Pregled novosti

Mirna Potkovac-Endrighetti (1953.), živi i radi u Rijeci. Dugi niz godina bila je član opernog orkestra riječkog HNK-a kao violinistica. Prevodi književne tekstove s japanskog jezika. Privučena tim jezikom iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, počela ga je učiti sa 17 godina; svladavala ga je u punom smislu riječi samouko, pabirčeći znanje iz izvora do kojih je mogla doći. Nakon završenog studija japanske lingvistike u Osaki u Japanu, vraća se u Hrvatsku te postaje prvi sudski tumač u Hrvatskoj za japanski jezik. 2022. godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo joj je posebno priznanje za doprinos promicanju japanske kulture u Hrvatskoj.

S Mirnom Potkovac-Endrighetti razgovarala je Marijana Janjić. 

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prije odgovora na to pitanje osvrnula bih se malo na detalj spomenut u mojoj biografiji: iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, nešto opširnijim uvodom s obzirom na to da je moj slučaj prilično specifičan. Sve je počelo jednog dana u mojoj sedamnaestoj godini, kad sam u jednom trenutku, opisala bih to „kao grom iz vedra neba“, osjetila želju, štoviše i potrebu da učim japanski jezik. Nisam taj čas o japanskom još ništa znala, naravno, osim činjenice da se jako razlikuje i da ima drugačije pismo. I još čudnije, prevođenje kao svoj životni poziv osjetila sam doslovce u tom istom trenutku. Nisam znala ni kako ni odakle krenuti, ali srećom, odrastala sam u Zagrebu i katkad bi naišao koji Japanac ili Japanka, a ja se ne bih libila pitati nešto o japanskom. I tako je sve počelo. I ludo se nastavilo, s magisterijem u Japanu, za koji sam prvo radila godinu i pol, da mogu kupiti kartu za Japan, a onda se još tri tjedna intenzivno pripremala za prijemni ispit koji je trebalo, naravno, položiti na japanskom!

Ali možda je potrebno da krenem od svog djetinjstva. Odmalena sam, naime, bila očarana riječima, što se sve može, ali i ne može njima izreći, zadivljena jezičnim bogatstvom i snagom. Svoju prvu pjesmu sročila sam u šestoj godini; kasnije sam pisala stalno, ne samo pjesme nego i kratke pripovijetke, pa i jednu radio dramu. Okušala sam se i u sonetima. Oni su mi posebno dragi, jer su i jezični i muzički izazov istovremeno, a ja volim izazove. Međutim, osim nekoliko pjesama u školskim novinama, u nedostatku samopouzdanja ništa od tih mladenačkih radova nisam objavila. Odrasla sam okružena knjigama; moj otac, liječnik, jako je volio čitati pa ih je stalno kupovao. Na našim policama bilo je beletristike i stručne literature, ali isto tako bili su tu i svi leksikoni i enciklopedijska izdanja leksikografskog zavoda. A u takvoj sredini, ne zaljubiti se u jezik i riječi bila bi nemoguća misija.

No da se vratim na pitanje, izdvojila bih svoj prvi prijevod, roman Zavjet autora Tosona Shimazakija, objavljen daleke, tako mi se barem danas čini, 1987. godine. Za taj izuzetno obiman, a po broju stranica (cca 400 stranica) i moj najduži prijevod, iz sadašnje perspektive rekla bih da je u svakom smislu bio i najzahtjevniji. I to iz više razloga. Prije svega, zato što je bio prvi, dakle moj početni korak u vode prevodilaštva. Naravno da u to doba još nije bilo interneta, ali u slučaju japanskog jezika, kod nas nisu bili dostupni ni rječnici. Doduše, stanje kod nas ni danas nije mnogo bolje, ali svijet funkcionira na drugačiji način; sve se može pronaći na internetu, a zadovoljni su i oni kojima je draža knjiga, jer je mogu naručiti i na taj način ubrzo imati u rukama, što je prije bilo nezamislivo. Ja sam dakle bila ograničena izborom i brojem rječnika koje sam sa sobom donijela sa studija u Japanu, a to su osnovna tri, neophodna za rad: japansko-engleski, englesko-japanski, i onaj najvažniji, kanwa-jiten, rječnik za čitanje pisma, bez kojega je nemoguće pročitati riječ i potražiti je u rječniku. Bilo kako bilo, kada je o prevođenju s japanskog jezika riječ, a s obzirom na takvu situaciju s rječnicima, tekst za prijevod prelazi dvostruki put (japanski – engleski – hrvatski, i vice versa). A to, ne računajući i eventualno gledanje u rječnik za čitanje pisma, zahtijeva tehnički i dvostruko više vremena. Isto tako, nedoumice koje sam imala glede teksta, bile one jezične ili kulturološke prirode (roman Zavjet obrađuje tematiku izopćene kaste eta ili buraku-min, pa je pitanja bilo mnogo!), nisam to mogla riješiti odlaskom u knjižnicu i tamo istražiti, jedini način bio je slanje pisama u Japan i čekanje odgovora. Da, tako je to bilo u to doba – trebalo je poslati pismo, znati sročiti pitanje i nadati se da će osoba, kad dobije upit, sve uspjeti istražiti, i poslati vam pismo s odgovorom čim prije. Pošta je putovala dugo, a čak i da je osoba odmah znala odgovor i isti dan poslala pismo natrag u Europu, za taj su put do Japana i natrag trebala dva do tri tjedna. A to je jako usporavalo tempo rada na prijevodu. Danas se više ne dopisujem, na puno pitanja dobivam odgovore pomoću suvremene tehnologije, a u onome nerješivom pomaže mi prijateljica Japanka koja živi u Opatiji. Njezin osjećaj za jezik, za finese, njezino znanje i razjašnjenja su mi dragocjeni.

I svi su mi prijevodi na kojima sam radila, podjednako dragi. A zašto? Jer smo o izboru romana za prijevod uvijek odlučivali zajedno, urednik mog dugogodišnjeg izdavača (Mathias Flacius u Labinu), i ja. Ili bi on vidio nešto, ili ja, pa bismo odlučili zajedno. Srećom po mene, bio je to privilegirani rad jer nisam bila vezana rokovima, moje obećanje da ću to prevesti najbrže što mogu bilo je dovoljno. A najdraži roman? Izdvojila bih djelo s početka 20. stoljeća, Uzglavlje od trave (Soseki Natsume, 2012., Mathias Flacius, Labin), u kojemu nema posebne fabule, naglasak je na refleksiji o umjetnosti i stavu umjetnika u prijelomnom vremenu sučeljavanja europske i japanske kulture.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne prevodim na ekran nego „manualno“, olovka i papir odnosno bilježnica. Tako mi mozak (naj)bolje funkcionira, ekran me na neki čudan način dekoncentrira. Time mislim na sam proces prevođenja. Tek poslije prepisujem i uređujem prevedeno na ekran; a tada je on sveta stvar, priznajem. Prevodim sporo i pedantno, a k tomu sam i perfekcionistica, što dodatno usporava rad. Zatim prevedeno iščitavam više puta, svaki put mi se čini da može i bolje - sve dok me zakon proteklog vremena ne zaustavi na posljednjoj varijanti.

I još nešto; uvijek u blizini držim rječnik sinonima, svoje omiljeno pomagalo u radu. Nije važno ni ako mi ne zatreba, ali dobar je osjećaj znati da kraj sebe imaš prijatelja koji te neće iznevjeriti u nevolji. Volim listanje po rječnicima, onu draž dodira prsta na papiru, umjesto na ekranu; kao i trodimenzionalnost umjesto plošnosti, koja na neki način – a ne mogu se oteti tom dojmu – asocira na površnost.

Prije pojave računala pisali smo na pisaćoj mašini: a kako se prijevod pisao u tri primjerka, to su bila tri lista papira s dva indiga između. Svaki pogrešni znak značio je vađenje papira iz mašine i tri brisanja, specijalnom gumicom ili korektorom, što je vremenski zahtjevno i prilično iscrpljujuće. Zato, kad sam iz Japana (studijski boravak 1996., polugodišnja stipendija) donijela Word Processor, naprednu verziju pisaće mašine, koja je uvelike olakšavala prijepis, preporodila sam se. Tim više što je Word Processor kupljen u Japanu imao i japansko pismo.

Međutim, najveće, štoviše revolucionarno značenje u mom prevodilačkom radu ima pojava elektronskog rječnika na japanskom tržištu: svi mogući rječnici na jednom mjestu (eng. all-in-one), čarobna kutija formata malo većeg mobitela ili omanjeg tableta, bez koje bih danas bila "izgubljena u prijevodu". Zato što s njom u džepu mogu raditi bilo gdje!

A velika pomoć mi je u mom radu i čitanje odličnih prijevoda drugih prevodilaca, recimo Ise Velikanovića, Josipa Tabaka i drugih. Čitam sada, recimo, prijevod Don Quijotea (prev. Iso Velikanović), i uvijek uza se imam bilježnicu u koju bilježim zanimljive izraze, nešto što me iznenadi, začudi, oduševi. Neki su izrazi arhaični, ali čovjek nikad ne zna što mu može zatrebati.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Najbliže što sam tome došla jest kad sam sama bila i autorica i prevoditeljica teksta. Bilo je to doista zanimljivo iskustvo, kad samoj sebi, kao autorici, nešto ukradeš odnosno ne napišeš na drugom jeziku, a nešto opet dodaš, da nadoknadiš. Riječ je o jednoj istinitoj povijesnoj priči iz Japana, o tsunamiju i čovjeku koji je spasio selo. Prilikom gradnje memorijalnog muzeja u tom selu, mene je poznanica iz tog mjesta, Japanka, zamolila da povijesnu priču pretvorim u književni tekst. Ona je zamislila slikovnicu, ali daleko je to od slikovnice – ilustrirana je pa je zato ljudi vole zvati slikovnicom, ali to je zapravo povijesna priča koju sam ja napisala na hrvatskom jeziku u stihovima, po uzoru na Šenoine Povjestice. A onda, kad sam napisala priču na hrvatskom, palo mi je na pamet da bi se ista mogla prevesti i na japanski, a kad je već na japanskom, može se prevesti i na engleski, pa da ima život u cijelom svijetu. I tako je nastalo trojezično izdanje Priča o tsunamiju (Mirna Potkovac Endrighetti, Mathias Flacius, 2005.). Nisam imala priliku kontaktirati druge autore čija djela sam prevodila, najviše zbog vremenskog odmaka s kojim je došlo do prijevoda na hrvatski jezik.

4. Ne mogu a ne pitati o Vašoj osobnoj vezi između glazbe i jezika. Koliko je, i na koji način, muziciranje srodno prevoditeljskom pozivu?

Glazba i jezik su tijesno povezani. Analizirajući stihove kod kojih me posebno privukla glazbena komponenta, došla sam do zaključka da u tim stihovima ima i veći broj triola, kao primjerice u pjesmi „Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše, / I guste slojeve magle u vlažni valja do…“ (Vojislav Ilić). Potrudila sam se sačuvati i triole u naslovu romana Hitori Biyori (Aoyama Nanae, Sandorf 2021.), a u prijevodu Prekrasan dan da budeš sam. Isto tako, i moju Priču o tsunamiju, onu na tri jezika, prati i CD s uglazbljenim pjesmama. Tamo je trebalo pod jednu te istu melodiju „podmetnuti“ tri različita jezika, što nije nimalo lak zadatak! To je bio velik izazov, ali ja volim izazove, ne bježim od njih. Vjerojatno slično osjeća čovjek koji stoji na rubu litice, i premda svjestan opasnosti skoka u ponor, ne može odoljeti zovu dubine. Barem je meni tako. Rizik se, po meni, uvijek isplati. Da nema ljudi spremnih sve riskirati, svijet bi bio posve drugačiji.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

To je teško pitanje. Na prijevodima ne piše koliko godina imaju prevoditelji. Prijevod mi se ili sviđa ili ne sviđa. A da sam ja sada mlada prevoditeljica? Neke su stvari i danas iste kao i prije. Recimo, važno je imati na umu da hrvatski jezik ima fleksibilan poredak riječi. Treba to iskoristiti za puni potencijal prijevoda. Rekla bih još da lektori nisu uvijek u pravu. Treba im nekad proturječiti, s argumentima naravno. I možda bih još dodala da je za rad potrebna dobra strategija. Moja je da prevodim kad stignem i gdje stignem, i da najprije prevodim rukom, a onda tek bilježim prijevod na ekran. Volim raditi i izvan kuće, dok čekam autobus, u knjižnici, s olovkom i gumicom. Sve što mi treba, pripremim kod kuće – a onda izvan kuće uređujem taj dio prijevoda. Kod kuće mi se nekad teško koncentrirati. Sve što u gradu prevedem u bilježnicu, kod kuće onda dorađujem, ispred ekrana. Nekad neku rečenicu dugo prevodim, sve je gramatički točno, ali osjećam da nešto nije kako treba. Onda obično prespavam, i drugi dan obično odmah znam rješenje. Vrijeme – mislim da time želim reći, da su i vrijeme i odmor i te kako važni za kvalitetan rad. Nekad je kulturu izvornika teško prevesti u novi jezik, od banalnijih primjera spomenula bih u japanskom odjevne predmete, primjerice yukatu i kimono. Premda i jedno i drugo krojem isto izgledaju, yukata je kućni odjevni predmet, a kimono se oblači za svečane prilike. To prevoditelja stavlja u nedoumicu, što i kako učiniti – ostaviti izvorni naziv i dodati objašnjenje u fusnoti, ili prevesti oba izraza samo kao kimono, premda je to pogrešno. Mnoštvo je takvih i sličnih nedoumica, a na prevoditelju je da ih riješi.