Pregled novosti

»Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule Babilonske.«

Nagrađivanog hrvatskog pjesnika, prevodioca, kazališnog i likovnog kritičara, redatelja, feljtonista, urednika, esejista, pisca za djecu, dramskog i proznog pisca, akademika Luka Paljetka (Dubrovnik, 1943.) nije potrebno posebno predstavljati jer on je jedan od malobrojnih živućih hrvatskih književnih velikana koje poznaju i vole sve generacije i demografske skupine.

Osoba je to čija je autorska i prevedena riječ, kad smo toga bili svjesni i kad nismo, sudjelovala u oblikovanju imaginarija mnogih od nas, odnosno čiji ritam, melodičnost, vokabular i rime čine velik dio korpusa na temelju kojeg i danas prevodimo, pišemo, razgovaramo. Nisam propustila divnu prigodu koju je stvorila ova serija intervjua da našem velikom prevodiocu, osim na ljubaznosti, pristupačnosti i vrijednim savjetima, zahvalim i na utjecaju na moje osobne radno-životne odabire, tek započeti put na kojem sve više otkrivam vezani stih kao čudesno mjesto slobode i otkrivanja svježih mogućnosti našeg jezika potaknutih stranim izvornikom.

Budući da se Luko Paljetak ne koristi Internetom, intervju se odvio poštom, dopisno između Kalnika i Dubrovnika, a s obzirom na to da znamo kako promjena medija može promijeniti i doživljaj pročitanog, zamolit ću vas da ove odgovore zamislite ispisane pisaćim strojem, kakve sam ih ja primila. Užitak čitanja nesumnjivo će tako biti još i veći, i sigurna sam da će mnoge, ne samo nas mlade književne prevodioce, potaknuti da se i sami okušaju u sporijem, skromnijem i s(a)vjesnijem pristupu poslanju riječi.

S Lukom Paljetkom razgovarala je (tj. dopisivala se) Petra Pugar.                            

U Vašem bogatom prevodilačkom opusu naći će se više od sedamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Uzbudljivo i vrlo zahtjevno bilo je za mene prevoditi Canterburyjske priče Geoffreya Chaucera. Počelo je nenamjerno. Od gospođe prof. dr. Nevenke Košutić-Brozović, kojoj sam tada na Katedri za svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru bio asistent, dobio sam zadatak-zamolbu da za njezinu Čitanku iz svjetske književnosti I. prevedem »Uvod« toga djela. Chaucer me tada uvukao u svoj svijet i nakon toga nastavio sam prevoditi Priče. Radio sam to, na prekide, nekoliko godina i sve više postajao jedan od tih njegovih hodočasnika, žudeći kao i oni stići na kraj tog puta. Zadivljavala me sve više njegova vještina oblikovanja različitih likova i njihovih karaktera, sposobnost da, ne mijenjajući ritam i naizgled monotonu parnu rimu, ostvari taj niz osebujnih, plastičnih osobnosti u kojima sam neprestano prepoznavao i naše suvremenike, muškarce i žene među kojima se i danas krećemo, punokrvne naše sugrađane, s istim manama i vrlinama, sve više žaleći što majstor Chaucer nije do kraja ostvario svoju zaista neostvarivu pjesničku zamisao, onako kako je hodočasnicima predlaže Krčmar: »svaki će od vas, da put mine prije, / ispričat za to vrijeme priče dvije, / u Canterbury, mislim, dok se dođe, / i dvije druge, kad se natrag pođe.« Nakon s olakšanjem završenog posla, prvom zgodom kad sam mogao otputovati u London, otišao sam u Westminster Abbey i stavio dlan na njegov stari grob.

Najzahtjevniji za mene ipak bio je Uliks Jamesa Joycea. Prevodio sam ga dvije godine, dvije stranice na dan. U tužnim okolnostima u kojim smo se ja i moja supruga Anamarija zatekli u vrijeme Domovinskog rata, kaput koji sam bio dobio od Crvenog križa u Idriji, nazvao sam Bloom...

Danas mi je posebno drago što sam preveo Shakespeareove Sonete, Romea i Giuliettu i Veneru i Adonisa, pa zatim Sir Gawaina i Zelenog viteza i nedavno još jednog viteza, Viteza u tigrovoj koži. Srcu pak najdraži mi je prijevod cjelokupnoga djela F. Prešerena.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

To je kao da me pitate kako je to bilo voljeti nekad i danas. Kada se radi o prevođenju razlike nema. Pred sobom imaš izvornik i papir ili, danas, računalo. Ja se njime ne služim, kao ni Internetom. Ono što ne znam, potražim u knjigama, ako se radi o autoru i nastanku njegova djela. Što se pak tiče smisla stihova ili proze, ono što ne znam potražim u rječnicima; njima vjerujem; za isti jezik imam ih više, različitih. Činim to uvijek s dozom potrebne, spasonosne sumnje u značenje riječi, čak i onih koje najbolje poznajem; prâvo im značenje nastojim shvatiti iz semantičkog polja što ga tvore. Prevodilac mora imati sposobnost vidjeti/dočarati sredinu, okolnosti, podrobnosti, sliku nekog književnog, proznog ili pjesmovnog događanja, mora sebe vidjeti unutar njega. Poeziju prevodim grafitnom olovkom, a prozu izravno u pisaći stroj. Sve prevedeno sebi naglas čitam i tada unosim posljednje ispravke ili izmjene.

            Mladi prevodioci često griješe zato što, otvorivši rječnik, uzmu prvo značenje riječi koja im nije poznata. Međutim, ono se često krije u nekom daljem sloju značenja tog pojma. Najopasnije su riječi za koje pouzdano mislimo da ih znamo, iznevjere nas kao što to, nažalost, ponekad učine i najbolji prijatelji, da i ne govorimo o tzv. »lažnim prijateljima« kojih, i u rječnicima, također ima dosta.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevodio sam mnogo pjesnika, i starijih i novijih, s raznih jezika, suvremenih također, posebice slovenskih i s njima sam surađivao i prijateljevao, primjerice s Cirilom Zlobecom, Tonetom Pavčekom i Borisom A. Novakom. U takvom druženju neizbježna su bila i pitanja o značenju nekih njihovih stihova i/ili pjesama, češće su to ipak bila radosna druženja ljudi koji rade isti posao.

Prevodilac je uvijek i sukreator djela koje prevodi, odnosno dovodi u kuću svoga jezika, a taj jezik on mora savršeno poznavati na svim razinama, od onih standardnih do onih dijalektalnih i idiolektičkih.

Uče nas, barem u prozi, da budemo što »neutralniji« kanal kako bi do izražaja došli poetika i stil pojedinog autora. U kojoj je to mjeri ostvarivo kad se prevodi stih? Može li se prevoditi stih, a ne biti pjesnik?

Prevodilac ne smije biti uobražen i ohol, ne smije smatrati da autor čije djelo prevodi, nije dobro obavio svoj posao, da ga treba poboljšati. Prevodilac se ne smije nadmetati s njim. Mora što bolje obaviti svoj posao, tako da njegov prijevod bude takav kao da je to djelo nastalo na jeziku na koji je prevedeno.

            Strani autor, za one koji ga ne mogu čitati u izvorniku, ne postoji bez prijevoda i zato mora biti zahvalan prevodiocu, svaki, čak i onaj iz vrlo daleke starine, onako zahvalan kao gospodar slugi koji je za njega obavio »krvav« posao.

            Prevodilac koji prevodi vezanu poeziju mora raspolagati bogatim vlastitim rimarijem i savršenim poznavanjem metrike. Bolje je, dakako, ako je prevodilac i sam pjesnik, ali to nije nužno. Zabluda je da je slobodni stih lakše prevoditi nego vezani; nije lakše nego je drukčije teško.

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevodilaca (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevodiocima?

Ne čitam prijevode mladih prevodilaca. Oni uglavnom prevode noviju prozu upitne kvalitete, a to nije moja lektira, čak i kad bih imao vremena za takvo što. Prijevode poezije pročitam ali ako nemam izvornik, ne mogu procijeniti kvalitetu prijevoda. Uvijek me ozlojedi ako prevodilac ne poštuje izvornik, kada se radi o vezanom stihu, ako ne vodi računa o izvornom metru, strofi ili rimi, a ima i takvih, čak i vrlo hvaljenih.

Mladi prevodioci mladi su i to je njihova prednost. Njima se, međutim, uvijek žuri, a kako je napisao američki pjesnik E. E. Cummings: »Nitko lijep nikada ne žuri.« Ne volim davati i ne znam davati savjete, ali ako već moram, jedan od njih mogao bi glasiti: Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule babilonske.

Ja, osobno, prevodim, prije svega, zato da bih mogao potpuno razumjeti neko djelo na stranom jeziku i da bih, naravno, mogao uživati u njemu kao u svome djelu.

S Lukom Paljetkom razgovarala Petra Pugar.

Kalnik – Dubrovnik,

23. – 30. srpnja 2020.