Pregled novosti

Obrazloženje za dodjelu Nagrade DHKP-a "Josip Tabak" za životno djelo Seadu Muhamedagiću

Zašto je Sead važan?

Otkad je prije dvadesetak godina DHKP dobio svoju prvu mrežnu stranicu, postoji i popis članova na kojemu se umrle u tome razdoblju ažurno označava malim križem. U trenutku nastanka ovoga teksta, dva tjedna prije godišnje skupštine, takvih je križića pedeset i devet. Mahom stoje uz velika, važna, poznata imena, plodne prevoditeljice i prevoditelje, okosnicu današnjega društva, učitelje i uzore, mentore i mentorice, drage kolege i kolegice, bliske prijatelje.

Nikoga od njih nismo zaboravili, spominjemo ih na tribinama, u predgovorima i pogovorima, u znanstvenim radovima, pa i u neformalnim razgovorima. No iako o tome nema nikakvoga znanstveno ozbiljnog podatka, vjerujem da ćemo se složiti da iz toga, u međuvremenu nažalost povećeg skupa imena, najčešće iskače ono Seada Muhamedagića, pa se tako pojavilo i kao prijedlog za ovogodišnju nagradu DHKP-a za životno djelo.

„Razumljivo, jasno“, reći će mnogi, no valja to obrazložiti. Skupni katalog sustava Zaki uz Seadovo ime veže ne odveć velikih 127 unosa. Za usporedbu, uz ime njegove nažalost također preminule vršnjakinje Irene Lukšić stoje 364 jedinice. Od tih 127 stavaka, dobar dio su manji prilozi i članci, prijevodi vjerskih rasprava i prikaza te stručnih članaka o glazbi, Seadove autorske pjesme (Slijepčev vir iz 2001.), njegovi eseji Miris neba iz 2009. ili razmišljanja o djelima i autorima koje je preveo, o poteškoćama na koje je pritom naišao i mogućnostima njihova prevladavanja. Iz toga popisa izdvaja se pet velikih prijevoda: Rad na mitu Hansa Blumenberga, Posljednji dani čovječanstva Karla Krausa, Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda, Emigranti W.G. Sebalda i Glazba 19. stoljeća Carla Dahlhausa. Oni su čvrsta kralježnica njegova životnog opusa, sidro u povijesti DHKP-a i hrvatske kulture i temelj nagrade za životno djelo „Josip Tabak“. No sami za sebe ne objašnjavaju u potpunosti Seada kao prevodioca, a još manje kao osobu. Daju tek naslutiti koliko je on bio neustrašiv i beskompromisan. Izdavači su ispravno pretpostavili da je Sead za spomenute autore najbolji izbor, da će potrošiti vremena i napora koliko god treba dok ne pronađe hrvatske ekvivalente i za ono što u rječnicima nema prijevoda, dok ne pronađe pravi registar, ton i leksik. I da nakon što potpiše ugovor nikada neće govoriti o nesrazmjeru honorara i napora potrebnog da bi se posao obavio. Jer kad bi preuzeo zadaću, ona više nije bila stvar njega i izdavača. Nego samo još njega i autora.

Ovim velikim naslovima pridodao je i desetak tek malo manje opsežnih ili slavnih, ali mahom zahtjevnih i složenih, primjerice Radikalne komedije Wernera Schwaba, U snu Antonija Flana, Palaču muha Waltera Kappachera, Teoriju neobrazovanosti Konrada Paula Liessmanna, Degeneraciju srca Ludwiga Lahera, Kazimira i Karolinu Ödöna von Horvatha i tako dalje. Pridružimo li tome prijevod članka Vladimira Bitija o Slobodanu Novaku na njemački, prijevode u antologiji hrvatske poezije, prijevode pjesama Vatroslava Lisinskog ili Richarda Wagnera, pomalja se načelo: Seada zoveš onda kad drugi ne mogu, ne znaju ili neće jer su se uplašili. I on se odazove. I napravi.

U svih spomenutih 127 jedinica nema ni jedne jedine iza koje Sead ne bi stajao. Svojim uvjerenjem, interesom, umjetničkom vještinom. Nikada ništa nije radio zato jer je lako, jer ide brzo, jer je dobro plaćeno ili zato što ima veliku publiku. Ni jedan od tih motiva nije mu značio ništa. Sead je bio čist poput šume i gorskog potoka pored kojih je želio provesti posljednji dio života. Naučiti napamet šuštanje stabala, škripu šljunka i prigušeni zvuk trave da bi mogao šumom svaki dan šetati sam i možda napokon smisliti prijevod za njemačku riječ vermutlich koja ga je mučila cijeli prevodilački vijek.

Seada prijatelji iz četiri kruga njegova života – glazbenog, vjerskog, prevoditeljsko-spisateljskog i Udruge slijepih – često opisuju kao blagog, no tu blagost ne smijemo shvatiti pogrešno, Sead je znao vrlo odlučno reći „ne“. To što je pritom birao riječi i nije povisivao ton ni ubrzavao govor, njegov stav nije činio manje odlučnim – da neki tekst ili prijevod nije dobar, da nešto ne želi raditi ili da se s nekim prijedlogom ne slaže. Samo bi za razliku od većine nas ostalih, obilježenih društvenim konvencijama, sociolektima i kompromisima, nas koji izdavaču govorimo da smo na pola knjige koju jedva da smo započeli, nas koji novinarki knjigu hvalimo, a prijatelju kažemo da je grozna, sa Seada sve to skliznulo poput kapi s dobro impregnirane tkanine i on bi ostajao svoj, tako netaknut da je s islama svoje muslimanske obitelji kliznuo na kršćanstvo uz osmijeh obiju strana, poput nekoga kome se barokna glazba učini odveć mehanicističkom, pa uho okrene prema Stravinskome i Richardu Wagneru, bez sukoba, zaokreta, revolucije.

Unutar DHKP-a je imao i neprijatelja, germanista koji bi ne hajući za činjenicu da Sead nikada nije vidio svijet oko sebe nesmiljeno, kao pincetom iz njegovih prijevoda vadio rijetke pogreške. Na to bi Sead rekao „Točno. Pogriješio sam. No sve što mogu učiniti jest da i dalje radim svoj posao najbolje što znam.“ I onda je s tim istim kolegom surađivao na zbirci poezije.

Zato je Sead važan. I zato naslov ovoga obrazloženja nije „zašto nam je važan“. On, takav kakav je bio, ozbiljan ali nimalo patetičan, revan ali nimalo samoljubiv, samoprijegoran i sposoban one jedva vidljive skretnice koje usmjeravaju svaki razgovor, udvoje ili između više osoba, okretati tako da svoje sugovornike čini razumnijima, poštenijima i iskrenijima, važan je svima koji su ikada s njim došli u kontakt ili će o njemu saznati tek posredno. Sead Muhamedagić je umjetnički i ljudski uzor, jedan od najvažnijih simbola hrvatskog prevodilaštva na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, i zato ovom gestom, dodjelom nagrade „Josip Tabak“, želimo reći da njegov fizički odlazak nije ni najmanje utjecao na njegovu duhovnu prisutnost u našim cehovskim redovima.

Andy Jelčić