Pregled novosti

Kad se dvadesetdvogodišnja Đurđica Žlebačić nakon završenog studija engleskog jezika i komparativne književnosti uputila u Poreč da radi kao turistički vodič, nije ni slutila da je to početak jednog mnogo dužeg putovanja. Zaljubivši se u kolegu vodiča, otišla je s njime u njegovu zemlju, u daleku i sasvim joj nepoznatu Dansku. Prošlo je otada pedeset godina, Danska joj je u međuvremenu postala toliko poznata da je bila prevoditeljica danskoj kraljici, a jezik je s ljubavlju savladala i omogućila svima nama da uživamo u prijevodima književnih djela sa sjevera. Radila je u jugoslavenskoj ambasadi, na danskoj televiziji i kao sudski tumač, a provela je i šest godina u Firenzi, gdje je njezin suprug, profesor skandinavske književnosti, predavao na sveučilištu. Prevela je mnogobrojne naslove s danskoga, među kojima se ističu djela Karen Blixen, Petera Høega i Hansa Christiana Andersena. Redovito pruža podršku mladim prevoditeljima i piscima koji pišu na oba jezika. Ako slučajno, vozeći se u tramvajem po Zagrebu, primijetite da vas stanovita gospođa u najboljim godinama prisluškuje – ne brinite i dajte si oduška –tako Đurđica Žlebačić Sørensen ostaje u toku sa slengom.

S Đurđicom Žlebačić Sørensen je razgovarala Lana Momirski.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Uvijek ću biti posebno vezana uz Karen Blixen i njezina djela. Prvo izdanje Babettine gozbe, koju je tiskao Disput 2011.godine, rasprodano je u rekordnom roku i mnogima je bilo prvo upoznavanje s književnim radovima ove velike danske književnice, jer do tada je samo bio preveden njezin autobiografski roman Moja Afrika. Iako se ne može zaobići niti njezin osebujan život, mislim da su njezine priče, jer ona je bila pravi storyteller, „Nordijska Šeherezada“, kako su je nazivali, ono što je čini velikim piscem.

Posebno me veseli što upravo radim na prijevodu nekoliko drugih priča Karen Blixen koje će izaći iduće godine. I u njima svima se ističe snaga žene kao ljudskog bića.

No moram reći da mi je Karen Blixen i najveći izazov, posebno zato što je ona uglavnom sva svoja djela pisala prvo na engleskom (pisala je pod pseudonimom Isak Dinesen), a onda sama prepravljala na danski. Po mnogim kritičarima su danske verzije bolje, punije i jezično bogatije, a ponegdje se i razlikuju u tekstu. Ja prevodim s danskog, dok je većina prijevoda na druge jezike s engleskog.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Često se pitam kako je bilo prevoditi i pisati bez računala – kao da mi je to neka daleka, daleka prošlost, a onda se prisjetim koša s papirima, ljutnje i frustracija, i vjeruj mi, uopće mi ne nedostaje ni zvuk mašine ni tipkovnice! Internet je otvorio novi svijet – sjećam se prvog dana kad sam lijevom rukom pritisnula tipku za sinonime i odmah se ukazalo nekih deset mogućnosti. Neko vrijeme sam uspoređivala s rječnicima, ali uskoro su debele knjige nažalost završile u podrumu. Ista je stvar danas su mjetnom inteligencijom u koju me uvode moji unuci, sve ima svoje dobre i loše strane, ali ništa ne treba od prve odbaciti. Sve s mjerom, ha, ha. Mi koji prevodimo s takozvanih malih jezika, i ponekad moramo ići preko trećeg jezika, posebno možemo biti zahvalni svakom napretku tehnologije.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja –je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevela sam dva autobiografska romana dansko-bosanskog pisca Alena Meškovića, Ukulele-jam i Šator za jednu osobu, a upravo sam završila prijevod romana dansko-hrvatske pjesnikinje Narcise Vučine Tildina tajna knjiga. Oba autora žive i rade u Danskoj i pišu na danskom, iako govore i hrvatskim i bosanskim jezikom. U oba slučaja smo se igrali Karen Blixen. Ja sam prevela danski tekst – kao radni prijevod, i onda su se autori mogli u stvari „igrati“ s tekstom, dopunjavati ga i kratiti, nijansirati dijalektima – dakle napraviti novu verziju svojih djela, naravno uz puno poštovanje prema originalu. U oba slučaja je suradnja bila dobra i plodonosna i nadasve zanimljiva.

4. Možete li istaknuti neke važne danske naslove koji nisu prevedeni na hrvatski? Koja biste istaknuta djela Vi rado preveli?

Johannes V. Jensen (Nobelova nagrada za književnost 1944.g.): Kongens Fald, Pad kralja, remek-djelo danske književnosti, no mislim da ću to morati prepustiti nekome iz mlađe generacije. Proglašen najvažnijim danskim romanom dvadesetog stoljeća, epski prikaz stvarnih događaja u 16. stoljeću, ali istovremeno i kompleksan psihološki roman.

Osim toga, preporučujem da pogledate Književnu smotru br.184 iz 2017. godine – Karen Blixen i danska književnost. Tu su, između ostalog, prijevodi odlomaka djela danskih autora, starijih i mlađih, koji još nisu prevedeni na hrvatski jezik. Trend zadnjih par godina je fokusiranje na autobiografskim stanjima, pjesme Caspera Erica koji boluje od cerebralne paralize „gutaju“ mladi jer govore o tome kako je biti drugačiji u zemlji blagostanja kao što je Danska. Sara Rahmeh, danska spisateljica s palestinskim i sirijskim korijenima, pak govori o odrastanju i životu u stambenom bloku na periferiji glavnog grada gdje žive samo izbjeglice i njihove obitelji. Nezaobilazne su i teme o „gender issues“, a najnoviji hit je knjiga Olge Ravn o vješticama u Danskoj u 17. stoljeću.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Baš sam ovih zadnjih par godina primijetila veći broj prijevoda s danskog jezika, što me razveselilo, iako ne mogu reći da je sve baš i dobro. Vidim da su prevoditelji uglavnom završili švedski jezik, što im je samo djelomično prednost u prevođenju s danskog. Ranije su prevoditelji bili uglavnom germanisti, što je opet imalo druge manjkavosti. Mislim da prevođenje ne smije biti strogo individualni rad – traženje drugog mišljenja, pomoći, bogaćenje razmišljanja razgovorom – sve to mora biti uključeno u prevoditeljski rad. Na primjer: Dok sam prevodila roman Petera Høega, Susaninefekt, gdje je glavni lik profesorica nuklearne fizike, shvatila sam da premalo znam o fizici da bih razumjela njezine reakcije i postupke. Svaka rečenica je bila prožeta nečim iz fizike. Otišla sam kod prijateljice koja je profesorica fizike i s njom tjednima prelazila tekst. Bez nje to nikada ne bi bio tako uvjerljiv prijevod.