Pregled novosti

Snješka Knežević (1938.), povjesničarka umjetnosti (znanstvena savjetnica; vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu), prevoditeljica, novinarka. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru. Od 1964. do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica u Trećem programu Radio Zagreba i književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu. Težišta: urbanizam i arhitektura, teorija umjetnosti i zaštita spomenika. Elaboratima i ekspertizama surađivala je s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, Gradskim zavodom za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba i Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je stotinjak stručnih i znanstvenih i isto toliko publicističkih radova. Dobitnica je brojnih nagrada. U njezinu prevoditeljskom radu ističu se prijevodi brojnih autora, među ostalima Waltera Benjamina, Bertolta Brechta, Alfreda Döblina, Güntera Grassa, Thomasa Bernharda, Franza Kafke, Petera Handkea.

Sa Snješkom Knežević razgovarala je Stjepanka Pranjković.

1. Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

I izazovna i draga mi je knjiga Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo devetstote i Jednosmjerna ulica“ (antiBARBARUS, 2017.), kojom završavam prevođenje, kako sam to nedavno zaključila, misleći čime ću se još moći baviti s obzirom na svoje godine. S Benjaminovim „Novim anđelom“ (antiBARBARUS, 2008.) ona je zamišljena kao cjelina, kako smo to dogovorili Albert Goldstein i ja, ali stjecajem okolnosti – njegova smrt, preuzimanje vodstva elitne izdavačke kuće od njegove kćeri Simone Goldstein, višestruki problemi… da ih ne nabrajam – bili su razlogom da je između objavljivanja prve i druge knjige prošlo čak devet godina. Benjaminom sam bila obuzeta još iz doba studija u Njemačkoj, na sveučilištu u Münsteru (1959./60), gdje sam kao državna stipendistica provela gotovo četiri semestra. S četvoricom kolega otišla sam 1960. u kratak posjet Frankfurtu i Theodoru Adornu, da vidimo Institut für Sozialforschung, koji je sa suprugom Gretel 1958. preuzeo od Horkheimera koji je otišao u Švicarsku. Cijelom vilom vladao je duh koji su oni unijeli boraveći ondje danonoćno, radeći i u komunikaciji sa studentima i suradnicima. Srdačno su nas primili, a ja sam među knjigama na stolu uočila dva sveska s izborom Benjaminovih tekstova (Suhrkamp, 1950. i 1955.). Adornovi i Gerschom Scholem odlučili su odmah nakon rata i tragične Benjaminove smrti (1941.) predstaviti njegovo djelo, poznato dotada elitnom berlinskom i pariškom intelektualnom, literarnom i filozofskom krugu. Prvi vrhunac predstavljanja Waltera Benjamina dosegnut je 1972. kritičkim izdanjem „Sabranih tekstova“ u šest svezaka (Suhrkamp, u redakciji R. Tiedemanna i H. Schweppehäusera).

Za mene je „Berlinsko djetinjstvo…“ koje mi je darovao Adorno bio početak trajne fascinacije svijetom kojim sam se počela kretati ne baš sigurno, ali ustrajno i tvrdoglavo. Ipak, i prije šestodijelnog kritičkog izdanja, napose knjige „O aktualnosti Waltera Benjamina“ s prilozima poznavatelja njegova rada, uspjelo mi je 1971. nagovoriti urednike Biblioteke Razlog da objave izbor Benjaminovih tekstova, uz odrješit zagovor Borisa Hudoletnjaka koji je o Benjaminu već znao sve što se tada moglo saznati i znati. Hudoletnjak je prihvatio moj izbor, kojim sam u nevelikim dimenzijama biblioteke, nastojala pokriti raznolikost tada poznatog Benjaminovog djela. Uslijedio je 1974. nešto drukčiji izbor „Eseji“ (Nolit, Beograd) uz opsežni uvod Zorana Konstantinovića koji se već mogao pozvati na Suhrkampovo kritičko izdanje, a i na druge autore (G. Lukácza, E. Blocha), ali je razliku od naše knjige, koja je nastojala raširiti horizont, u prednji plan postavio Benjaminov odnos prema marksizmu, čime se objektivno, kvalificirano (i skeptično) u knjizi „O aktualnosti...“ pozabavio Gershom Scholem u čuvenom eseju „Walter Benjamin und sein Engel.“ Za recepciju Benjamina u nas pobrinuo se sedamdesetih-osamdesetih Viktor Žmegač, a novi benjaminolozi javljali su se ne samo u Njemačkoj, nego i drugdje, zapravo posvuda. Do danas je literatura o Benjaminu narasla do nesagledivih razmjera – ali i benjaminofilija, kao popratni fenomen. Globalna popularnost Benjamina može se usporediti s Kafkinom. – Tim možda preopsežnim uvodom htjela sam naznačiti, što je za mene, u toj dobi, čitajući neprestano objavljivane Benjaminove tekstove i prateći sekundarnu literaturu, značilo suočiti se s piscem, koji je svojstveno svojoj naravi i naobrazbi, porijeklu i preteškom sudbinom slobodnog pisca (freelance) koji mu je bio nametnut, stapao spekulativni i narativni diskurs, stvorivši posve originalan svijet literarnog iskaza i jezičnog svijeta. Svaki Benjaminov tekst stavlja na kušnju najpredanijeg i najstrpljivijeg prevoditelja svojom izbrušenošću, tendencijom da u golemom inventaru vlastitog znanja i njemačkog jezika, za svaki pojam ili situaciju nađe ne samo najtočniju nijansu, nego i ono što daje naslutiti, prikriti ili svjesno zamagliti. Drugim riječima, prevoditelj mora u međuprostorima gonetati i odgonetnuti autentično značenje, simboliku i poruku.

Prevela sam i nekoliko najvažnijih Benjaminovih eseja, ali dvjema navedenim knjigama, željela sam doprijeti do njegove intimne ljudske naravi i svjetonazora. Prva se knjiga „Novi anđeo“ zasniva na velikom eseju „Walter Benjamin i njegov anđeo“ njegova najboljeg prijatelja (i poznavatelja) Gerschoma Scholema, koji razvedeno i maestralno tumači Benjaminovu intimu, smjerove njegovih interesa i njegova razvoja, nastojeći doprijeti do najdublje biti njegova bića. Oko Scholemova teksta, kao osi, okupila sam sve one Benjaminove tekstove koje on spominje, tako da sam uvijek govorila da je naslovu knjige „Novi anđeo“ (prema „Angelus Novus“, kako se naziva najzagonetniji Benjaminov tekst) trebalo dodati podnaslov „Gerschom Scholem i Walter Benjamin“. Ali to se izdavaču nije dopalo. Nažalost, Scholemovu interpretaciju Benjamina kao ličnosti i pisca, ilustriranu izborom njegovih eseja, u pogovoru gotovo i ne spominje Žarko Paić, inače izuzetno meritoran poznavatelj ne samo Benjamina, nego i kruga njegovih interpreta.

Zato sam „Berlinsko djetinjstvo devetstote“ odlučila prikazati opširnim pogovorom o genezi i recepciji tog djela, sumarnom kronologijom života i djela, izborom iz sekundarne literature, izložbi i linkova o Benjaminu. Osobito me radovalo pronalaženje slikovne dokumentacije: fotografija, crteža, karikatura, ali i ambijenata koje Benjamin spominje u knjizi: zbiru fragmenata koji evociraju njegovo djetinjstvo, ali naznačuje i mutne slutnje budućnosti. Uspjela sam naći i portrete njegovih prijatelja, suvremenika. U više sam navrata u mediju power-pointa prikazala život, smrt i memorijale Waltera Benjamina, osobito u memorijal „Pasaži“ izraelskog umjetnika Danija Karavana u španjolskom mjestu Port-Bou, gdje je počinio samoubojstvo.

Dakle, kad me pitate što mi je posebno „izazovno“ i „drago“ na prvo mjesto stavljam Waltera Benjamina kojim se neću prestati baviti, iako ga više neću prevoditi. U teškoćama i dilemama potražila sam pomoć dvojice prijatelja: neprežaljenog pok. Milivoja Telećana, prema mojem mišljenju najboljeg hrvatskog prevoditelja i izuzetno svestrano obrazovanog muzičara, pisca i slikara Marcela Bačića. Romanist Telećan bio je skeptičan, jer nije znao njemački, ali ja sam ga molila i molila da kao redaktor ili urednik pročita tekst, što je on najpažljivije učinio i dao mi obilje sugestija. Isto tako mi je pomogao Marcel Bačić, koji savršeno poznaje njemačku trivijalnu i dječju literaturu 19. stoljeća, koju Benjamin ili spominje ili aludira na nju.

Milivoj Telećan još je i prije pročitao moj prijevod izbora najvažnijih Kafkinih djela, koji je pod naslovom „Proces, Preobrazba i druge priče“ izdala Školska knjiga (2005. i ne znam koliko još izdanja). Izbor je učinio Viktor Žmegač, ja sam predložila da ga obogatimo još nekim pričama koje su mi se činile važne, a Žmegač je napisao izvanredan pogovor. Knjiga je bila namijenjena poznatoj ediciji „Vrhovi svjetske književnosti“, ali je na kraju, bez našeg znanja, dospjela u školsku biblioteku „Moja knjiga“ i doslovno je zagađena tipskim i potpuno imbecilnim tzv. „metodičko-didaktičnim“ interpolacijama (više umetnutih araka) anonimne profesorice. Bili smo šokirani tim postupkom: Žmegač je prekinuo suradnju s izdavačem, a ja sam bila očajna da taj prijevod, zasnovan na najnovijem kritičkom izdanju Kafkinog djela, velikim promjenama strukture romana, mojem studiranju sekundarne literature, uopće nije doživio recepciju kakvu smo očekivali. Namjeravam je nanovo objaviti i o tome razgovaram s nekoliko ozbiljnih izdavača.

Dragi su mi i prijevodi Thomasa Bernharda i Petera Handkea, koje sam poznavala. S Handkeom sam godinama održavala vezu do vremena kad je pod pritiskom elitnog izdavača Suhrkampa bio izložen teškim obvezama – svake godine novo djelo, i kad je počeo „reciklirati“ vlastite tekstove, pa čak upao i u neki čudni misticizam. No uživala sam prevodeći njegov raniji pariški roman „Trenutak pravog osjećaja“ (Zora, 1989.), a i poeziju – „Živjeti bez poezije“ (CKDSSO, 1979.), koja je u velikoj nakladi prodana za dva mjeseca. Problem kod romana Thomasa Bernharda bile su rečenice ponekad duge stranicu i po ili čak i dvije – svojevrsna struja (tok) svijesti, no bitno različita od Joycea: trebalo ih je artikulirati tako da budu razumljive u cjelini narativa i nadovezuju se na njega. Ali kao đak stroge „Štrebove škole“ poštovala sam original, nisam prekidala rečenice u manje. Prevela sam i nekoliko njegovih radio-drama i dvije drame, sličnog karaktera, ali se nisam odviše namučila.

No težak mi je bio prijevod Döblinova romana „Berlin Alexanderplatz“ zbog žargona berlinskog podzemlja kojim govori glavni junak Bieberkopf. Kako sam oduvijek zahtijevala od izdavača da supervizor mojih prijevoda bude Viktor Žmegač, s kojim sam godinama njegovala prijateljsko-kolegijalni odnos, u tom smo slučaju došli u konflikt. On je sugerirao da Bieberkopfov govor prebacim u primitivni urbani kajkavski, ali ja to nipošto nisam htjela, nego sam se trudila složiti i upotrijebiti cijeli rječnik vulgarizama – ne samo na hrvatskom nego i u srpskom koji se rabe i u nas. Željela sam da bude prihvaćen u svim našim sredinama (regijama), pa i u Bosni i Hercegovini i Srbiji i žestoko sam se protivila takvoj lokalizaciji. Taj je roman doživio tri izdanja, ali ja ga osobito ne volim upravo zbog toga.

Najviše sam se namučila s „Limenim bubnjem“ Güntera Grassa, u kojem „priču“ iznosi fizički i stoga dijelom umno deformirana osoba, koja svijet doživljava iz svojih subjektivno suženih sjećanja: u tom se romanu u osebujnim prepletima spajaju fantastika i stvarnost. Ali, kao što sam rekla i Grassu, to je njegovo najbolje djelo i drago mi je da sam se mučila. I „Limeni bubanj“ je doživio dva ili tri izdanja.

Ni jedan mi prijevod nije ostavio teža sjećanja, ni antipatiju, jer me taj posao neko vrijeme zanimao. Kako nisam od prevođenja živjela, imala sam privilegij da biram autore i djela, a mnogo toga što mi se nudilo, odbila sam.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne vidim velike razlike. Svaka knjiga je poseban univerzum, a njezin jezik konstituira jedinstven, neponovljiv svijet. I prije sam mislila, a to mislim i danas, da svako djelo treba više puta pročitati, da se treba identificirati sa svijetom njegova jezika i diskursa. Katkad je to teško, a ako ne ide, bolje je odustati. Vrlo je važno naći i proučiti sekundarnu literaturu. Internet je samo tehničko pomagalo; brže se radi. Kao i u rječnicima, na internetu uvijek tražim sinonime, ali nalazim i nove komentare ili interpretacije – što je neosporno dodana kvaliteta. Ali na internetu ima obilje pogrešnih podataka, čak i u pogledu godina, izdavača i sl. Ništa se u mojem načinu prevođenja nije promijenilo. Teorijske i etičke premise su iste; navela sam ih. Bilo bi nerazumno – da ne kažem glupo – ne služiti se „novim tehnologijama“, ali cijenim rječnike i enciklopedije, iako su neki zastarjeli. Nažalost, noviji njemačko-hrvatski rječnici svojevrsne su varijante starih; ne sadrže nove riječi i pojmove, čak i netočnosti, a svi znamo koliko se vokabular posvuda mijenja. Njemački je sklon složenicama koje stapaju više pojmova i značenja, a da ne govorim o neologizmima, kojima obiluju svi jezici. Napokon, što s „amerikanizmima“ koje nam je podarila američka kolonizacija cijelog globusa?

3. Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Kontakt sa živućim autorima vrlo je koristan i poželjan – ne samo zbog dogovora, sugestija, preporuka ili savjeta – nego i zato što stvara prijateljstva, potiče izbliza praćenje autorove evolucije – dakako, sve to kad vas njihova literatura, autentičnost i talenti zanimaju. Bila sam u vezi sa svim živućim autorima koje sam prevodila. Tako sam Handkea kao posve mladog dečka upoznala na festivalu „Steirischer Herbst“ u Grazu, kamo me od njegova osnutka slao Ervin Peratoner, tadašnji urednik Trećeg programa Radio Zagreba, ali i na druge internacionalne priredbe, kao Sajam knjiga u Frankfurtu, Documenta u Kasselu, Biennale u Veneciji i dr.

Handke je te jeseni 1968. imao praizvedbu „Kaspara“ u kazališnoj verziji – „Kaspar“ je naime napisao kao radio-dramu. Poslije predstave bio je prijem simpatične i ležerne atmosfere, na kojem smo se upoznali. Čestitala sam mu i rekla da bih rado vidjela tekst, ali tekst nije bio tiskan, a je on imao samo nekoliko šapirografiranih primjeraka. Pozvao me da se sutradan nađemo u Salzgasse, ulici malih kafića, barova, butika koja strmo vodi na brijeg s povijesnim središtem. Donio mi je tekst, počastio sladoledom i razmijenili smo adrese. U Zagrebu sam tekst pokazala najprije Peratoneru, poslije radijskom režiseru Matiji Koletiću, a oni su se ubrzo potrudili da dobiju pravo izvođenje. U toj drami govora – jer „Kaspar“ tematizira banalnost i neistinitost, netočnost i manipulativnost riječi i govora uopće, što dovodi do potpune skepse, muka i ludila – briljirao je Vanja Drach, koji je u teatru mogao sve. Snimku sam dala Borisu Hudoletnjaku, koji se oduševio radikalnošću i inovativnošću pristupa, a kako je bio član umjetničkog savjeta Teatra &TD, „Kaspar“ je već sljedeće godine bio na repertoaru. Režiser Vladimir Gerić učinio je originalni eksperiment: dramu govora pretvorio je u gestualni teatar, a glavnu je ulogu povjerio Ivici Vidoviću. Predstava se izvodila godinama; koliko sam čula, ali nisam sigurna, dosegnula je oko 800 izvedbi, sve dok Vidović više nije mogao fizički izdržati sve što je izvodio. Handke je došao na 450. izvedbu; sjedili smo zajedno, i od vremena do vremena rekao je: tako baš nisam napisao. Odgovorila sam da predstava doživljava mijene, da se razvija, što mu se dopalo. Rekao je da je „Kaspar“ kao kazališna predstava svuda doživjela najviše pedeset izvedbi. U pauzi smo otišli u garderobu i Handke je zagrlio Vidovića, fasciniran njegovom igrom i umijećem spajanja geste i riječi.

Drugom prilikom, kad je došao u Zagreb, došla sam po njega prije šetnje gradom u „Palace“ i rekla da namjeravam prevesti njegovu poeziju. Posrijedi su bile tri knjižice, a u njima je bilo i tada modne vizualne poezije, koju je nemoguće prevesti. Iz tri knjižice sastavila sam popis i pokazala mu, a on mi je odgovorio: „Bolje ne bih ni ja učinio, pa vi me dobro znate.“ Izbor je, kako sam već navela, pod naslovom „Živjeti bez poezije“ obavio CKDSSO, a vizualno ga je opremio Mihajlo Arsovski posve u avangardnom duhu sadržaja. Posljednji put sam, čini se, vidjela Handkea na kongresu njemačkih prevoditelja – ne znam ni gdje je to bilo, a jedna od sesija bila je posvećena Handkeu. Kako je njegova popularnost doista bila na vrhuncu, došlo je mnoštvo prevoditelja. No zapazila sam da je Handke najviše pažnje posvetio nekom zgodnom mladom Amerikancu, čiji su prijevodi bili objavljeni u 154.000 primjeraka i Francuskinji koja je nešto – ne sjećam se što – prevela za Gallimarda, u također velikoj nakladi, ali gotovo uopće nije govorila njemački. Kasnije mi je poslao svoj pariški roman, koji sam i prevela. Više se nismo vidjeli, ni dopisivali.

Poznavala sam i Thomasa Bernharda, također na vrhuncu njegove popularnosti; rado sam prevodila njegovu prozu i drame. Vidjeli smo se dva puta u Zagrebu, jedanput u Beču: bio je ljubazan, ali odsutan. Njegova su djela bila prepuna skepticizma i cinizma, depresivnosti i opsesije suicidom, ali i žestokom kritikom austrijskog društva, njegova provincijalizma, tradicionalizma i oportunizma (nacistička epizoda!). No bez obzira na to, bio je dobitnik najvećih austrijskih nagrada. Umro je, navodno, u teškoj depresiji.

Najzabavnije je bilo poznanstvo s Günterom Grassom, koji je – ne sjećam se koje godine – došao u Zagreb kao gost njemačkog kulturnog centra Goethe-Institut Kroatien. U prepunoj dvorani Grass je najprije pozdravio svoje prevoditelje kao svoje „najbolje čitatelje i najdobronamjernije kritičare“ – a to je ponovio i pri zdravici u restoranu „Okrugljak“. Mene su, ne znam zašto, smjestili kraj njega. Smjesta je predložio da prijeđemo na „ti“, a ja sam mu rekla da sam pri kraju s „Limenim bubnjem“ i da se prilično mučim s nekim detaljima. Predložio mi je da se ujesen vidimo na frankfurtskom sajmu knjiga, kod njegovog tadašnjeg izdavača „Luchterhanda“. Kad sam ga našla, zavukli smo se u obližnji kafić i pokazala sam mu popis problema. Na to je odgovorio – jesi li vidjela francuski prijevod, on je kongenijalan, prevodio ga je bilingvalni Alzašanin koji je sve znao riješiti. Ja sam, međutim, već prije pregledala taj kongenijalni prijevod; donio mi ga je iz Pariza naš prijatelj Predrag Matvejević. Pitala sam Grassa je li ga dobro pročitao i uopće koliko zna francuski, na što je on bez kompleksa odgovorio: slabo. Na to sam odgovorila, da je taj genijalac sve što mu nije bilo jasno naprosto izbacio. Silno smo se smijali, ručali, a od 39 pitanja on mi je odgovorio na pet njih. Najteži je bio dio kad Oskar, nakon rata, putuje vlakom na zapad, pada u tešku vrućicu u kojoj naraste petnaest centimetara i pripovijeda priču o sudbini Židova Feingolda, kojem su u Treblinki ubili cijelu obitelj, on poludio i tumarao razrušenim Berlinom. Priča se, dakle, zasniva na Oskarovoj halucinaciji i trabunjanju jadnog luđaka Feingolda. No u njoj se navodi niz činjenica i naziva, a nisam znala što je izmišljeno, a što nije. Slično je prvo, legendarno poglavlje, u kojem pripovijeda kako njegova baka na krumpirištu sjedi u više širokih sukanja i u njihovu je zaklonu oplodi neznanac, kasnije otac njegove kćeri, Oskarove majke. U detaljnom se opisu miješaju stvarni toponimi i mitski nazivi poljsko-njemačkog kraja i trebalo je mnogo muke razriješiti to – pravom ekvilibristikom; leksikoni, telefoniranje njemačkim prijateljima, itd.

Poznavala sam i druge austrijske i njemačke pisce, čije sam tekstove htjela prevoditi, ali sam odustajala, jer sam sedamdesetih i osamdesetih živjela na više razboja.

4. U jednom ste se trenutku odmaknuli od prevođenja lijepe književnosti i posvetili znanstvenomu radu u području povijesti umjetnosti. Nastavili ste na hrvatski jezik prevoditi teorijsku literaturu, knjige i članke o temama kojima ste se u znanosti bavili. Kako to da ste se odlučili na tu promjenu? Što je za vas značilo istovremeno biti prevoditeljica i povjesničarka umjetnosti, kako je ispreplitanje tih dviju struka utjecalo na vaše cjelokupno stvaralaštvo?

Nije to bio trenutak: prevodila sam istovremeno i beletristiku i teorijsku povijesno-umjetničku literaturu. To se vidi i iz popisa mojih prijevoda. Uvijek sam bila sklona teoriji i prva sam prevela važne tekstove osnivača i pripadnika tzv. Bečke škole povijesti umjetnosti, koji su objavljeni u časopisima, a mnogo kasnije uredila sam knjigu „Bečka škola povijesti umjetnosti“ (Barbat, 1999.) i prevela najvažnije tekstove pripadnika te „škole“. Zanimala me i filozofija; prevela sam za Treći program Radio Zagreb seriju Adornovih eseja, više tekstova Ernsta Blocha i drugih kojih se ne sjećam, jer nisam uredno vodila evidenciju prijevoda. Stručna literatura je bila izazov i možda svojevrsna priprema za prijelaz u struku, za magisterij i kasnije doktorat. Ali do toga nije došlo. Ostala sam kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radio Zagrebu sve dok nisam postala udovica (1988.) i kad mi se život potpuno promijenio. Otada sam se doista posvetila struci, ali i prevela nekoliko knjiga, kao posljednju Benjamina. Prevodim stalno za emisije serijala „Baština, mi u svijet“ na Trećem programu Hrvatskog radija, kamo sam se ipak vratila 2003. kao vanjska suradnica. U zborniku tog programa objavljena su dva velika ciklusa s inovativnim tekstovima njemačkih autora, „Europski grad“ (83/84, 2013.) i „Baština i transformacija“ (85, 2013.), koji bi se lako mogli objaviti i kao knjige. Ali to nisam učinila – zbog prevelike zaposlenosti i pripetavanja s izdavačima.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Ne čitam beletristiku, zauzeta sam uređivanjem svoje profesionalne ostavštine. To ne vole čuti moji prijatelji, ali istina je: moram još dovršiti dva projekta koja su gotovo pri kraju, a iza sebe ostaviti red koji mi je opsesija. Vrlo rijetko nešto pročitam; katkad mi koju knjigu donese neki od izdavača s kojima surađujem, a uz stručnu literaturu izdaju i beletristiku. Ne mogu suditi jesu li mladi prevoditelji bolji od starijih ili obratno. Zaista ne znam.

Ali se u satima odmora vraćam svojim starim knjigama i uživam u njihovim prijevodima; među njima ima i knjiga iz biblioteke moje mame, čak s početka 20. stoljeća. A evo naslova koje najviše volim: „Ukrajinske pripovijetke“ N. V. Gogolja u prijevodu Romana Šovaryja (Zora, 1950.), „Stepančikovo“ F. N. Dostojevskog u prijevodu Josipa Pasarića (Matica hrvatska, 1920.) – potpuno u gogoljevskom stilu, zato ga i volim. Pa „Kontrapunkt života“ A. Huxleya u prijevodu liječnika i prevoditelja Lava Medanića (Mladost, 1952.), iako postoji mišljenje da je mnogo bolji i točniji prijevod Zdenke Pečnik-Kroflin (Liber, 1981.). Ali najviše volim „Pickwickovce“ Ch. Dickensa (Novo pokoljenje, I. 1949. i II. 1951.) zbog prijevoda Stjepana Krešića koji doista smatram kongenijalnim. Krešić je duboko ušao u viktorijanski stvarni svijet i Dickensov literarni stil, a knjige je opremio opširnim obrazloženjima i komentarima. Uz to, u obje su knjige reproducirani dražesni i poetski crteži Seymora i Phiza. Trebalo bi te naše starije kolege i prethodnike, pionire hrvatskog prevoditeljstva, više valorizirati: upriličiti prigodne ili povremene literarne tribine i upoznati mlađe s njihovom radom.