Pregled novosti

OBRAZLOŽENJE ZA NAGRADU JOSIP TABAK

ZA NAJBOLJI PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I MLADE

u 2022.

„ČIK: NABOLJE LJETO OD SVIH“ WOLFGANGA HERRNDORFA

Četrnaestogodišnjaci Maik Klingenberg i Andrej Tschichatschow (Čikačov, ili kraće Tschick /Čik) žive u istočnom predgrađu Berlina Marzhanu gdje pohađaju niži razrede gimnazije. Jedan je iz bogate obitelji u bankrotu koja se bori s problemom majčina alkoholizma, a drugi je kasni doseljenik, „treš s društvenog ruba“ iz ruske „Vukojebine ili Trilijepe“ (citiramo Mikea), koji „u trapkama od 10 eura iz KIK-a izgleda kao da će se svaki čas skljokati“ jer u svojoj četrnaestoj pije. Na početku praznika Maik ostaje sam kod kuće; otac je na putu s mladom ljubavnicom, a majka na „farmi ljepote“ tj. klinici za odvikavanje. Jedno popodne Čik, u razredu zvan „Mongol“, poziva ga u svoju „posuđenu“ Ladu i kreću na put u nepoznato po istočnonjemačkoj provinciji, ili kako dečki kažu, prema „jugu“, „Bogu iza nogu“, odnosno u „Tunguziju“, jer „zvjezdano nebo bolje je od telke“, a „karte su ionako za pizdeke“.

„Čik“, roman ceste ili bildungsroman za tinejdžere, ali i odrasle (s užitkom sam ga pročitala dvaput) pisan je u prvom licu, a glavni je lik „luzer“ Maik - u razredu zvan „Psiho“ ̶ jer je pred čitavim razredom naivno pročitao svoj iskreni sastav o majčinom alkoholizmu. Roman počinje u policijskoj postaji na autocesti gdje Maik sjedi „upišan i krvav“, jer je njegov i Čikov put u nepoznato završio nesrećom na autocesti. Policajcima koji izgledaju „skroz u redu“ odgovara na pitanja o roditeljima „što i nije velika sreća“, i u jednom mu se trenu učini „da misle da je munjen“. Puno bolje ni on ne misli o sebi, u razgovoru s liječnikom sine mu da zapravo „sporo kopča“ pa mu je „neugodnjak“. Njegov jedini prijatelj Paul „šviknuo je kada su mu se roditelji razveli i sada živi s mamom u šumi i gnjili.“ Neko ga je vrijeme posjećivao i svaki put „upao u depru jer ga je Paul vukao na čeku dok Maik nije shvatio koji je to debilizam“. Tu je i Tatjana Cosic iz razreda o „kojoj bi Maik mogao trabunjati cijelu vječnost“ i „koja je sveukupno super“, ali kada on preskoči 1,65 na satu tjelesnoga ni ona ni Natalie ne gledaju, „krave glupe!“. Kao i sve druge cure iz razreda, luduju za Andréom, koji „nije baš najbistrija voda u potoku, ali nije ni skroz plitak!“, a koji se pred cijelim razredom pita “zašto se taj apaurin (tj. Maik) zove Psiho?“ Maik se i na izletima „vuče sam iza svih drugih“ i iako jedini poznaje sve vrste drveća, „shvaća da ga živo zaboli za listove i habitus“, iako bi ga profesori - „šupci s autoritetom kod kojih moraš šutjeti inače te rastave na proste faktore“ ili su „otprilike simpa ko smrznuto govno“ – zbog toga mogli pohvaliti. Transformativno putovanje oba dječaka ipak završava happy endom i povratkom u svakodnevnicu.

Ovaj društvenokritičan roman, fantastično napisan i još fantastičnije preveden - dopustite mi ovaj komparativ, ali odgovara jeziku ovog romana - teče duhovito i dinamično od prve do zadnje rečenice. Po romanu je snimljen i film, doživio je milijunske naklade u Njemačkoj i preveden je na brojne jezika. Bez ikakve ideologije progovara o svim problemima mladih, ali daje i sjajan društveni presjek suvremene Njemačke: dotiče se i kasnih doseljenika (Tschick), izbjeglica (spomenuta Tatjana Ćosić iz Srbije je ili Hrvatske), tu je i majka s petero djece koja je vrlo kritički raspoložena prema konzumerizmu i našim glavnim likovima poslužuje juhu od bundeve kao glavno jelo, a djecu školuje kod kuće. Posebno simpatičan i ironičan je susret sa skupinom vršnjaka, „nadasve čistih, ali kod kojih nešto ne štima, premalo ih je za razred, a predobro su odjeveni za ekskurziju iz ludare“. Zovu se „Plemići i biciklići“. Ime sve govori. Lajtmotiv cijelog ovog romana verbalno je nasilje među mladima, društvena isključivost i izoliranost, pitanje seksualnosti. Na jednom deponiju smeća susreću vršnjakinju Isu Schmidt, koja praktički ondje živi, a tvrdi da putuje u Prag rodbini. Spominju se vrtlar iz Indije i spremačica iz Vijetnama, zaposleni kod Maikovih roditelja. Oboje se boje da neće dobiti plaću kada ih je Maik zamoli da ne dolaze tijekom dva tjedna praznika.

U tom razmjerno kratkom romanu koji se dotiče mnogih neuralgičnih pitanja ne samo mladih u Njemačkoj nego općenito njemačke svakodnevice, jasno je da je jezik ključan i jedan od glavnih likova. Jezik originala, većim dijelom je to sleng kojim govore tinejdžeri, ni u jednom trenutku nije umjetan ni nametljiv već savršeno logičan, zabavan i prirodan. Slikar i ilustrator, prerano preminuli Wolfgang Herrndorf, sjajan je jezični stilist, a to je područje specijalnosti i naše Ande Bukvić Pažin. Njezin rad na širokom i zahtjevnom germanističkom polju itekako dobro poznajem i pamtim, jer na svakoj stranici prijevoda donosi ne samo tekst koji kao da je u autorovoj glavi osmišljen i napisan na hrvatskom, nego i, kako za Andine prijevode volim reći, ima „dodanu vrijednost“. Onu koju čitatelj jednostavno osjeća na dubljoj razini - rekla bih slobodno ljudskoj i duhovnoj - a ne samo u savršenoj točnosti prijevoda. Ili kako bi dečki i Anda u ovom romanu rekli, „dok čitaš, ceriš se ko zadnja budala“.

Anda Bukvić - ne znam koje bih područje njezina rada prije spomenula - književna je prevoditeljica s njemačkog i engleskog, teoretičarka i kritičarka književnosti, autorica knjige s temom ženskih dnevnika i biografija na kojoj je i doktorirala, lektorica je na Odjelu anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sjajna voditeljica književnih tribina, promotor čitanja književnosti među djecom, mladima, odraslima i kako je ja osobno doživljavam, kulturna i umjetnička radnica na području književnosti u najboljem smislu riječi. Onom u kakav smo se zakleli kada smo primali diplomu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da ćemo znanjem koje smo ondje stekli služiti na dobrobit ljudima. Da, Anda Bukvić Pažin svojim kulturnim, obrazovno-odgojnim i umjetničko- prevodilačkim radom - oprostite na možebitnoj patetici - sve što radi, radi s ljubavlju i zato da najmlađi, mladi i svi oni drugi zavole i vole čitati, jer se nakon toga osjećaju bolje. U prilog svemu ovome govori najuglednija hrvatska nagrada za prevođenje koju prevoditelj može dobiti, a to je Nagrada „Iso Velikanović“ koju je Anda Bukvić Pažin 2018. dobila za prijevod romana „Manji smo boemi“ irske autorice Eimear McBride, a s velikim veseljem i ponosom pišem ovaj osvrt za Nagradu za prijevod književnosti za djecu i mlade koju će Anda Bukvić Pažin dobiti ove, 2023., godine.

Ovom prilikom valja nabrojiti njezine divne prijevode romana vrlo važnih ostvarenja suvremene njemačke književnosti, romana drugog naraštaja naših iseljenika ili izbjeglica u Njemačku, Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“ (Fraktura, 2013.), „Uoči slavlja“ (Fraktura, 2017.), „Porijeklo“ (Fraktura, 2020.), te romana Marice Bodrožić “Stol od trešnjevine“ (Fraktura, 2012.) i „Balada o zvjezdanom moru“(Fraktura, 2014.). Svakako valja spomenuti njezin nadasve poetski hrvatski prijevod važne suvremene njemačke spisateljice Esther Kinsky „Rijeka“ (Sandorf, 2021.) i nezaboravan lik babe Dunje u njezinu hrvatskom prijevodu „Posljednja ljubav babe Dunje“ (Znanje, 2017.), njemačke autorice ruskog podrijetla Alyne Bronski. Spomenimo i prijevod jednog od ključnih djela Siegmunda Freuda „Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome“ (Disput, 2019.). Nabrojiti sve druge prijevode prelijepih slikovnica i knjiga za djecu i mlade ovdje bi, nažalost, zahtijevalo još podosta teksta, ali nakon osvrta na spomenuti roman za mlade, nije ni potrebno. Spomenimo i njezin prijevod još jednog romana irske spisateljice Eimear McBride, „Čudan hotel“, te sjajan prijevod „Je l' čemu ovo?“ Jerrya Seinfelda (Školska knjiga, 2022.).

Anda Bukvić Pažin negdje je lijepo istaknula da su granice jezika zapravo granice svijeta, a budući da Anda kada prevodi, ne poznaje jezične granice ili ih uvjerljivo pomiče, uvjerena sam da ćemo u njezinim prijevodima, kakve želimo i moramo čitati, upoznati još mnoge svjetove. Hvala Andi unaprijed!