Pregled novosti

Obrazloženje Nagrade za prijevod godine dramskog djela voljela bih započeti neobičnom slikom koju nam je otkrio naš ovogodišnji laureat na nesumnjivo kulturnom događaju ove godine, predstavljanju knjige čiji se prijevod dugo i željno iščekivao, prijevod monumentalne antiratne drame „Posljednji dani čovječanstva“ jednog od najvažnijih pisaca austrijskog kulturnog kruga s početka dvadesetog stoljeća, Karla Krausa. Danas ne samo cijenjeni germanist, nego prije svega zaljubljenik u njemački jezik, u Beču izobražen terapeut za logoterapiju i egzistencijalnu analizu, prevoditelj, esejist, publicist, pjesnik i spisatelj, dobitnik važnih tuzemnih i inozemnih nagrada za prevođenje, odnedavna stalni predavač na Pedagoškoj visokoj školi u Grazu, kolega uvijek spreman saslušati druge kolege i njihove ljudske i prevodilačke probleme, Sead Muhamedagić, kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno je pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima “Posljednje dane čovječanstva”. Puno godina poslije prijevodom i prepjevom Krausova opusa magnuma Sead Muhamedagić svoj je bogati prevoditeljski opus proširio nakon godinu dana posvećenog rada još jednim prevodilačkim uspjehom. Taj uspjeh ne zahvaljuje samo golemom prevoditeljskom umijeću i dakako zavidnom poznavanju povijesne, kulturološke i društvene dimenzije austrijske književnosti, nego svojoj hrabroj prevoditeljskoj poetici od koje nikada ne odstupa: prevoditelj mora vjerovati književnom tekstu koji će ga uvijek voditi do rješenja i nema teksta koji nije moguće pretočiti u svoj materinski jezik.

            Ovo njegovo prevodilačko načelo potpuno je u duhu austrijskoj književnosti svojstvenog filozofskog promišljanja o mogućnostima i granicama jezika, koje počinje s austrijskim filozofom jezika Fritzom Mautnerom, pa se preko Wittgensteina, Huga von Hoffmansthala (njegovo Pismo Lorda Chandosa jedan je od prvih prijevoda našeg laureata) i Kafke, provlači do suvremenih austrijskih pisaca poput Handkea ili Ingeborg Bachmann. Njihova sumnja u mogućnost da apstraktnim jezičnim sustavom priopćimo duhovni svijet dovodi do spoznaje da upravo zbog te sumnje jezik možemo osvijestiti kao sredstvo i umjetničke komunikacije, te da razbijajući ustaljene jezične modele u onom već poznatom u jeziku trebamo pronalaziti nešto novo (Handke). Sumnja u jezični izričaj čovjeka potiče na umjetničku artikulaciju i magiju stvaralaštva (Hoffmansthal), ali i na to da nam jezik doista bude sredstvo komunikacije i izražavanja ljudskosti (Bachmann). Drugu vrstu sumnje u mogućnost jezičnog priopćavanja (ali, obrnuto, utemeljenu u svijesti o čovjekovu duhovnom ograničenju za jezičnu komunikaciju) tematiziraju veliki pisac Elias Canetti te njegov književni i duhovni uzor o čijem je djelu ovdje riječ, Karl Kraus. Canetti kaže da mu je Kraus na svojim predavanjima otvorio oči i uši za jezični izričaj svijeta koji ga okružuje. Kraus naime smatra da je piščeva obveza i odgovornost prema sebi i drugima da pozorno prati stvarnost, pogotovo onu jezičnu, jer pisac se služi jezikom koji stvarnost ne samo da odražava nego je i stvara. A Kraus je sva svoja duhovna osjetila izoštrio upravo za svijet koji govori, a ne razmišlja. Taj svijet i civilizacija 1914. s izbijanjem Prvog svjetskog rata, u stvarnosti, ali i u ovoj fantazmagoričnoj Krausovoj tragediji, doživljavaju svoj kraj.

U dvjesto dvadeset prizora i u pet činova sa stotinama likova iz svih društvenih slojeva, uključujući i Optimista i Gunđalo (Krausov alter ego) naizgled labava radnja vodi nas bečkim trgovima, ulicama, kavanama, ministarstvima, sudnicama, tvornicama, uvodi nas u obiteljske kuće i trgovine, te baca u rovove, ratne bolnice, armijske komande i ratne tiskovne stanove, od početka do kraja Prvog svjetskog rata. Već samo bogatstvo likova i prividno nepovezana radnja (koja itekako smišljeno teče u potpunosti plijeneći pažnju čitatelja) govore nam o zahtjevnosti prevodilačkog zadatka u kojem je valjalo pokriti sve jezične registre ratno-huškačkog ludila. U sjajno prevedenim prizorima iščitavamo cinizam i prijetvornost carskog dvora, koji nimalo ne potresa vijest o upravo stradalom prijestolonasljedniku, čujemo povike svjetine, koja u istoj rečenici ratnog neprijatelja osuđuje na smrt i slavi ga, udubljujemo se u nadasve zanimljiva, zastrašujuće dalekovidna filozofsko-povijesna razmatranja Gunđala i, na kraju drame, njegov očajnički krik protiv onih koji su milijune poslali u rat. Osupnuti smo prijetvornošću predstavnika ekonomske moći, propagandnom perfidnošću tiska. Zgroženi smo pokvarenošću i slaboumnošću ratnih izvjestitelja, ratnih profitera, bahatošću praznoglavih careva bez osobnosti, krvoločnošću zapovjednog vojnog kadra, dvoličnošću aktualne politike koja pred kraj rata iz ekonomskih interesa dotadašnjeg neprijatelja odjednom prikazuje prijateljem. Tu su i nevjerojatne izjave običnog naroda zaluđenog ratom, ali i potresna pisma vojnika s fronta i odgovori njihovih žena. I tako na 650 stranica, od kojih gotovo svaka sadrži neku nevjerojatnu izjavu, koja je, kako kaže sam Kraus, nažalost, istinita. Kraus u svom umjetničkom postupku citira novinske članke, svečane govore, propovijedi, proglase, sudske zapisnike, ljude s ulice koji govore različitim narječjima, pa autor prijevoda potpuno opravdano i vrlo suvereno poseže za stiliziranim kajkavskim idiomom kad je riječ o bečkom dijalektu, kojim u jednom jedinom prizoru ne govori nego bunca i sam car Franjo-Josip ili pak ekavicom kojom u drami govore Berlinčani ili oficirski kadar. Pritom se Muhamedagić pokazuje velikim poznavaocem i idioma izvornika i hrvatskog idioma, pa njegov prijevod s puno humora i elegancije postiže ton gorke satire kojom obiluju svi dramski prizori. Sjajna rješenja nudi čitatelju za vrlo zahtjevne igre riječi (homonimije i sinonimije), kojima tekst vrvi, a koje su vrlo često praćene diskretnim rubnim bilješkama, koje rješenja u tekstu odlično objašnjavaju i neupućenima u njemački jezik. Spomenimo samo pokoji primjer sjajne homonimije, npr. „Blutlache“, riječ koja znači i lokvu krvi i krvožedni smijeh, jer „Lache“ u govornom jeziku znači i smijeh, a na ovom mjestu u tekstu, sigurno i smijeh ratnih vođa ili pak „Verdienst“, riječ koja na tom mjestu u tekstu može značiti i zasluge i zaradu, naravno, u ratu). Neke igre riječi, kako objašnjava sam prevoditelj, doista su neprevedive, ali već samo objašnjenje sadržaja riječi uvelike pomaže čitatelju da nasluti složenost Krausove jezične igre (npr. riječ „überlebnsgroß“ za cara, što znači i natprirodno velik, ali u kontekstu svakako i ono drugo, velik jedino u preživljavanju /überleben=preživljavati/, dok milijuni drugih pogibaju). Kao važan dio prijevoda svakako treba spomenuti bilješke koje iscrpno objašnjavaju povijesne likove i događaje, a koji su na samom kraju još jednom pregledno uvršteni u kazalo povijesnih imena. Tu su i bilješke u kojima se objašnjavaju citati iz klasičnih djela ili pak krivi, ili namjerno iskrivljeni citati nekih poslovica, koje time opet dobivaju dvostruko značenje. Na tome, kako kaže i sam prevoditelj, možemo zahvaliti i uredničkom timu gospodina Josipa Pandurića i gospodina Damjana Lalovića iz naklade „Disput“, pa taj primjer plodne uredničko-prevoditeljske suradnje svakako treba istaknuti kao ideal i nadati se njezinom nastavljanju. Krausu svojstvena ironija ne gubi se ni kada oponaša pogrešnu i iskrivljenu upotrebu stranih riječi, čemu prevoditelj uvijek umješno uspijeva doskočiti (posebno dojmljiv i zabavan primjer „To ti je protestutka!“, krivo spojeni Protest i Prostituierte u „Protestierte“ tj. protestutku). No to nije sve, i sadržajem i stilom vrlo zahtjevan dramski tekst pitak je i prohodan te bogato uokviren metrički vrlo raznoliko vezanim stihovima, sve učestalijim kako se drama tj. ratno ludilo bliži kraju. Kao da se tu dramu ljudskog roda beskompromisni intelektulac Kraus usudio izgovoriti još samo u potresnim, satiričnim stihovima,  i u završnom  Epilogu „Posljednja noć“, a koje je Sead Muhamedagić redom, usudila bih se reći, krležijanskom snagom (spomenimo da je Kraus bio Krležin omiljeni pisac) pretočio u hrvatski ostvarivši tako prijevod unutar prijevoda).

            Naposljetku bih se usudila reći: kakvog bi Kraus, za kojeg Optimist na jednom mjestu u ovoj drami kaže da je „vjerenik njemačkog jezika“, mogao prevoditelja poželjeti nego još jednog „vjerenika“ njemačkog jezika, nekoga tko će se, pogotovo u današnja vremena, kada vidimo koliko je Kraus prije sto godina bio u pravu, boriti za integritet svake riječi i njezin moralan odnos prema stvarnosti.