Pregled novosti

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja za roman Viktorija Šantić – László Krasznahorkai: Seiobo je bila tamo dolje

Da je Viktorija Šantić dobitnica Godišnje nagrade DHKP-a za roman „Seiobo je bila tamo dolje“, po meni je jasna stvar. Kad bih je, međutim, morala obrazložiti, navesti sve zbog čega, radi čega i kako to da upravo, našla bih se pred velikim zadatkom. Naime, s kojeg motrišta, iz kojeg kuta cijenjenoj publici približiti sve ono što se o tome može reći, a da bude sažeto, jasno i iscrpno?

Mogla bih, recimo, početi s par riječi o autoru romana „Seiobo járt odalent“, Lászlu Krasznahorkaiju, reći primjerice – a da ne budem pretenciozna u svojim superlativnim formulacijama – kako je on jedan od najvećih suvremenih mađarskih pisaca, da danas živi, piše i stvara ne samo u mađarskim, pa ni europskim, već u globalnim, svjetskim razmjerima, da je istinski stanovnik svijeta koji u svoja djela ugrađuje svoja sve opsežnija iskustva i znanja.

Mogla bih potom s te globalne naravi životopisa prijeći na djelo, pa reći da je ono vrhunski odraz u kojemu nam se on otkriva kao mislilac, mistik, znanstvenik, sveznajući majstor koji znanje traži, usvaja i dijeli. Zatim bih – da ne bude filozofiranje iz šupljeg u prazno – nabacila par biografskih crtica, recimo, da ga je u vrh mađarske književnosti već 1985. godine katapultirao njegov prvi roman, „Sotonski tango“ (zbog kojega istoimeni film Béle Tarra pogrešno smatraju pukom ekranizacijom romana, a ne štivom koje je atmosferom nadahnulo film), i da je otad napisao brojne, diljem svijeta zapažene i zapamćene romane koje od 2012. godine možemo čitati i na hrvatskom jeziku.

Nakon tih, onako usput, nabacanih uvodnih rečenica o autoru, rekla bih ponešto i o samom djelu za prijevod kojega Viktorija Šantić zasluženo dobiva Godišnju nagradu DHKP-a za roman.

Primjerice, govorila bih o strukturi romana „Seiobo járt odalent“ kojom se autor, i ovoga puta, veličanstveno iskazao kao dubinski poznavatelj i minuciozni oslikavatelj umjetnosti u najširem i najužem smislu te riječi, jer naime svoje pripovijetke niže po uzorku Fibonaccijeva niza, pri čemu žeđu istinskog esteta i mistika propituje i traga za umjetničkim djelom kroz kulturu i religiju Japana, Kine, Perzije, Istoka i Zapada; pa bih, nastavivši obrazloženje opaskama o spisateljskom postupku, svemu tome dodala kako on sve to ostvaruje svojim – već u prvom romanu najavljenim – karakterističnim osebujnim stilom, koji se odlikuje rečenicama dugog daha, koje započinju i gotovo kao da nikada ne završavaju, jer se oko lika, oko pripovjedača i oko čitatelja, upravo kao u prvim recima romana, „sve kreće, kao da je iz udaljenosti veličine svijeta, jedan jedini put, svim nemogućim preprekama unatoč, nekom dubinskom strujom ovamo ipak dospjela heraklitovska poruka, jer kreće se, teče, navire i huči ...“, i već ta prva, beskrajna, meandrična, vrtložna rečenica neodoljivom magičnom snagom uvlači čitatelja u svoj nepredvidiv tok struje najsličnije brzacu, gdje ga čekaju dubine i pličine, stijene, pijesak i kamenje, pa i pokoja trava obasjana suncem, dakle, rečenice slične ovoj, kojoj se jedva čeka kraj, koja se pokatkad jedva čita dalje, a gotovo se uvijek čita dokraja.

No sve to, ruku na srce, ovdje ne bi bilo dostatno.

Jer tada bih, naime, govorila o knjizi napisanoj na mađarskom jeziku i objavljenoj 2012. godine pri uglednoj mađarskoj nakladničkoj kući, a ne o romanu ovjenčanom Godišnjom nagradom DHKP-a.

Jer tada bih govorila o Lászlu, majstoru mađarskog jezika, a ne o njegovu hrvatskom „pandanu“, njegovoj hrvatskoj porte-parole, Viktoriji Šantić, koja majstorski vlada hrvatskim jezikom, te svojom vještinom, istančanim osjećajem za jezične bravure i odvažnošću proširuje, probija ili krajnje rasteže granice hrvatskoga jezika.

Jer bih, i sama poučena (ozlijeđena pa iscijeljena) vrijednim iskustvom slijepa skoka naglavce u brzace Krasznahorkaijeva pisma, ipak morala spomenuti i vještinu kojom Viktorija, ne samo skočivši u brzace, već ih učinivši svojima, duboko vjerno slijedi tok izvorne rečenice i misli. Da, to su iste one osebujne rečenice dugoga daha koje i u mađarskih čitatelja pobuđuju ista osjećanja i isti bolni izraz lica ili, u najmanju ruku, uzdah kada pomisle na štivo iz Krasznahorkaijeva pera.

Ne bih ni spomenula raspon znanja koje prevoditelj romana mora imati ili steći kako bi donekle, barem prihvatljivo, uspješno ostvario ovaj prevoditeljski pothvat – recimo samo da majstora može prevoditi samo majstor, i neka je toliko dosta.

Jer kad bih zapravo govorila o romanu „Seiobo je bila tamo dolje“, rekla bih da je on djelo Viktorije Šantić, djelo nastalo na Krasznahorkaijevu platnu, ali njezinim potezima i njezinim bojama. Shvatimo li prevoditelja samo kao prvog ili nultog čitatelja djela koje prevodi, u tom je smislu itekako drzak čitatelj jer u svom prijevodu može ponuditi jedino svoje čitanje i iščitavanje, dok je na nama ostalima da mu vjerujemo i bez dvojbe prihvatimo njegov kao glas stranog nam autora. Istodobno, on je, u idealnom slučaju, i odgovoran čitatelj koji od početka do kraja djela u najvećoj mogućoj mjeri nastoji biti vjeran svom izvorniku, svom platnu, svom uzorku.

Ta i s?m je Krasznahorkai, rekavši da je autor prijevoda njegova romana s?m prevoditelj, odao počast Viktoriji, kao i svim književnim prevoditeljima, i time pridobio moju osobnu, a vjerujem i naklonost mnogih naših kolega.

Jer tada bih, govoreći o globalnoj slavi pisaca, nepravedno propustila spomenuti one najzaslužnije: prevoditelje. I propustila bih reći – bilo to naizgled smiono ili drsko – da danas ne bismo mogli čitati sva Krasznahorkaijeva djela prevedena na hrvatski jezik da nije bilo Viktorije Šantić – hrabre prevoditeljice koja je prije pet godina samozatajno, osluškujući vlastiti glas izabrala, prevela i ponudila svoj prijevod „Posljednjeg vuka“, i time zapravo skrenula pozornost hrvatskog čitateljstva na Lászla Krasznahorkaija. Tako od 2012. godine čitamo sve novije naslove u njezinu prijevodu, kao što su „Rat i rat“, „UnutraJeŽivotinja“, „Seiobo je bila tamo dolje“ i ono na čemu, vjerujem i nadam se, upravo radi.

Sva sreća pa za takvim obrazloženjem u slučaju Viktorije Šantić nema potrebe.

Umjesto toga rekla bih samo:

Draga Viktorija, László je imao pravo, ovo je Tvoja knjiga. Od srca Ti čestitam na njoj a osobito na ovoj vrijednoj nagradi!

Svim dragim i cijenjenim kolegama u povodu Dana prevoditelja čestitam i želim mnoštvo plodonosnih dijaloga s muzama!

Lea Kovács