Riječi, riječi, riječi. Mi živimo za njih i od njih.

Poštovane kolegice, poštovani kolege,

prigoda je ovo da vam čestitam dan Sv. Jeronima, sveca zaštitnika, između ostalog, i prevodilaca. I da s vama podijelim nekoliko misli o poslu kojim se, pretpostavljam, svi ovdje okupljeni bavimo.

Imati priliku prevoditi književnost, prenositi ljepotu, mudrost, znanje iz nekog tuđeg u vlastiti jezik, šireći pritom krugove poznanika, suradnika, prijatelja, učeći kroz vlastiti posao stvari za koje niste mogli niti zamisliti da ćete ih imati priliku učiti – čine ovaj posao lijepim. Ne želim reći najljepšim na svijetu jer to čujem često od drugih koji rade druge poslove: moj je posao najljepši na svijetu. Gotovo da je rijetko da se netko pohvali da mu je posao lijep. Samo tako, umjereno i smireno. A nama, koji provodimo vrijeme za romanima, pripovijetkama, dramama, pjesmama, rječnicima, gramatikama, enciklopedijama život uistinu jest lijep. Možda još i ljepši danas kada je tempo života takav da uopće potrebu i priliku da se negdje pronađete u samoći i miru sa svojim tekstom valja smatrati blagoslovom.

Čujem već i poneki disonantni glas. „Da lijep je posao, ali nije dovoljno cijenjen. Naknada za taj posao ne odgovara stvarno uloženom vremenu, trudu i znanju. I strah! Taj strah od toga hoćemo li uopće biti potrebni za koju godinu? Hoće li nas potpuno zamijeniti stroj?“.

I tu onda opet čujem već dva tabora. Jedan koji će uzviknuti: „Nikada! – nikada prevodilac stroj neće zamijeniti prevodioca čovjeka!“ I drugi koji rezignirano i tupo prognozira: „Gotovi smo! Evo ga, tek što nije. Postat ćemo prošlost, muzejski primjerci koji će začuđenoj djeci pojašnjavati kako se „nekad“ prevodilo. Isto onako kako poneko u muzeju objašnjava kako se lijevaju olovna slova ili kako se iz drvoreza na tiskarskoj preši dobiva otisak.“

A istina? Ona je skrivena negdje između krajnjosti i ovisit će o nama samima, o tome kako sami prihvaćamo svoju ulogu i koliko smo sigurni, koliko smo uvjereni u svoj rad, koliko smo mu se spremni predati i koliko smo spremni zaštiti svoju profesiju, bez obzira je li prevođenje jedini posao koji radimo ili je samo jedan od poslova. Idemo pomalo prema vremenu u kojemu će se posao prevodioca smatrati ručnim radom, rukotvorinom, za razliku od konfekcije koju će proizvoditi stroj. Kako god gledali na to, pesimistično ili optimistično, budućnost će naša biti izazovna. Hvatat ćemo se u koštac s moćnim lavom, ali ne znam hoćemo li biti u prilici tome lavu izvući trn iz šape, pa da nam on, kao onaj davnašnji svetom Jeronimu, čuva stražu i bude nam sklon. Ili će nas bez pardona progutati, kao neki novovjeki Behemot koji zna sve riječi i sve jezike…

Osobno nisam sklon predvidjeti taj crni scenarij. Na pamet mi uvijek pada rečenica Iljfa i Petrova na samom početku Zlatnog teleta (u prijevodu Vladimira Gerića): „Pješake treba voljeti.“ I dalje u tom prvom odlomku autori argumentiraju ironično i komično, ali u osnovnoj premisi točno: automobile su izmislili pješaci. Mi smo ti pješaci, na našem radu i na radu književnika, lingvista, novinara i svih koji se profesionalno bave pisanom i govorenom riječi, izrastao je taj sustav koji nas sada možda plaši. Ali imajmo na umu: bez nas, bez građe koju mu pružamo i rješenja koja nalazimo, on nije Behemot, već će postati Uròboros koji guta vlastiti rep.

Zato krenimo samouvjereno dalje, svjesni svoje uloge i važnosti, nadam se i dalje, za obogaćivanje vlastita jezičnog krajolika i kulture.

Sretan vam dan prevodilaca!

Krešimir Krnic