eyre Charlotte Brontë, zbirka priča Knjiga od pijeska Jorgea Luisa Borgesa te nedavno objavljena knjiga Snoviđenje Francisca de Queveda, skup pet fantastičnih priča.

S Karlom Budorom razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

1.      Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenjem se bavim već šezdesetak godina. Prevodio sam svašta, uglavnom po narudžbi  – tzv. stručne tekstove iz niza različitih struka, turističke vodiče, petparačke bezvrijedne pseudo-literarne koještarije i šund, feljtone, publicistiku, sve do vrhunskih klasičnih književnih tekstova. Budući da većinom nisam ja bio ta osoba koja je mogla birati što ću prevoditi, događalo se katkad i to da sam najprije potpisao ugovor, a tek kasnije bih prvi puta pogledao i pročitao konkretan tekst. Zato je ponekad i bilo neugodnih iznenađenja kad bih gotovo požalio što sam se uopće upustio u takav posao, bilo zato što sam osjećao nekakvu averziju prema samome tekstu, ili pak zato što sam precijenio vlastite mogućnosti te sam naknadno uvidio da će mi taj posao oduzeti nesrazmjerno previše vremena – ali, tko radi taj i griješi, a kad čovjek i živi od prevođenja, onda teško da si može dozvoliti takav luksuz da bude još i izbirljiv.

Također sam bio u prilikama da mi ljudi iz nekih izdavačkih kuća dadnu na čitanje neka djela koja bi oni eventualno objavili u prijevodu, pa su tražili da procijenim je li to vrijedno ili nije da bude objavljeno. Moram priznati da u tom tipu recenzija nisam bio nimalo uspješan. Pokazalo se, naime, da se moji prijedlozi gotovo nikada nisu poklapali s konačnom odlukom izdavača. Razlika je očigledno bila ne samo u različitim pristupima toj materiji, kao i u temeljnim kriterijima, nego još i više u prognozama budućeg tržišnog uspjeha knjige, za što ja nisam imao nimalo “nosa”. Tako se dogodilo da su neki od tih prijevoda – koje sam ja odbacio – kasnije doživjeli čak i ponovljena izdanja. A bilo je i obrnutih situacija -- nešto što se meni učinilo vrijednim, nije polučilo nikakav uspjeh.

Kad se sve skupa sabere, u konačnici nisam nezadovoljan svojim prevoditeljskim učinkom i ne stidim se niti jednog jedinog svog uratka. Među njima ima, dakako, onih koji su mi iz ovih ili onih razloga ostali u ljepšem sjećanju od drugih. Posebno mi je drag, stilski jako lijepo sročen, ali i vrlo zahtjevan, jedan od mojih ranijih prijevoda sa francuskog: André Maurois “Prometej ili život Balzacov” (Naprijed, Zagreb, 1969). Zatim duhoviti meksički roman: Jorge Ibargüengoitia “Munje u kolovozu” (Mladost, Zagreb, 1980). Uživao sam i u ekipnom radu oko objavljivanja sabranih djela Jorgea Luisa Borgesa (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985…), kao i u mnogim drugim svojim prijevodima koji su dosad objavljeni, a da ne spominjem ovog zadnjeg Queveda. Premda sam i sam to prevodio, priznajem da nikad nisam osjećao sklonost prema engleskoj književnosti viktorijanskog doba i, općenito, prema engleskim autorima 19. stoljeća.

Postoje i djela koja bih vrlo rado prevodio, ali to mi se nije ostvarilo iz ovih ili onih razloga. Primjerice: Cervantesova “Don Quijotea”, Quevedov “Životopis lupeža” i roman Camila José Cele “Pascual Duarte i njegovi zločini” -- sve je to već sjajno preveo Josip Tabak. Iz čisto sentimentalnih razloga, kao i zbog činjenice da sam poznavao neke likove iz te knjige, htio sam prevesti djelo Javiera Cercasa “Soldados de Salamina” (Tusquets, Barcelona, 2001), ali pretekli su me izdavači koji su taj posao već povjerili drugom prevodiocu.

Posebno bi zanimljivo bilo spomenuti i dosta brojne dogodovštine i peripetije anegdotalnog karaktera koje sam u toku svoje prevodilačke karijere imao prilika nakupiti s pojedincima iz svijeta knjige i izdavaštva. No, o tom - potom…

2.      U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ogromna je razlika između prevođenja danas i sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća kad sam se ja počeo ozbiljno baviti prevođenjem. Posebno se to odnosi na hispanističku sferu. Kad je riječ o hispanistici, u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo adekvatne infrastrukture, što će reći mogućnosti konzultiranja odgovarajuće sekundarne literature, niti su postojale veze s hispanofonim zemljama, te je bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih izvora informacija. Hispanski prevoditelji sami su se morali snalaziti i dovijati kako su najbolje znali i umjeli. U ono doba nije bilo suvremenih tehnoloških sredstava (npr. interneta, svjetske mrežne povezanosti, kao ni širokih mogućnosti konzultiranja najrazličitijih knjižnih fondova, itd.), što sve postoji u današnje vrijeme. Zato su i materijalni uvjeti za prevođenje sada neusporedivo bolji. U međuvremenu je također enormno porastao broj hispanističkih studija i novootkrivenih podataka o pojedinim autorima i njihovim djelima, što uvelike olakšava rad prevodiocima. S obzirom na rečeno, doista se može govoriti o dvama posve različitim razdobljima – prije i poslije uvođenja interneta. Prevodeći u ono doba, sve što mi nije bilo jasno bilježio bih usput u teku, koja je u nekim slučajevima dosegnula prilično velike dimenzije, pa bih s tom tekom hodočastio u dobru staru NSB na Marulićevom trgu i ondje preturao po rječnicima, enciklopedijama i drugim dostupnim izvorima podataka. Naravno, na to je trebalo utrošiti itekako mnogo vremena i strpljenja. Danas se sve to postiže daleko jednostavnije i neusporedivo brže, točnije i preciznije, najobičnijim povlačenjem miša i „googlanjem“. U mom slučaju, olovku je dosta rano zamijenila pisaća mašina, a nju je naslijedio laptop. Ono što je nekoć bio sanak pusti, danas je već svakodnevna stvarnost, jer golem broj tiskanih rječnika, enciklopedija, dokumentarnih fondova i autorskih izdanja sada je dostupan i na mreži, pa se time obilato služim kad god je to moguće.

3.      Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Teoretski gledano, naoko se čini kako bi bilo idealno da između autora i prevoditelja postoji mogućnost komunikacije, pa i suradnje. Potaknut takvim mislima, ponekad zamišljam kako bih mogao krasno popričati sa Cervantesom, Quevedom i inim kompanjonima koji su već odavno prešli u vječnost… No, kad je riječ o živućima,  s kojima je – barem teoretski – još uvijek moguć full contact, onda su moja iskustva prilično podvojena, i zapravo su znatno manje optimistična no što bi bilo za očekivati. Imam tri-četiri konkretna iskustva; nisu sva književnička, ali su dosta simptomatična.

Prvo iskustvo nije baš moje osobno, ali je doživljeno. Godine 1972. kao član organizacijskog odbora bio sam u Neuchâtelu (Švicarska) na kongresu AEPE (Asociación Europea de Profesores de Español), na koji je kao počasni uzvanik došao i guatemalski nobelovac Miguel Ángel Asturias. Jedan kolega, Talijan, koji je preveo neka njegova djela, tri noći nije spavao od uzbuđenja što će mu se pružiti prilika da in vivo konzultira autora u vezi s nekim problemima nađenima tokom prevođenja. Rezultat je bio totalni fijasko. Vremešni Asturias je izrekao nekoliko nebuloza; bit će da je i sam zaboravio mnoge detalje iz svojih djela napisanih nekoliko decenija ranije, ili mu se sve to naprosto učinilo sasvim nebitnim.

Posve slično iskustvo imali smo pok. Milivoj Telećan i ja, dok smo zajednički na španjolski prevodili „Ruke“ (Manos, izd. Oikos-Tau s.a., Villasar de Mar, 1999) Ranka Marinkovića, koji je također već bio jako star i ne baš pouzdane memorije, pa nisu nimalo pomogle ni moje i Marinkovićeve zajedničke nam viške veze. Da stvar bude još ljepša, nakon što su dvije izvorne španjolske govornice zasebno obavile besprijekornu lekturu našeg teksta, dojam je nekim svojim sasvim suvišnim i nesuvislim intervencijama uspjela donekle „uprskati“ od izdavača naknadno ubačena „revizorica“.

Treće sam iskustvo stekao kad sam osobno upoznao poznatog španjolskog autora Ramona Nieta (1934 – 2019), brata mog dobrog prijatelja i kolege Ignacia. Ramón je imao dosta velikih problema s ondašnjom frankističkom cenzurom, ali ni njemu samome nije bilo jasno zbog čega.

Četvrto moje osobno iskustvo je u vezi s mojom interpretacijom jedne karikature poznatog karikaturista Forgesa objavljene u madridskom dnevniku El Pais, kojim povodom sam naknadno razgovarao s autorom. Donio sam mu svoj članak, a on mi je priznao da pojma nije imao o onome na čemu sam ja poentirao svoje tumačenje.

Naravoučenije: Kritičari i profesori književnosti često u pojedinim književnim djelima „vide“ i „objašnjavaju“ koješta, o čemu sam autor pojma nema niti mu je tako što ikad bilo u primisli.

Kontakti s autorom možda se i mogu pokazati plodonosnima, ali uz stanovite uvjete: da je autor zdrav i suvisao, da je voljan prevladati vlastitu taštinu i samoljublje, te da je kadar priznati i kakvu svoju grešku i/ili svoje neznanje.

U svakom slučaju, smatram da je daleko korisnije i nužnije imati dobar kontakt i uzajamno razumijevanje s urednikom i/ili izdavačem, kao i s lektorom koji intervenira u samome tekstu. I ovdje su moja iskustva podijeljena. Malobrojni su urednici/izdavači koji su vrlo korektni, te poštuju i cijene rad prevoditelja; najviše njih jesu kako-tako korektni, ali u prvom im je planu zarada; a nažalost postoje i oni koji su pravi pravcati prevaranti.

Posebnu pozornost zaslužuju lektori (u drugim sredinama ljudi koji obavljaju takav ili sličan posao obično se nazivaju korektori!). Među njima je vrlo mali broj onih koji nisu jezične cjepidlake, osim hrvatskog poznaju i druge jezike te posjeduju intelektualnu širinu – takvi su ljudi itekako korisni jer od njih se može i nešto naučiti. Druga lektorska skupina su oni koji su uglavnom „pravopižđije“ (termin je izmislio pok. profesor kroatistike Kruno Pranjić!) te interveniraju uglavnom na tome nivou, jer drugo ni ne znaju, a nisu baš uvijek ni sigurni po kojem se to pravopisu imaju ravnati. Najgori i najveće štetočine su oni treći – sve odreda prave i autohtone Hrvatine, i to još od prije stoljeća VII., pa im je i jezik „uginuo“ negdje već u ono doba.

Za sve ove kategorije urednika, izdavača i lektora mogao bih navesti konkretne primjere, ali Nomina odiosa sunt…

4.      Nedavno je u izdanju Disputa izašao Vaš prijevod Snoviđenja, zbirke od pet fantastičnih priča alegorijskog karaktera jednog od velikana španjolske književnosti Francisca de Queveda. Možete li nam reći nešto o iskustvu prevođenja jednog takvog djela pisanog arhaičnim jezikom španjolskog zlatnog doba, satiričnog, bogatog kulturnim i društvenim referencama drugog doba i druge kulture? Koliko Vam je vremena bilo potrebno za taj prijevod? Koliko je, ako uopće, Vaša znanstvena karijera, cijeli radni vijek proveli ste kao profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, utjecala na odabir ovog naslova i pomogla pri ovom prijevodu?

Otkako sam u mirovini, konačno sam došao u situaciju da sam biram i predlažem što ću i kako ću prevoditi. Uspostavio sam odličnu suradnju s izdavačkom kućom Disput i vrlo sam zadovoljan našim zajedničkim prvijencem, Quevedovim Snoviđenjima, djelom koje mnogi smatraju jednim od najzamršenijih književnih tekstova ikad napisanih na španjolskom jeziku. Istinabog, Quevedo i ja stari smo znanci i – rekao bih – gotovo nerazdruživi prijatelji i kompanjoni još iz doba kad sam tek započinjao svoju hispanističku karijeru. Zapravo, čitav sam svoj radni vijek proveo baveći se – više ili manje intezivno, između ostaloga – i njegovim djelima, počam od moje doktorske dizertacije „Fundamentos semánticos de los juegos de palabras en la poesía de Quevedo“, a zatim i drugim temama vezanima uz istog autora. Unatoč činjenici da sam na studiju hispanistike godinama držao nastavu iz gotovo svih kolegija, kako na jeziku tako i na književnosti, ja sam ipak bio i ostao pretežno lingvist. Budući da je i moja hispanistička formacija bila dobrim dijelom usredotočena na starije i klasično razdoblje, stekao sam već i stanovitu rutinu glede čitanja i razumijevanja tekstova iz onoga doba, što mi je uvelike olakšalo rad na prevođenju. Veliki dio Quevedova teksta već sam odavno imao prevedeno ili barem u skicama, tako da sama završna redaktura nije bila odveć dugotrajna. A s obzirom na to da je riječ o Quevedu, ne bih baš stavio ruku u vatru tvrdeći da je, s onim što sam o njemu uspio napisati, sve dokraja iscrpljeno. Sada pripremam za objavljivanje – vjerojatno kod istoga izdavača – još neke tekstove klasičnih španjolskih autora.

5.      Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Moram priznati da, općenito, malo čitam prijevode. Kad god mogu, radije posegnem za izvornikom. Osim toga, dugogodišnji rad na Fakultetu -- kad sam, silom prilika, gotovo svakodnevno bio primoran čitati tekstove studenata, pa i nekih svojih kolega – vjerojatno je u meni stvorio neku odbojnost prema takvoj lektiri, te se vrlo rado dobrovoljno odričem uloge slične ili primjerene kakvome ocjenjivaču. Uostalom, oduvijek sam mnogo više volio predavati nego ispitivati, a najmanje ocjenjivati. U međuvremenu je nekoliko bivših (i mojih) studenata hispanistike stasalo u vrsne i nagrađivane prevoditelje.

Moram naglasiti da prevoditeljski rad nikada nije bio adekvatno honoriran, ali – koliko se sjećam – honorari su barem bili redovitije isplaćivani i, osim toga, čini mi se da tada – radi izvršenja ugovornih obaveza ili zbog kratkih rokova – nije činjen takav pritisak na prevodioca kao što je to danas slučaj. No, danas je općenito i posvuda prevladalo ono Time is money… Usput rečeno, nisam čuo da je ikad igdje postojao književni prevoditelj koji se uspio obogatiti tim svojim radom. I najboljima je to oduvijek bila tek usputna, dodatna ili sasvim sporedna djelatnost, dok su živjeli od nekog konkretnijeg i više isplativijeg posla.

Za razliku od prevođenja tzv. „stručnih tekstova“, književno prevođenje iziskuje i neke druge kvalitete. Tekstovi iz područja bioloških i tehničkih znanosti, u idealnim okolnostima, teže tome da budu što jednostavniji, jednoznačni i maksimalno precizni, dok je u društvenim znanostima i – pogotovo – u umjetničkim djelima i u književnosti situacija znatno drugačija. Upravo zato književni prevoditelj mora biti vrlo budan i strpljiv, treba se dobro dokumentirati, te se ne smije dati zavesti naoko privlačnim ili jednostavnim rješenjima donesenima naprečac i na brzu ruku. Pod uvjetom da ima afiniteta i temeljna jezična znanja, a uz određena tematska ograničenja, dobar stručni prevoditelj može se formirati i u relativno kratko vrijeme. S druge strane, dobrome književnom prevoditelju potrebna je znatno duža praksa radi prevladavanja svih mogućih početničkih zamki i grešaka i, štoviše, mora posjedovati još i širu opću kulturu, a nije mu naodmet ni određeno životno iskustvo. 

Na kraju, želio bih iznijeti i neke svoje osobne refleksije o perspektivama ove naše prevoditeljske struke. Već je današnji stupanj razvoja informatičke tehnike i tehnologije donekle omogućio smanjenu potrebu (a u najskorijoj budućnosti i potpuno eliminiranje) ljudskog faktora u procesu prevođenja tzv. „stručnih“ tekstova. Jedna novina, koju općenito nazivamo „umjetna inteligencija“, prijeti da će u bliskoj nam budućnosti uspjeti zavladati čak i kreativnim i umjetničkim domenama. Kad vidimo da već danas ambiciozniji polupismeni pojedinci, blogeri i kako li se sve ne zovu, već stvaraju nešto što se preko društvenih mreža masama nudi kao „književno djelo“, onda se valja još zapitati: Je li tako što uopće vrijedno prevođenja? Hoće li takva i slična remek-djela ubuduće biti na prevođenje ponuđena ljudskom biću ili daleko pouzdanijem mehaničko-informatičkom automatu?