Pregled novosti

Divina Marion (1951.), rođena i odrasla u Zagrebu, završila je Klasičnu gimnaziju, a potom studij francuskoga jezika i književnosti te klasične filologije na Filozofskom fakultetu Zagrebu. U to je doba na Filozofskom fakultetu postojao tzv. »paralelni studij« što joj je na trećoj godini omogućilo upis talijanskog i španjolskog, ali je taj studij prekinula radi odlaska na postdiplomski u Pariz. Prevođenjem se bavila uz raznorazne druge poslove – one za mjesečnu plaću, a onda je odlučila postati redovnom članicom DHKP-a. Prevodi i dalje, a nakon odlaska u mirovinu, odmara se u šetnji s labradoricom Juditom, te će, kako sama kaže, vjerojatno i umrijeti za radnim stolom ili bar s knjigom u ruci. Ljepšu smrt ne mogu zamisliti, ali ne žuri mi se – zaključuje gđa Marion.

S Divinom Marion razgovarala je Maja Ručević.

Najprije bih zamolila, i vas i sve koji budu čitali ovaj »intervju«, da mi oprostite što ću u odgovorima biti kratka. Ne vidim, naime, razloga da više govorim o sebi nego o prijevodima, a pitanja su sročena tako – možda im to i jest svrha, ne znam – da ističu osobu umjesto djela. Također se unaprijed ispričavam zbog upotrebe termina prevodilac, prevodilački, prevodilaštvo, umjesto sugeriranoga prevoditelja: riječ je o mojemu shvaćanju, a onda i upotrebi tih dviju tvorbi. Nijedna od njih nije više ili manje hrvatska odnosno više ili manje standardna, kako nam se to pokušava prišapnuti, nego je stvar u mociji. Za mene pak, kažem li prevodilac, ta riječ označava svakoga tko prevodi, bez rodnoga opredjeljenja; prevoditelj i prevoditeljica za mene znače razdvajanje, upiranje prstom u rod i spol. Dopustite mi ovaj mali lingvistički hir. Vama se isto tako ispričavam što zamjenicu »vas« u prvoj rečenici nisam napisala velikim početnim slovom: shvaćam ovaj projekt kao zapisani razgovor, a ne kao pismo, razglednicu ili čestitku. Eda tkogod ne bi pomislio kako ne poznajem pravopisna pravila.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Kao prvo, svoj prevodilački opus ne bih nazvala bogatim, bar ne u pogledu broja prevedenih djela – sve u svemu, nekoliko desetaka knjiga te niz članaka, objavljenih što u raznim časopisima, a što u Trećemu programu Hrvatskoga radija. U mojoj dobi to i nije tako mnogo – u bibliografiji mnogih kolega, i mlađih i starijih, ima daleko više naslova. Zašto je tomu tako, posebna je priča koja bi nas odvela na posve drugu stranu, a raznovrsnost je – to je glavno obilježje mojega prevodilačkog rada – još jedna priča: prevodila sam sve i sva – od ljubića i krimića preko dječje književnosti pa do filozofskih, politoloških i socioloških djela. Što se izazovnosti tiče, svaki je tekst za prevodioca izazov: ako to nije, onda ne valjaju ili tekst ili prevodilac. Svi su mi moji prijevodi dragi, draga mi je činjenica što sam te tekstove prevela, u tome ih smislu ne mogu i ne želim razvrstavati, no pojedinima se ponosim. Ponosna sam na prijevod Foucaultove knjige Nadzor i kazna – rađanje zatvora, posebno danas kada u Francuskoj desnica opanjkava, dopustite mi ovaj izraz, toga iznimnog francuskog mislioca, to više što je, bar koliko znam, riječ o prvome prijevodu nekoga od njegovih djela na hrvatski, baš kao što sam ponosna na to što je tekst – bar mi je tako rečeno – bio ponuđen nekolicini, ali su ga svi redom odbili kao »pretežak«. Sretna sam zbog prijevoda izbora iz Bodinovih Šest knjiga o republici te Tocquevilleova djela O demokraciji u Americi (također izbor), a žalim što nijedno od toga nije objavljeno u potpunosti. Veseli me Vrt Finzi-Continijevih, kako zbog prijevoda, tako i zbog obnovljena interesa za to djelo i njegovu tematiku. Na posljednji objavljeni prijevod – Pierre Mesnard: Uzlet političke filozofije u 16. stoljeću – iznimno sam ponosna, i to iz dva razloga: kao prvo, iako je kod nas malo tko uopće čuo za Mesnarda – osim studenata politologije, dakako, to se djelo, ma koliko davno bilo napisano, u francuskoj političkoj misli i danas smatra temeljnim politološkim tekstom, a kao drugo, zbog nepoznatosti pisca i djela u nas, moj će se prijevod upisati u povijest hrvatskoga prevodilaštva kao jedini. Loše uspomene najradije ostavljam za sobom pa tako i svako sjećanje u vezi s prijevodima i prevođenjem, a i nemam loših sjećanja na tekstove – tek na pojedine izdavačke kuće.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

U osnovi razlike praktički i nema. Prenošenje iz jednoga jezika u drugi, traženje ekvivalenta – volim reći kako je dobar prijevod onakav izraz kojim bi se strani autor poslužio da kojom srećom piše hrvatski – odvija se ponajprije u glavi. Sve je ostalo tek alat, oruđe, instrument. Posve je svejedno tipka li tko na pisaćem stroju ili na računalnoj tipkovnici: misao se stvara u glavi, a onda kroz ruku prolazi do papira ili ekrana – ako je misao loše sročena, džaba nam sva tehnologija. Jasno, lakše je pogreške ispraviti na računalu nego bijelim lakićem premazivati tipfelere, pojedine riječi u vezi s čijom ste se uporabom predomislili, pa čak i cijele retke, no s druge strane, tehnologija – sit venia verbo – zaglupljuje prevodiočev mozak. Bar se tako kod mene pokazalo. Dok sam tipkala na stroju, držala sam u glavi cijeli tekst, kada bih se u nekome trenutku predomislila u vezi s nekim terminom – što se obično događa negdje potkraj prijevoda – mogla sam se vratiti i pronaći ga, uz minimalno »mimoilaženje« od jedne stranice. Danas se oslanjam na tehnologiju, što nije uvijek pouzdano: nekada bih, pretražujući tekst, znala uočiti i druge manjkavosti – primjerice, nepotrebno ponavljanje ili pogrešan redoslijed, a sada se usredotočujem samo na određenu riječ ili oblik. Osim svega, pripadam generaciji koja je pisati učila uz pomoć olovke te držala i pera pa je, uz razvijanje motorike, stekla i način razmišljanja koji bih nazvala povezanim i nekako »tekućim«, poput vode. Služim se svime što mi je dostupno – nema svega na internetu: da, više ne moram za neku naoko beznačajnu sitnicu odlaziti u knjižnicu i ondje prelistavati enciklopedije, kataloge i kazala, no i dalje mi pri ruci stoje rječnici i udžbenici poželim li štogod temeljito provjeriti. Osim toga, i internet treba umjeti pretraživati, a za to je potrebno stanovito predznanje.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevodim tekst, a ne autora. Samo sam jednom kontaktirala s autorom čiji sam tekst prevodila, i to e-poštom, no to je bilo na autorov zahtjev, pretpostavljam zato što mu je to bio prvi roman pa je smatrao da prijevodu treba posvetiti posebnu pažnju. Ostali čije sam tekstove prevodila u tom trenutku više nisu bili živi.

4. Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost prevoditeljske djelatnosti u kontekstu sveprisutne digitalizacije, odnosno konkretnije, uzevši u obzir sve veću prisutnost umjetne inteligencije (AI), u globalnom smislu ? Što mislite, imaju li prevoditelji razloga za strah i ukoliko da, zašto? Kako bi se to moglo odraziti na njihov rad i kakvu bi štetu, a kakvu korist to moglo donijeti prevoditeljima?Otkako ἔπεσε,ἔπεσε ἡ Βαβυλὡνα ἡ μεγάλη (pade, pade Babilon veliki), da pribjegnem aluziji na biblijsku priču, postoje tumači. Umjetna inteligencija može ići do te razine. Točka. A čak je i tu čovjek nezamjenjiv jer AI, bar za sada, ne uviđa kontekst, ne čuje intonaciju, ne prepoznaje jezičnu figurativnost. Kada se, kao više ne znam koje po redu svjetsko čudo, pojavio ChatGPT, i ja sam se njime poigrala. (Doduše, samo u prvoj verziji – navodno su novije nešto bolje.) Kao što se moglo i pretpostaviti, posrijedi je još jedna igračka koja se oslanja na engleski jezik: pojam klitikâ u drugim jezicima posve mu je nepoznat, ni s rodovima imenica koje znače štogod neživo nije baš načistu, ali pokazuje vrlo ljudsku tvrdoglavost – ni za živu glavu ne bi prihvatio ispravak, nego tupi li ga, tupi. Znanstveno-tehnički prevodioci uvelike se služe pojedinim alatima, što je razumljivo: u takvim se tekstovima pojavljuje niz stručnih termina koji se neprestano ponavljaju pa tu i nema previše mjesta osobnom pristupu. U književnome prijevodu posve je drukčije: Najprije doživljavate tekst u cjelini i u pojedinim dijelovima, hvatate njegov zvuk i ritam čak i kada ne prevodite poeziju, upijate atmosferu, pratite kontekst... Stroj, a AI i nije ništa drugo doli stroj, to ne može. Ovdje, jasno, govorim o dobrim prijevodima.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite

kada prevodite neko djelo?

U načelu sam protiv generaliziranja: u svakoj je generaciji bilo, ima ih i bit će ovakvih i onakvih prijevoda, ovakvih i onakvih prevodilaca. Kao i u svakome poslu: većina će izvršilaca »radni zadatak« obaviti korektno, a stanoviti manji broj ili će totalno zabrljati, tako da vam se digne kosa na glavi, ili će pak sve izvesti tako da vam zastane dah od udivljenja. Kao primjer za ovo posljednje, iako je riječ o američkoj književnosti koja mi nije struka, padaju mi na pamet Gorjan i Tabak koji su se virtuozno poigrali prijevodom riječi whiteness u Moby Dicku: što posebno dolazi do izražaja u poglavlju »Bjeloća Bijelog kita«, u poglavlju koje je, kako u pogovoru kaže I. Vidan »najfilozofskiji tekst u američkoj pripovjedačkoj književnosti«. Varirajući bjelinu, bjeloću i bijelost, kao oznaku za bijelu boju u brojnoj njezinoj pojavnosti, pojačali su opsesivnu poetičnost koja prožima to poglavlje, kao i cijeli roman, a njegovu filozofičnost podigli – usudit ću se to reći – na višu razinu. Uzgred budi rečeno, sam autor predgovora u svojemu tekstu jednostavno kaže »Bjelina kita«, kako i stoji u originalu – The Whitness of the Whale. No Gorjan i Tabak – molim, ovo je tek moj dojam – bijelu boju čas vezuju uz štogod čvrsto i konkretno, čas uz neki apstraktan pojam, a čas joj pripisuju raznorazne osobine, od božanske uzvišenosti do strahotne odbojnosti. Na potpuno suprotnoj strani vidim prevodioce koji se muče s vlastitim jezikom: bez obzira na to s kojega jezika prevode, kod mnogih je utjecaj engleskoga više nego očit – nikakvo čudo: ta engleski danas ionako svatko zna! – a ako na njihov prijevod ne utječe engleski, svakako to čini neki drugi strani jezik ili bar razgovorni hrvatski. Tako se u prijevodima pitanja više ne postavljaju, nego se pitaju, ne traži se što od koga, nego se njega to traži, više ne govorimo jezike, nego ih pričamo, silazimo dolje i penjemo se gore, vraćamo se natrag i izlazimo van, potpuna je nepoznanica uporaba pojedinih vremena (aorist, imperfekt, futur drugi), baš kao i određenog i neodređenog oblika pridjeva, a u pridjevskim oblicima s naveskom redovito se izjednačuju dativ i lokativ jednine... Iznad svega bode u oči slijepo povođenje za slaganjem vremenâ u stranome jeziku pa se glagolsko vrijeme u zavisnoj rečenici prevodi nekim prošlim vremenom iako se radnja odvija istovremeno s radnjom glavne rečenice, a o kondicionalu da se i ne govori. Znam da se doimam kao netko tko obožava couper les cheveux en quatre, ali tako se odnosim i prema vlastitom radu pa što ne bih i prema tuđemu?

Što se tiče dijela ovoga pitanja koji se odnosi na usporedbe i savjete, na to mi je najteže odgovoriti. Usporedbe su nezahvalne, baš kao i savjeti. Mogu samo reći kako sam ja postupala, a tako mislim i nastaviti: treba čitati, čitati i čitati. Sve što vam dođe pod ruku – od beletristike do gramatike. I razmišljati o tome. Naučiti neku novu riječ ili izraz. Upoznati i poznavati svoj jezik baš kao i strani s kojega prevodimo. Živjeti jezik, živjeti u jeziku i živjeti s jezikom.