Pregled novosti

Ellen Elias Bursać višestruko je nagrađivana književna prevoditeljica i književna teoretičarka. Studirala je u Americi, a magistrirala i doktorirala u Zagrebu na temi prijevoda Tina Ujevića iz anglo-američke književnosti. Prevela je brojne romane i priče bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih pisaca poput Davida Albaharija, Ivane Bodrožić, Slavenke Drakulić, Daše Drndić, Olje Knežević, Kristiana Novaka, Igora Štiksa, Vedrane Rudan, Antuna Šoljana, Dubravke Ugrešić i Karima Zaimovića. Predsjednica je Američke udruge književnih prevoditelja. Njezin prijevod knjige kratkih priča Davida Albaharija Words Are Something Else AATSEEL je nagradilo 1998. godine, a ALTA-ina Nacionalna prevoditeljska nagrada dodijeljena je njezinom prijevodu Albaharijeva romana Götz i Meyer 2006. Njezin prijevod romana Daše Drndić Trieste bio je u užem izboru za Independent Foreign Fiction Prize 2013. godine. Kao Fulbrightova stipendistica u proljeće 2018. predavala je studentima prevoditeljskih studija na Odsjeku za anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

S Ellen Elias Bursać razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju? 

Neka djela zahtijevaju opsežno istraživanje - upoznavanje sa strukama, prirodnim i povijesnim pojavama, dotada meni slabije poznatima. U tom smislu roman W Igora Štiksa me je uveo u povijesni period 1970-ih godina i djelovanje lijevo-orijentiranih terorističkih grupa u Europi kao što su bile Crvene brigade. Druga je vrsta izazova dočarati glas pripovjedača i atmosferu romana. Najizazovniji primjer toga je prijevod romana Črna mati zemla Kristiana Novaka. Sastavila sam vlastiti leksikon izraza iz ruralne govorne upotrebe SAD-a.

Iznimno dragi su mi svi tekstovi koje sam prevela od pisaca Dubravke Ugrešić i Davida Albaharija. S njima sam krenula u književno prevođenje i oni, makar u tekstovima dok ih prevodim, dalje žive u meni.

Što se tiče prijevoda koji mu nisu ostali u najboljem sjećanju - ima ih koji mi ne leže ispočetka. Ali svaki tekst oživi nakon prve grube verzije i dalje obrade - i taj prijelaz od prvotnih poteškoća do završne koherencije - je veliki izvor zadovoljstva.

2.   U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Najveća je razlika, naravno, internet. Ranije sam se oslanjala na enciklopedije, stručnjake iz određenih discipline, i stručne knjige koje sam tražila po gradskim i sveučilišnim knjižnicama. Sada se često služim rječnicima koji su pristupačni na internetu, ali i dalje se svaki dan obratim ukoričenim rječnicima, od Bujasa, Anića, Škaljića i Frazeološkog rječnika Vrgoča i Arsovskog do rječnika Matice srpske u šest tomova.

Kad sam se počela baviti prevođenjem živjela sam u Zagrebu, pa sam uglavnom prevodila najrazličitije tekstove za zagrebačke ustanove, fakultete, muzeje, a sad kako živim u SAD-u, najčešće prevodim književne tekstove za američke i engleske izdavače. Što se tiče načina rada, zadnjih desetak godina prevodim na laptopu, a kako ne volim raditi kod pisaćeg stola, sjedim u naslonjaču i držim laptop na krilu (kako i sam naziv "laptop" upućuje).

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Uglavnom sam dosad prevodila djela živih autora. Javljam se s pitanjima nakon što izrađujem grubu verziju teksta ali nastojim da ih bude što manje. Katkad pitam autore jesu li možda unaprijed osmislili neki engleski izraz ili frazu za tekst, i ako mogu uvažiti njihovu želju, rado ću tako prevesti. Uvijek šaljem autoru prijevod kad šaljem izdavaču, tako da imaju priliku vidjeti kako njihov tekst zvuči na engleskom.

Dobro sam poznavala i Dubravku Ugrešić i Davida Albaharija i doživljavam prijevod njihovih tekstova vrlo osobno. Sad otkako su nedavno preminuli, po prvi put ću morati predati prijevod a da im ga nisam poslala.

4. Zašto je i dalje važno podizati svijesti o nedovoljnoj vidljivosti rada prevoditelja u izdavačkom prostoru? Koliko je važno da i mlađi književni prevoditelji djeluju u tom kontekstu, primjerice, predlaganjem uključivanja imena prevoditelja na vanjske korice knjige izdavačima s kojima surađuju, ili podsjećanjem na spominjanje imena prevoditelja prilikom objave recenzija i predstavljanja novoobjavljenih, prevedenih knjiga u raznim medijima?

Za razliku od situacije s prijevodima u europskim zemljama, gdje su zaista učestala pojava, u SAD-u ih je relativno malo u odnosu na cjelokupnu izdavačku produkciju. Zato je utoliko bitnije da se zna za prevoditelje. Unazad dvadesetak godina počeli su nicati mali, poduzetni izdavači u SAD-u koji su posvećeni objavljivanju prijevoda, i sada njihova izdanja osvajaju sve veći broj nagrada i priznanja. Rijetko dostižu listu najprodanijih knjiga, ali prijevodi ipak prodiru. Naprimjer, početkom srpnja, uoči državnog blagdana 4.VII, novine New York Times te su nedjelje u svom časopisu posvećenu izdavaštvu cijeli broj posvetili prijevodima—s ogledima, kritikama, i esejima, i u tom broju su naveli tridesetak imena prevoditelja. To je prvi put da se takva pažnja posvećuje prijevodima i prevoditeljima. Nadajmo se da nije zadnji!

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Rado čitam prijevode mlađih generacija prevoditelja u SAD-u. Aktivno sam angažirana u ALTA-i (Udruženje književnih prevodilaca SAD). Kako ALTA dodjeljuje nekoliko nagrada svake jeseni, nastojim čitati nagrađena djela, plus redovno pratim produkciju mnogih kolega. Nisam dosad imala priliku uočiti nedostatke u tim tekstovima. Dapače, oni me uvijek osvježavaju svojim pristupima. Mora se reći da se pažljiva redakcija posvećuje prijevodima u izdavačkim kućama u SAD-u, a kako se urednici usavršavaju u tom radu, sve se bolje ulove eventualni propusti ili ona nesretna mjesta gdje je prevoditelj nehotice preskočio par riječi ili redaka.

Što se tiče mojih savjeta novopečenim književnim prevoditeljima: preporučujem da se primjerak prijevoda dadne nekom prijatelju ili možda dobrohotnu članu obitelji na čitanje, uz molbu da, ukoliko čitatelj mora dva put čitati neku rečenicu, frazu, ili pasus, treba samo staviti neku kvačicu u marginu pored tog mjesta. Nije potrebno predložiti ispravku, već je prevoditelju kvačica dovoljna da uoči u čemu je nejasnoća ili nezgrapna formulacija. Meni je to bilo od velike koristi. Nije na odmet čitati prijevod na glas. Kad sam surađivala s kolegicom Paulom Gordon pri prevođenju romana Katarina velika i mala autorice Olje Knežević, mi smo jedna drugoj naglas pročitale cijeli roman preko Zooma za vrijeme COVIDA. Jest da nam je trebalo nekoliko dana za cijeli roman, ali je bilo izvrsno iskustvo!