Pregled novosti

Neda (Nedeljka) Paravić rođena je 15.10.1938. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao prevoditeljica i korespondentica za strane jezike te kao srednjoškolska profesorica engleskog i njemačkog jezika. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i slobodna umjetnica od 1972., a i jedna od članica osnivača Društva simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske (1974.). Do 2011. radi kao stalni sudski tumač za engleski i njemački jezik. Intenzivno se bavi prevođenjem proznih djela s njemačkog i engleskog jezika i niza znanstvenih, publicističkih i umjetničkih tekstova na njemački jezik. Prevela je nekoliko desetaka djela, uključujući i roman Izranjanje istaknute kanadske književnice Margaret Atwood, koji je bio prvi kanadski roman objavljen u Hrvatskoj. Dobitnica je godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za 1985. godinu, nagrade za životno djelo DHKP-a (2006. godine) i nagrade za životno djelo "Iso Velikanović" 2016. godine. Ljubiteljica je klasične glazbe i jazza. 

S Nedom Paravić razgovarala je Lana Momirski. 

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Teško mi je poslije mnogo godina "nerada" (točnije - poslije 2016. kada sam dobila nagradu za životno djelo "Iso Velikanović") prisjetiti se svojih brojnih prijevoda i gomile papira koji su prošli kroz moje ruke.

Međutim, ipak bih izdvojila Zavičajni muzej Siegfrieda Lenza. Kada sam primila knjigu u ruke, prepala sam se, doslovce, njezine težine od 1 kg i broja stranica. Sam pisac rođen je, kao i Günter Grass, u današnjoj Poljskoj, ondašnjoj Istočnoj Pruskoj. Pisana je u doba kada Nijemci peru svoj image poslije strahota Drugoga svjetskog rata. Likovi su vrlo istančano oblikovani, a svaki eksponat ima svoju priču. Pravi izazov, ali i mazohistički užitak, bili su mi opisi tih eksponata. Primjerice, tkanje tepiha. Kada sam prevodila tu knjigu s njemačkog jezika, nije bilo računala ni interneta. Stoga sam kupila knjigu o tkanju kako bih svladala terminologiju, razlikovala potku od osnove. A onda su se na tkalačkom stanu na tepisima pojavili i ornamenti. Primjerice, ornament koji Nijemci zovu die Raute koja znači i romb i naziv je za biljku rutvica. Sjedila sam dugo s pokojnim prof. Gavazzijem. Izvukao je iz svoje biblioteke golemu knjižurinu i otkrio da se radi o rutvici koja u knjizi simbolizira drvo života. Snalazila sam se onako kako su mi pružale ondašnje mogućnosti.

Posebno mi je drago što sam upravo ja prevela Parfem Patricka Süskinda, koji je kod nas doživio nekoliko izdanja, a da ne spominjem kakav je golemi odjek doživio u cijelom svijetu. Njegov jezik krasi iznimna ljepota, pa ga je poznati njemački književni kritičar nazvao piscem koji konačno zna njemački. Način njegova izražavanja naprosto me opčinio tako da su mi rečenice u prijevodu tekle kao iz rukava. Znači, našli smo se.

U najstrašnijem sjećanju ostao mi je prijevod s engleskog jezika romana Varke i čežnje "kraljice zločina" P. D. James. Poslije odlaska Zvonimira Majdaka iz Mladosti, s kojim sam, kao i s drugim urednicima, odlično surađivala, došla je nova osoba i "zapovjedila" oštru lekturu. Neću ni spominjati nesnosne i netočne lektoričine zahvate. Budući da sam imala svoju kopiju prijevoda, zamolila sam prof. Nives Opačić i lektora Milana Ivkošića da pregledaju prijevod. U tom prijevodu od otprilike 500 kartica imali su samo nekoliko primjedbi. Tu knjigu, inače meni vrlo dragu, poslije je objavilo Znanje u mojoj verziji, ali gorak okus zauvijek je ostao.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Spomenula sam već "sjedeljke" s prof. Gavazzijem. Bilo je i telefonskih kontakata. Mogu vam reći da su mi svi, kojima sam se bila obratila, svesrdno pomogli.

S internetom mi se otvorio svijet. Nema toga što se ne može "iskopati", a i brže se radi. Koristim se, naravno, novom tehnologijom, ali katkada zavirim u ukoričene rječnike i enciklopedije. Volim prevoditi ugrubo na računalu, zatim ispisati taj "šmir" i tek onda "brusiti" tekst, "šarati" po njemu crvenom olovkom kao u školi, a zatim ispravke unositi u tekst u računalu.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da je korisna, a katkada i potrebna, komunikacija s autorom. Spomenula sam Zavičajni muzej. Uz njemački izvornik dobila sam glosar mazurskih riječi (radnja se zbiva u idiličnoj Mazuriji punoj jezera), ali on je bio nepotpun. Pokušala sam kontaktirati autora. Odgovorio mi je vrlo uljudno mnogo kasnije jer je bio na liječenju. Usput sam ga obavijestila da je na jednom mjestu zamijenio uloge potke i osnove u tkanju. Vrlo ljubazno i toplo mi je zahvalio.

4. Neke ste knjige preveli u suradnji sa suprugom Jankom Paravićem. Možete li nam opisati kako izgleda zajednički rad dvoje prevoditelja na tekstu? Koji je najljepši dio tog iskustva, a gdje može doći do problema?

Proveli smo zajedno gotovo 65 godina. Vezali su nas, između ostalog, jezici kojima smo se služili i glazba koju smo slušali. Katkada su frcale iskre kad bismo jedno drugome iščitavali tekstove, ali uglavnom bi se primjedbe prihvaćale. Jednom prigodom pitala sam Boženu Zadro, urednicu u Globusu, vidi li se da je Moja Afrika Karen Blixen, knjiga koju smo suprug i ja zajedno preveli, djelo dvaju prevoditelja. Rekla je kako se trudila da to otkrije, ali nije uspjela. Ne znam kakva je bila suradnja drugih, ali nas dvoje nismo imali problema. Katkada bih mu pomogla u prijevodima pronaći neke termine, a on bi meni pomogao, kad bih ja prevodila na svoje jezike, jer se često događalo da nisam na hrvatskom razumjela što je autor htio reći. Tada mi je on "prevodio" s hrvatskog na hrvatski. Žao mi je da u domovini nikada nije dobio institucionalno, javno priznanje.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam uglavnom izvornike, ali katkada i domaće prijevode. Ima izvrsnih, ali i vrlo loših, pogotovo kada se osjeti da je prijevod. Često se griješi upotrebom pogodbenih rečenica, adverba ovdje i ovamo. Psovke ne bih prevodila doslovce, a neki prevoditelji stvaraju s njima priglupe sintagme i smještaju u kontekst koji nije svojstven našem jeziku.

Danas prevoditelji imaju mnogo više mogućnosti za razvoj od nas – strane stipendije, seminari u inozemstvu – a moramo imati na umu i to da je mojoj generaciji prevoditelja često bilo nemoguće putovati u inozemstvo.

Mladim prevoditeljima savjetovala bih da prije prevođenja prouče sve raspoloživo o autoru izvornika, o dobu događanja radnje i da iskoriste sve mogućnosti koje im se nude i da, prije svega, imaju poštovanje i odgovornost prema materinskom jeziku.