Pregled novosti

Ekrem Čaušević rođen je u Brekovici kod Bihaća 1952. godine. Po završetku bihaćke gimnazije 1970. upisao je studij Orijentalne filologije (turski, arapski i perzijski jezik i književnosti) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji je završio 1974. Godine 1976. počinje raditi na istom fakultetu, na kojemu je magistrirao 1982., a potom i doktorirao 1986. godine. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Ankari (1986.) i Istanbulu (1978./1979.) te na kraćim istraživačkim boravcima u Beču, Budimpešti i Sofiji. Akademske godine 1992./1993. i 2000./2001. kao stipendist Zaklade Alexander von Humboldt bio je gostujući istraživač na Sveučilištu u Göttingenu. Godine 1993. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utemeljuje Katedru za turkologiju. Autor je pet knjiga i više od 140 znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćim i stranim publikacijama. Dobitnik je Odličja Vlade Republike Turske za poseban doprinos promicanju znanosti (2001.), nagrade Kiklop za prijevod romana Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ na festivalu Sa(n)jam knjige u Puli (2006.), nagrade turkofonog svijeta za zasluge u turkologiji (TÜRKSAV, 2011.), Priznanja Istanbulskog sveučilišta za postignuća u turkologiji (2018.), Povelje Filozofskog  fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2018.), Nagrade turskih povjesničara za doprinose izučavanju  kulturne povijesti Balkana – UBTAK (International Balkan History Research Committee, 2018.), Nagrade Instituta BAL-TAM, turkološkoga centra za istraživanje Balkana sa sjedištem u Prizrenu (2019.), i najvišeg priznanja grada Bihaća, Povelje 26. februar (2022.). Za  knjigu Ustroj, sintaksa i semantika infinitnih glagolskih oblika - Turski i hrvatski jezik u usporedbi i kontrastiranju (Ibis grafika, Zagreb, 2018.) 2022. godine dodijeljena mu je Nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu za područje filoloških znanosti. Iste mu je godine dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus, a 2022. izabran je za člana ANU BiH.

S Ekremom Čauševićem razgovarala je Maja Ručević.                                          

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ne bih rekao da je moj prevoditeljski opus osobito bogat. Sa suvremenog turskog jezika preveo sam nekoliko romana Orhana Pamuka, a s osmanskoga autobiografiju jednog osmanskog časnika koji je godinama bio u austrijskom zarobljeništvu. Sebe smatram “slučajnim” i “usputnim” prevoditeljem, znanstvenikom koji se povremeno upusti u prevođenje. Sve je počelo postmodernim povijesnim romanom Orhana Pamuka Zovem se Crvena, čija se radnja odvija u Istanbulu na izmaku 16. stoljeća. Dojmili su me se način na koji je Pamuk literarizirao opreke zapadnog slikarstva i osmanske umjetnosti minijature, raskošni stil i polifoničnost toga teksta u kojemu različiti likovi – čak i nacrtani pas ili stablo – naizmjence preuzimaju ulogu pripovjedača, te majstorski interpolirani esejistički pasaži o poimanju figuralnog prikazivanja ljudskih i životinjskih likova u islamskom svijetu, o originalnosti i oponašanju uzora, o pravu sitnoslikara na vlastiti stil i mnogim drugim temama iz osmanske povijesti i kulture. Sve sam to poželio podijeliti s hrvatskim čitateljima, kojima je turska književnost tada bila gotovo nepoznata. U prevođenje toga romana uključio sam Martu Andrić, darovitu studenticu završne godine turkologije, danas profesoricu na zagrebačkoj Katedri za turkologiju, koja je poslije samostalno i iznimno uspješno prevela Pamukove romane Tiha kuća i Snijeg. Uživao sam prevodeći i Pamukov Istanbul, literariziranu autobiografiju u kojoj se autorova osobna povijest prepliće s poviješću grada u kojemu je odrastao. Svaki je Pamukov roman za mene bio velik izazov i ni za jedan ne mogu reći da sam ga s lakoćom preveo. Ne znam kako govoriti o onome koji mi nije ostao u dobrom sjećanju. Ne bih otkrivao naslov jer ne želim sugerirati da je posrijedi nedovoljno dobar roman. Ne znam je li to do mene ili do teksta, ali znam da se s njime nisam suživio niti sam se u njega dokraja uživio i da mu se nisam obradovao kad je izašao iz tiska. No sve u svemu, ponosan sam na to što sam prevođenjem Pamukovih romana, koji su imali iznimno dobru recepciju među hrvatskim čitateljima, doprinio tome da se nakladnici zainteresiraju i za djela drugih turskih pisaca i pruže priliku mladim turkolozima da se okušaju u književnom prevođenju. Broj naslova prevedenih s turskoga na hrvatski u zadnjih dvadeset godina doista je impresivan, što me osobito raduje kao profesora koji je predavao tim danas uspješnim prevoditeljima.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Razlike su zasigurno velike, ali o njima ne mogu govoriti iz vlastita iskustva jer ja sam se u književno prevođenje upustio u svojim zrelim godinama, u vrijeme kada je već bilo moguće pretraživati internet. Služim se ukoričenim rječnicima, ponajviše tursko-njemačkim, tursko-engleskim, tursko-ruskim i tursko-srpskim. Oni su mi uvijek nadohvat ruke, a na internetu su mi dostupni dobri jednojezični rječnici turskoga. Ipak, prevoditelj treba mnogo više od toga: ne samo prijevodne ekvivalente pojedine riječi, nego i njihove suptilne značenjske nijanse u hrvatskome, kojih se katkad sam ne može sjetiti. U tom su smislu prevoditelji s turskoga u nas u nezavidnu položaju jer još uvijek nemaju tursko-hrvatskih rječnika. Internetom se služim i kada želim saznati pojedinosti povijesnih zbivanja o kojima se u djelu govori ili naći točne nazive biljaka, ljekovitih pripravaka i sl., kakvi se često spominju u Pamukovu romanu Noći kuge.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Kada prevodite djelo autora koji je živ, ta je komunikacija ne samo dobrodošla, nego je ponekad i nužna jer se prevoditelju može dogoditi da ne razumije neku skrivenu poruku, neki nejasan, višesmislen dijalog i sl. Pamuk se alegorijama, asocijacijama i digresijama često udaljava od osnovnog slijeda događaja pa je ponekad teško dokučiti na koga ili na što se odnose takvi ekskursi. Obraćao sam mu se u nekoliko navrata, posljednji put dok sam prevodio Noći kuge. Povod su bile zakučaste aluzije na urednika jednog istanbulskog dnevnog lista, koji je bio u nemilosti sultana Abdulhamida. Pamuka sam upoznao na Sajmu knjiga u Puli 2004. godine i bilo mi je zadovoljstvo družiti se s njime, no to ni na koji način nije utjecalo na moj odnos prema prevođenju njegovih djela.

4. Za prijevod knjige nobelovca Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ ovjenčani ste nagradom Kiklop. Što su, općenito govoreći, prilikom prijevoda djela tog autora za Vas bili najveći izazovi ? Jesu li oni bili jezično-stilske prirode ili možda kontekstualne (kulturno-povijesna sredina, specifičnosti lokaliteta i sl.) U čemu ste najviše uživali prevodeći njegova djela?

Vjerujem da se svi prevoditelji suočavaju sa sličnim izazovima, ali rekao bih da je teže onima koji prevode s jezikâ koji se po svojim tipološkim obilježjima znatno razlikuju od hrvatskoga, a takav je i turski. U tom slučaju u prvome su planu problemi jezično-stilske naravi. Prevođenje romana Orhana Pamuka posebno je zahtjevno zbog autorova osebujna, bogata stila u kojemu katkad nalazimo sintaktičke „inovacije“ zbog kojih je izričaj mjestimično teško razumljiv i izvornim govornicima turskoga. U to sam se uvjerio kad sam se obraćao za pomoć turskim kolegama, lektorima na zagrebačkoj Katedri za turkologiju. I oni su bili nemoćni pred nekim segmentima Pamukova teksta. Drugi je izazov bio kako stranu, a pogotovo u nas malo poznatu kulturu, što više približiti čitatelju, kako posredovati između kulture “davateljice” i kulture “primateljice“. Prevodeći romane Zovem se Crvena i Noći kuge, čije su fabule smještene u osmansko doba, nastojao sam za hrvatske čitatelje načiniti poveznice između izvornika i prijevoda, i to ponajprije odmjerenim posezanjem za turcizmima, koji su se devedesetih godina prošloga stoljeća našli na udaru jezičnih purista. Shvatio sam da su turcizmi ne samo neizbježni, osobito oni koji nemaju hrvatskih ekvivalenata, nego da su i izvrsna stilska pričuva. Dakako, svjestan da mnoge od tih riječi nisu poznate današnjim hrvatskim čitateljima, na kraju svake knjige dao sam koncizna objašnjenja njihovih značenja. Nakon izlaska romana Zovem se Crvena dobio sam mnogo poruka meni nepoznatih čitatelja, koji su o njemu s ushitom govorili posebno naglašavajući svoje zadovoljstvo pri susretu s turcizmima, tim riječima što su ih, kako kažu, susretali “nekoć davno”, čitajući Andrića i Selimovića.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Nažalost, ne mogu prosuđivati prijevode mlađih generacija, ne stižem čitati beletristiku i publicistiku onoliko koliko bih želio jer i dalje najviše vremena posvećujem znanstvenom radu. Ipak, rekao bih da se ne može govoriti o razlikama u kvaliteti prijevoda pripadnika starije i pripadnika mlađe generacije. I među jednima i među drugima ima izvrsnih prevoditelja, ali, nažalost, i onih koji zbog površnog pristupa poslu, pa i nedovoljnog poznavanja jezika izvornika i/ili hrvatskoga jezika, iznevjeravaju i autora i čitatelja. Pri prevođenju uvijek zadržavam poštovanje prema autoru i njegovu djelu, kao i poštovanje prema hrvatskom čitatelju, kojemu želim predati prijevod vjeran izvorniku, ali načinjen tako da se tekst doima kao da je izvorno napisan na hrvatskome. U tom nastojanju imam nesebičnu podršku svoje kolegice Tatjane Paić-Vukić, kojoj od srca zahvaljujem za ispravke, savjete i prijedloge koji su pridonijeli kvaliteti svih mojih prijevoda romana Orhana Pamuka.

Naposljetku bih uputio iskrenu pohvalu Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, koje ustrajno pridonosi afirmaciji hrvatskoga prevodilaštva i sve boljoj vidljivosti prevodilaca i njihove nezamjenjive uloge u hrvatskoj kulturi.