Marko Kovačić: Godišnja nagrada Mati Marasu

Obrazloženje godišnje nagrade "Josip Tabak" Mati Marasu za najbolji prijevod drame u 2025. godini


Da ovdje držim omotnice s imenima potencijalnih dobitnika nagrade DHKP za dramsko djelo, pogodili biste da ću izvući Matu Marasa ili da vam se u kvizu pojavi pitanje koje počinje riječima „Tko je preveo…“, a igrate na vrijeme, odgovorili biste „Mate Maras“, samo da brže prijeđete na sljedeće pitanje i vjerojatno biste pogodili jer na svoju sreću ili nesreću, Mate je postao dio opće kulture i nacionalno blago.

Nacija ne vodi uvijek dovoljno računa o svojim blazima, pogotovo kad se bave nečim tako opskurnim kao što je prevođenje, k tome još s opskurnih jezika, inače bi Mate Maras imao manje vremena za rad jer bi to vrijeme gubio na primanje počasti.

Zato ga imamo više za sebe, ali imamo i odgovornost da o njegovim djelima javljamo onima izvan našeg uskog stručnog kruga, da im kažemo da je stvoren još jedan most. Ovaj put djelo je dramsko, no znamo da kod ovog laureata bilo koji književni rod dolazi u obzir. Mogao je to biti prozni, poetski ili epski most između našeg vremena i renesansne Italije u koju nas je odveo prijevodima Boccaccia, Dantea i Petrarke. Mogao je to biti most koji današnjeg hrvatskog čovjeka spaja s Gargantuom ili Moglijem, s provansalskim trubadurima, španjolskim junakom Cidom, viktorijanskom Engleskom Alfreda Tennysona, kromanjonskim čovjekom spisateljice Jean Auel ili pak Ivanhoeom i naravno Shakespeareom, dakle s minulim vremenima, a katkad i s djelima pisanima na minulim jezicima, što Matu Marasa nije spriječilo da ih svojim prijevodima približi nama.

Zašto baš Eduard Drugi, to se pitamo mi koji donedavno nismo ni čuli za tu dramu, pa možda ni za Christophera Marlowea, tako malo poznatog našoj javnosti, za razliku od svojeg suvremenika i vršnjaka Williama Shakespearea. Mi drugi, koji smo čuli za to djelo, reći ćemo da je nagrada adekvatna za taj prijevod na koji se već dugo čekalo, kako se to kaže za mnoge prijevode, točnije 434 godine. Mnogi prijevodi, a svakako većina Marasovih prijevoda, popunjavanje su neke praznine u kulturnom korpusu, ispravak neke nepravde jer je povijest nekoga zanemarila, zakinula nove naraštaje za neko djelo i nekog autora, kao što smo mi dosad bili zakinuti za Christophera Marlowea. Mate Maras doduše već je preveo njegove pjesme, a Flora i Tonko Maroević Marloweovog Doktora Faustusa.

Marlowe je napisao sedam drama, kao što doznajemo iz Marasova pogovora Eduardu Drugom u izdanju Matice Hrvatske. Uz pogovor tu je i osamdesetak bilježaka kroza sve činove i prizore, koje su pokazatelj dodatnog angažmana prevoditelja uz predanost unesenu u sam prijevod, koji je uravnoteženo arhaičan i čitak bez rječnika. Eduard će svojim mačem iskaliti osvetu, smješten je u hudu tamnicu, on nanosi krivdu zemlji i sebi, a zvijezde ga gledaju mrgodno, tu su zatim latinski citati, grčke mitološke reference i povijesni srednjovjekovni kontekst koji je trebalo dočarati, a sve u dramskom i scenskom stilu. Sve u svemu, potvrda visokih mogućnosti hrvatskoga jezika u susretu s velikim djelima europske dramske baštine.

Niz prevođenja Marloweljevih drama tako je nastavljen nakon tridesetogodišnje stanke, a taj se nastavak mogao i očekivati kad-tad od čovjeka koji se bavio glumom i koji je preveo opus Shakespearea, na kojeg je Marlowe utjecao svojim djelima.

Ni o Marloweu ni o Shakespeareu ne zna se mnogo. Bili su vršnjaci, no jesu li se poznavali, možda i surađivali? Nagađalo se čak da su Marlowe i Shakespeare ista osoba. Znamo da je Eduard Drugi politička i povijesna drama, no to je i osobna biografska priča premda ne znamo, niti je to točno mogao znati Marlowe, u kakvom su odnosu bili Eduard Drugi i Piers Gaveston koji je ubijen u sličnoj dobi kao i sam Christopher Marlowe, s razmakom od 280 godina. Ne znamo ni okolnosti smrti samoga Eduarda Drugog ni koja je u tome bila uloga Rogera Mortimera, ali Marlowe nam u svojoj tragediji nudi neke odgovore. Kako bilo da bilo, djelo je sada spremnije za hrvatske daske, a Marlowe još spremniji za hrvatske angliste. I opet, zašto baš Eduard Drugi, koja je njegova veza s hrvatskom kulturom? Poklopila se potreba i narudžba. Ako je od tih sedam Marloweljevih drama Doktor Faustus preveden prvi, zašto Eduard ne bi bio Drugi? Odgovor je ovaj prijevod, on je ta veza: još jedna nulta i polazišna točka iz pera Mate Marasa, još jedno priznanje truda i veličine, još jedna pobjeda stila i jezika u vječnoj borbi protiv zanemarivanja velikih djela.


 Podijeli na društvenim mrežama