Pregled novosti

Obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ za životno djelo Daliboru Blažini

Život se pokatkad zna neobično našaliti i poigrati našim sudbinama. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ ove je godine odlučilo ovjenčati nagradom za životno djelo našega kolegu, prevoditelja, profesora, vrsnog polonista, znanstvenika, a u slučaju potpisnika ovoga Obrazloženja i bivšeg studenta današnjeg proffesora emeritusa na zagrebačkome Filozofskom fakultetu Dalibora Blažinu (Zagreb, 1955). Činjenice iz profesorove biografije govore da je od 1981. godine do umirovljenja u okviru zagrebačkoga studija polonistike na Filozofskome fakultetu vodio predmete iz područja poljske književnosti, kulture, teatrologije i translatologije. U više navrata vodio je nastavu i na poslijediplomskim studijima. Magistrirao je radom o Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu, doktorirao disertacijom o dramskoj i kazališnoj kritici Jana Kotta. Iako je predavao cjelokupnu povijest poljske književnosti, kao znanstvenik uglavnom se bavio književnošću i kazalištem 19. i 20. stoljeća i poljsko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama. Objavio je tri knjige: Katastrofizam i dramska struktura. O Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu (1993), U auri Dušnog dana. Ogledi i rasprave o poljskoj književnosti i njezinoj hrvatskoj recepciji (2005), Paradoks o kritičaru. Jan Kott u tekstosferi kulture (2011) te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka i rasprava, pretežito u hrvatskom i poljskom znanstvenom tisku. Objavio je i oko pet stotina natuknica o poljskoj književnosti za razna hrvatska leksikografska izdanja. Uredio je desetak knjiga i zbornika, priredio više autorskih emisija za Treći program Hrvatskoga radija, sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima, gostovao na tribinama, držao javna predavanja, sudjelovao u promocijama poljskih autora i njihovih djela. Od 1998. godine bio je i glavni urednik Književne smotre, časopisa za svjetsku književnost koji je osnovao utemeljitelj zagrebačke polonistike i njegov bivši učitelj, prof. Zdravko Malić.

Dalibor Blažina preveo je na hrvatski jezik najvažnije i najuglednije poljske autore, poput navedenoga Witkacyja, Czesława Miłosza, Brune Schulza, Zbigniewa Herberta, Jana Kotta, da ne nabrajamo unedogled. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada, od kojih valja izdvojiti godišnju nagradu Hrvatskoga društva književnih prevodilaca „Josip Tabak“ za prijevod romana Nezasitnost S. I. Witkiewicza (2020), te odlikovanje Zlatni križ za zasluge u razvoju poljsko-hrvatske znanstvene suradnje i promicanju poljske kulture, kojim ga je odlikovao predsjednik Republike Poljske (2022).

Dalibora Blažinu upoznao sam kao mladi student polonistike, tada je držao kolegije iz predmeta Poljska kultura i civilizacija te poljske književnosti. Pored nama, izgubljenim, zalutalim djevojkama i mladićima koji nisu imali pojma o toj golemoj poljskoj kulturi, a koji su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća banuli kao slijepci na studij poljskoga jezika i književnosti, dakle pored neprežaljenoga profesora Zdravka Malića koji je svojom erudicijom, stavom, izgledom i zanosom izgledao kao smrknuti bog na vrhu kakva nedohvatljivoga Olimpa, Dalibor Blažina je svojim drugačijim, otvorenijim pristupom pokušao pridobiti zabludjele ovčice i makar im malko približiti tu, nama tada uglavnom posve nepoznatu kulturu, čiji nam je šušljetavi jezik zvučao potpuno apstraktno i nerazumljivo. Nakon godine uvodne inicijacije koju smo nekako preživjeli na tada maloj katedri za polonistiku, zakoračili smo u predivan, i danas još ne dokraja otkriven, svijet velike poljske kulture. Prof. Blažina držao je seminare o poljskoj književnosti, a nakon iznenadne smrti legendarnoga profesora Zdravka Malića 1997. godine, preuzeo je i vodstvo katedre za polonistiku. Valja pripomenuti da tada još nije bilo ovoliko prijevoda iz poljske književnosti, studenti su se morali dovinuti svakojakim metodama ne bi li došli u posjed željenih knjiga. Budući da nismo dovoljno dobro baratali poljskim jezikom (ovdje govorim u svoje ime, jer nisam bio odviše marljiv student), preostalo nam je ono malo prijevoda, uglavnom iz pera prof. Malića ili prof. Blažine. Obojica su preveli autore koji su se pokazali presudnima za moje konačno „preobraćenje“ na poljsku književnost, Witolda Gombrowicza i Stanisława Ignacyja Witkiewicza. Profesor Blažina često je znao neobavezno porazgovarati sa studentima, nekoliko smo se puta svi zajedno družili u različitim prigodama, primjerice nakon posjeta poljskome veleposlanstvu, kakvoj kazališnoj predstavi ili filmskoj projekciji. Važno je naglasiti da tada nije bilo interneta, nije bilo previše studijskih putovanja, novosti su se prenosile usmenim putem, knjige je bilo teško nabaviti, čekalo se da netko otputuje u Poljsku i donese željene naslove, a i toga nije moglo biti previše, jer nismo imali odviše novca. Sjećam se da smo poljski jezik učili iz dnevnoga tiska, dovijali smo se različitim načinima da steknemo znanja, a prof. Blažina pokušavao nas je usmjeriti i udijeliti nam korisne savjete.

Vjerujem da je današnjim studentima uvelike lakše negoli je bilo nama, ali zaslugom svih ondašnjih profesora s katedre za polonistiku danas imamo vrhunske stručnjake koji svojim znanjem i iskustvom podučavaju nove generacije hrvatskih polonista.

Ivana Vidović Bolt, Đurđica Čilić, Emilio Nuić i skromno ću tu ubrojiti i sebe, svi smo mi bili studenti i prof. Blažine. U svoje ime mogu reći da nikad nisam mogao ni zamisliti da bih mogao biti kolega prof. Blažine, a vjerujem i da kolegice Ivana i Đurđica, koje su danas već profesorice s dugogodišnjim iskustvom na katedri za polonistiku te koje su preuzele upravljanje katedrom nakon odlaska prof. Blažine u mirovinu 2020. godine, također nisu mogle tih davnih devedesetih ni sanjati da će biti njegove nasljednice na studiju. U posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj se dogodio svojevrstan boom prijevoda iz poljske književnosti, upravo iz pera spomenutih kolegica i kolega, a sve je započelo tih sumornih devedesetih zahvaljujući neumornome pregalaštvu profesora Zdravka Malića i Dalibora Blažine koji su uspjeli prenijeti na nas ljubav prema poljskoj kulturi.

Ako ni zbog čega drugoga, a onda makar iz toga razloga, ova nagrada „Josip Tabak“ za životno djelo Daliboru Blažini, kako je ja vidim, nije samo nagrada čovjeku koji je cijeli svoj profesionalni, znanstveni i osobni put nesebično posvetio promociji poljske kulture u nas, nego i svim onima koji su prije njega pronosili glas o važnosti i veličine poljske kulture te zahvaljujući kojima je poljska književnost danas u nas iznimno čitana i koji su odgojili nove generacije zaljubljenika i posvećenika u tu nama blisku, slavensku kulturu. Dalibor Blažina odgojio je naraštaje i naraštaje hrvatskih polonista i ostavio svojim nasljednicima u zalog uglednu i danas već i priličnim brojem zaposlenika oveću instituciju za koju se svi nadamo da će proizvesti makar nekoliko novih zaljubljenika koji će nastaviti put zacrtan davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća.

U ime svojih kolega kao i u svoje, ovom prilikom zahvaljujem prof. Daliboru Blažini na onome što je učinio za nas, a sve vas pozivam da čitate njegove prijevode i uvjerite se u raskoš hrvatskoga jezika i nepresušno bogatstvo poljske kulture.