Pregled novosti

Laudatio

iliti obrazloženje

za godišnju nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca

Zrinki Blažević

za najbolji prijevod poezije u 2019. godini

Prevodioci su, rekla bih, prostorni i vremenski putnici. Odlaze nekakvim crvotočinama u neke druge dimenzije prostor-vremena i donose nam ono najbolje, najzanimljivije, nešto što nam govori: „postoji i to, postojalo je oduvijek i to“.

Kad prevodilac stvori (čitaj: prevede) značajno suvremeno književno djelo, hvalimo umijeće točnog prijenosa sadržaja, možda i kulture, vjernog prijenosa stila, jezične i stilske bravure, kreativna, elegantna prijevodna rješenja ili, pak, inovacije kojima doprinosi rastućem bogatstvu hrvatskoga književnog jezika.

Kad prevodilac stvori (čitaj: prevede) značajno klasično djelo, a pritom mislim već na književnost otprije jednoga ili više stoljeća, hvalimo još i duboko poznavanje prošlosti, bogatstvo bilježaka ili pogovor kojima čitatelju pomažu razumjeti dotad mu nepoznato djelo i vrijeme.

A kad prevodilac svojim djelom donese čitaocu užitak, rasvijetli mu dotad neznanu prošlost hrvatske kulture, obogati svijet književnosti istinom, vrlinom i ljepotom, i to kanonskim djelom što ga zbog jezične barijere nismo poznavali i takvim priznavali te otvori put ispravljanju te kulturno-povijesne nepravde – tad Zrinka Blažević dobije nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod poezije u 2019. godini.

Spjev naslova „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ hrvatskog, pardon, „ilirskog Marona“, Pavla Rittera Vitezovića objavljen je 1703. godine na latinskom jeziku i uglavnom napisan po pravilima klasične versifikacije. Knjiga ovjenčana nagradom DHKP-a za poeziju donosi i poslanice visokih uglednika, kao i vrijedan kritički doprinos autorice prijevoda i metričkog stručnjaka Bojana Marottija, kojima čitalac dobiva sveobuhvatnu sliku o tomu jedinstvenom polihistoru, pjesniku, književniku, historiografu, tiskaru, preteči hrvatskih preporoditelja i rodoljubnog pjesništva, ali i glasnikom budućega hrvatskog prijevodnog heksametra.

Da je djelo u svoje doba imalo vrijednost, bilo političku ili kulturnu, govori nam ne samo zbir pohvalnica crkvenih i političkih uglednika nego i ­potpora Sabora Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 250 forinti, koja je omogućila tiskanje djela Plorantis Croatiae saecula duo, i to u četiri primjerka, u vlastitoj nakladi. Slojevito je to djelo koje formom i sadržajem ponajviše podsjeća na nacionalni spjev, kao zalog kulturnog pamćenja. No ta golema vrijednost djela ujedno je književno-povijesna: u Pozdravu dobrohotnomu čitatelju Vitezović pojašnjava kako valja čitati njegove stihove, pritom opravdavajući svoj postupak. Naime, zbog toliko suza „za koje ni knjige ne bi dostajale“ „predmet djela iziskivao je neuglađenost, a dužina je većini zamorna“ te se pjesnik odriče ljupkih riječi poradi jadikovke koja će izazvati suosjećanje. Personifikacija Hrvatske kao žene-majke, koja pripovijeda i jadikuje o dva stoljeća patnje zbog osmanlijskih osvajanja – o 16. i 17. stoljeću zasebno i kronološki – nužno me podsjeća na Vetranovićevu Tužbu grada Budima nastalu stoljeće i pol prije. No ovo djelo nije samo tradicionalno i aktualno nego i avangardno. Vitezović, naime, upućuje čitatelja u vlastiti jezični kôd: u pisanju hrvatskih imena i toponima zadržava njihov prirodni hrvatski ritam jer, kaže, „tako je iziskivala navlastitost ilirskoga jezika, koja se ne smije podvrgavati pravilima latinskoga ili grčkoga“. Međutim, on ide dalje, pa u skladu s time „oblikuje i slova“, zasebnu grafiju za glasove kao što su, primjerice, c, č, lj i nj, a uz to, neka imena i latinizira, kao primjerice, Karlopolis. Dakle, kako piše Marotti, Vitezović je već tada znao da se hrvatski heksametar ne piše kvantitativnom, već akcenatskom versifikacijom, što će svoje konture dobiti tek u 19. stoljeću.

A Zrinki Blažević, stručnjakinji za povijest, plodnoj znanstvenici u međunarodnim razmjerima i ljubiteljici metričkih prepjeva latinske poezije, ovo je djelo, po mom skromnom mišljenju, kruna njezina bavljenja Vitezovićevim opusom, koje započinje negdje davne 1998. godine s prijevodom Oživljene Hrvatske (Croatia rediviva) na ilirski, pardon, hrvatski jezik.

Knjiga „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ po sebi je dragocjen dar hrvatskoj kulturi, njezinoj prošlosti koju rasvjetljava, njezinoj sadašnjosti koju upotpunjuje i obogaćuje, i njezinoj budućnosti koja je u sadašnjosti začeta. A naša kultura napokon može prekinuti višestoljetnu tišinu i ovoga jedinstvenog književnog stvaraoca prepoznati kao dosad nedovoljno osvijetljen, ali itekako važan kutak hrvatskoga književnog kanona.

Dragoj Zrinki Blažević čestitam i zahvaljujem na ovome golemom ostvarenju!

A u čast svim našim negdašnjim, sadašnjim i budućim prevodiocima poezije, i metrički vjerno:

Davno još Pavao Ritter Vitezović, taj polihistor,

ostavi golemo djelce u klasičnom latinskom stihu,

djelo što zovu Plorantis Croatiae saecula duo,

stoga metrički mora i hrvatski prijevod nam biti,

vješto nanizati stope što ilirskom jeziku vjerne

donose drevnu ljepotu i odjeke davnašnjeg glasa,

jezičnim velom skrivènog. Jer tako stvarahu znalci,

pjesnici, svi eruditi. A oni što smiono hode

prostorom, al' i kroz vrijeme, zaslužuju posebnu hvalu.

Zrinka Blažević ùz to nam prošlosti otvori vrata,

ilirskog Rittera Pavla darovavši svima nam riječi

hrvatski napokon svijet da ga umije čitati danas.

DHKP-ovci zà to sad nagradu dičnu joj daju,

kojom uime cijele kulture kažu joj: hvala!

Lea Kovács

P.S. I kao što naš autor reče:

„Imaj dobro mišljenje, dobronamjerni čitatelju, o ovome djelcu, i zbogom.“