Pregled novosti

U gostima kod književnih prevodilaca - Želimir Periš i Mladenka kostonoga

Iza mene su u ovom trenutku 2 književna kluba, i cca 15-ak čitateljskih izvještaja (usmenih, dakako, ne pišemo lektiru!) o Gili, Anki i inim likovima. Malo je reći da tekst nikoga nije ostavio ravnodušnim. Pa, opet, ne bi svatko od ovih 15-ak ljudi preporučio roman drugim čitateljima. Većinu smo razgovora u oba susreta usmjerili na pitanje zašto odnosno kako uopće čitati tekst, koji je silno premrežen skrivenim i manje skrivenim intertekstualnim nitima europske književne tradicije, baš kao što je Rushdie u Djecu ponoći utkao indijske vizit-karte kao temelj vlastitog hibridnog kniževnog koda, koji tek pokoji indijski autor(ica) uspijeva uspješno primijeniti u vlastitom pismu.

Volite li intertekstualnost, uživate li u čaroliji igranja detektiva i aha! momentima kad između redaka, u narativnim tehnikama, jezičnom sloju priče, posuđivanjima inih oblika od drugih autora, književnici premreže vrijeme i prostor – ovo je doista knjiga za vas. Ako vas to živcira, evo pravog teksta kojemu biste mogli dati šansu jer mnogi su primjeri intertekstualnosti i te kako europski, hrvatski, balkanski – od svega ponešto. Tako bi barem trebalo biti! No, razvoj razgovora u 2 književna kluba pokazuje da se tu čitateljska publika i te kako razilazi – što je nekima od njih ovaj tekst učinio onoliko teško prohodnim koliko je drugima pričinio zadovoljstva. U čemu je tajna? Zašto je čak i intertekstualnost koja bi trebala biti lako odgonetljiva, naročito kad je riječ o domaćoj, hrvatskoj ili regionalnoj intertekstualnosti, tako težak zalogaj za neke čitatelje?

Istraživanja kažu da čitatelji na različite načine pristupaju tekstu, a prva pitanja o iskustvu čitanja potječu iz 30-ih godina 20. stoljeća. Uz takva istraživanja, vrijedno je ovdje spomenuti i da pripadnost određenom kulturnom krugu, olakšava ili otežava, iščitavanje i razumijevanje intertekstualnih slojeva. I baš kao što Rushdie, ili Márquez u svojim tekstovima (potkama tkanja, da podsjetimo na latinski) komuniciraju i pregovaraju s tkalcima prije sebe, tako i Periš u svoju tkaninu uvlači usmenu epsku pjesmu, renesansnu alegoriju Zadranina Petra Zoranića, Kafkin biroktratski labirint, Zagorkinu vješticu i još mnoge druge niti. Nijedna od tih niti nije tek puka dekoracija, nego nosivi zid njegovog cijelog zdanja. Ups, još jedna metafora, ali nimalo slučajna – baš kao što usmena tradicija ne staje na uvodnim desetercima ni na liku guslara, nego se proteže i u tehniku usmene poezije koja se sastoji od velikih brojeva ponavljanja, utvrđivanja gradiva, s fiksnim formulama, baš kao i kod Homera. Parry je tu tradiciju još 1933. našao živu u Crnoj Gori i Bosni, te snimio nepismenog guslara Avdu Međedovića i druge, pa i jednu Zejnu, kako satima pletu, tkaju, oblikuju priču. Svatko tko se dičio da je pjesnik, znao je naizust „čudo“ toga, pa je tako Avdo Parryju i ekipi otpjevao 44.902 stiha, a još ih preko 30.000 dao zapisati. A zašto je guslar kod Periša sam ušao u priču možete naslutiti iz ovog teksta. Taj Perišev obol guslanju, daleko je, da ponovim još jednom, od puke dekoracije, baš kao što vjerojatno ni vještica svijetle kose nije tek slučajno odabran lik kojim autor daje naslutiti o čemu on to želi nadugo i naširoko raspredati.

Pismenost i bespismenost (nije isto kao i nepismenost!) tako postaju dva oprečna svijeta, u jednome vlada guslar svojim sjećanjem a u drugome je vlast povjerena papiru, jedno je svijet narodskog, životnog, drugo svijet birokrata i nefleksibilnih propisa i zakona. U jednome su vještice dobrodošle (ako i pod određenim uvjetima), u drugome se protiv njih vode sudski procesi. U jednome je kronologija osnovni i glavni stup utvrđivanja ako-onda logike, u drugome je dopušteno priču započeti in medias res, svratiti na njezin početak, pa u neku sporednu epizodu, pa svrnuti vodu na glavnu priču, i tako redom. Kojem svijetu želimo pripadati? Trebamo li birati? Postoji li idealan svijet?

Nema odgovora. Odnosno nema crno-bijelog odgovora za koji će vam Periš savjetovati da za njega glasate. Niti se roman dade svesti na tu jednu, jedinu temu. Ako će vam zbog nečega biti teško ovaj roman čitati, to će se desiti sigurno desiti onda kad budete pokušali razaznati koliko priča roman sadrži, kad budete tražili logiku kojom je tekst ispleten, kako i zašto je nešto baš tamo gdje jest, i zašto baš tako. Zašto je jedna od tema Ilijade Ahilejevo i Patroklovo prijateljstvo? Zašto Briseida? Jesu li pojedinačni likovi doista problematika kojom se Homer bavi ili su to teme kao ponos, sudbina, bijes, vlasništvo, religija i društvo?

Pročitajte ponovno Ilijadu jer ona je prvi ključ. Poslušajte Avdu, jer će vam približiti guslara, pročitajte iznova Mariju Jurić Zagorku i sjetite se što ju je činilo političkom buntovnicom u očima njezinih suvremenika, a onda se bacite na paranje ostalih slojeva romana.

Jer pravo je pitanje koje je pravo pitanje za otključavanje ovog romana? Zna li autor to pitanje? Treba li čitatelj pogoditi točno to pitanje ili roman može čitati i s nekim drugim ključem?

Preporuke za čitanje:

1. Salman Rushdie – čitajte originalne tekstove, ako možete, jer je pismo češće nego rjeđe na rubu prevodivosti – ako nemate sape za Midnight's Children, bacite se na Haroun and the Sea of Stories (nije to samo za djecu).

2. Dubravka Oraić Tolić – Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi

3. Jill Savitt, Female Stereotypes in Literature, 1982. – kako su žene (bile prikazivane) u književnosti.

4. Julio Cortazar, Školice (preveo Dinko Telećan)

5. Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha

6. Braća Grimm, Bajke (izaberite sami izdanje i prijevod koji volite)