Sretan vam Međunarodni dan prevođenja!
POSLANICA 2025.
Svi mi koji smo se okupili ovdje da proslavimo naš dan, Međunarodni dan prevodilaca, činimo to u spomen na sv. Jeronima, a svi smo poslali u svijet bar neke, nemalen broj nas i mnoge prijevode. Poslanicu shvaćam i kao dio tog slanja i poslanja. Poslali smo ih kao što šaljemo svoju djecu kad donekle sazriju, a slat ćemo ih i dalje, unatoč takozvanoj umjetnoj inteligenciji, koja umjetna jest, ali inteligencija sasvim sigurno nije. Jer, kao što znamo, u početku bijaše riječ i svijest, a priča o budućnosti uvijek je zapravo i priča o prošlosti i o sadašnjosti.
Zato mi se danas, kad može djelovati da je naša uloga u svijetu poljuljana, čini važnim prisjetiti se kako je sveti Jeronim zaštitnik teologa, prevodilaca, knjižničara, učitelja i studenata. Teologe prepuštam drugima, no nadam se da će se mnogi večeras složiti s tim da smo mi, prevodioci, istovremeno i učitelji i studenti. Jesmo li i knjižničari? Rekla bih da jesmo, ili smo im bar sasvim blizu, u onom smislu u kojem smo čuvarice i čuvari znanja pohranjenih u mnogim knjigama koje svojim prijevodima unosimo u kulturu u kojoj djelujemo. Tih knjiga na našem jeziku često ne bi bilo bez našeg mara i zalaganja, bez čitanja desetaka knjiga da bismo jednu preporučili i preveli, bez ljubavi za knjigu i ljubavi za ljude, bez tijesno povezanih bibliofilije i filantropije.
Da nam nije znanja klasičnih jezika, te povezanosti možda i ne bismo bili svjesni.
Tu u priču ulazi povijest. Zanemarimo li je, nije nam važno to što se među jezike koji su se smatrali svetima, zato što su bili toliko dorađeni da je na njima mogla biti napisana, a onda i na njih prevedena Biblija, od hebrejskoga, preko grčkoga pa onda latinskoga i redom drugih jezika koji su tim prijevodima stjecali i svoj status i korpus, vrlo rano uvrstio i starocrkvenoslavenski. Srećom, mi ne zanemarujemo povijest. Tako znamo da su nama ovdašnjima po Konstantinu (Ćirilu) i Metodu, već u 9. stoljeću darovani i pismo i jezik i prijevod. I to ne bilo kakav jezik, nego jezik dostojan da se na njega prevedu sveti, kanonski spisi. Solunska su braća u svoju misiju krenula iz obveze i dužnosti, no ne zaboravimo da su njih dvojica bili misionari (nismo li i mnogi od nas?), a da u njihovim hagiografskim životopisima (tko još zna takve riječi?) piše da su bili i čovjekoljupci, dakle filantropi, uvjereni u jednakost ljudi i jezika (opet, nismo li i to mnogi od nas?).
Gledajući u budućnost i radeći sa studentima, od kojih su neki i budući prevodioci, najvažnije i najteže mi je prenijeti im to da prevodilac istovremeno mora biti hrabar i oprezan. Hrabar kad treba i gdje treba, i oprezan kad treba i gdje treba. Proniknuti u to kad je što nikad nije jednostavno i jedino što vama mladima mi nešto stariji možemo poručiti, jest to da se onaj mar i zalaganje s početka, nadograđeni iskustvom i povjerenjem u tekst i jezik, uvijek nagrađuju.
Stoga, sretan nam svima naš dan i živjeli!
Anita Peti-Stantić
Članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca
Svi mi koji smo se okupili ovdje da proslavimo naš dan, Međunarodni dan prevodilaca, činimo to u spomen na sv. Jeronima, a svi smo poslali u svijet bar neke, nemalen broj nas i mnoge prijevode. Poslanicu shvaćam i kao dio tog slanja i poslanja. Poslali smo ih kao što šaljemo svoju djecu kad donekle sazriju, a slat ćemo ih i dalje, unatoč takozvanoj umjetnoj inteligenciji, koja umjetna jest, ali inteligencija sasvim sigurno nije. Jer, kao što znamo, u početku bijaše riječ i svijest, a priča o budućnosti uvijek je zapravo i priča o prošlosti i o sadašnjosti.
Zato mi se danas, kad može djelovati da je naša uloga u svijetu poljuljana, čini važnim prisjetiti se kako je sveti Jeronim zaštitnik teologa, prevodilaca, knjižničara, učitelja i studenata. Teologe prepuštam drugima, no nadam se da će se mnogi večeras složiti s tim da smo mi, prevodioci, istovremeno i učitelji i studenti. Jesmo li i knjižničari? Rekla bih da jesmo, ili smo im bar sasvim blizu, u onom smislu u kojem smo čuvarice i čuvari znanja pohranjenih u mnogim knjigama koje svojim prijevodima unosimo u kulturu u kojoj djelujemo. Tih knjiga na našem jeziku često ne bi bilo bez našeg mara i zalaganja, bez čitanja desetaka knjiga da bismo jednu preporučili i preveli, bez ljubavi za knjigu i ljubavi za ljude, bez tijesno povezanih bibliofilije i filantropije.
Da nam nije znanja klasičnih jezika, te povezanosti možda i ne bismo bili svjesni.
Tu u priču ulazi povijest. Zanemarimo li je, nije nam važno to što se među jezike koji su se smatrali svetima, zato što su bili toliko dorađeni da je na njima mogla biti napisana, a onda i na njih prevedena Biblija, od hebrejskoga, preko grčkoga pa onda latinskoga i redom drugih jezika koji su tim prijevodima stjecali i svoj status i korpus, vrlo rano uvrstio i starocrkvenoslavenski. Srećom, mi ne zanemarujemo povijest. Tako znamo da su nama ovdašnjima po Konstantinu (Ćirilu) i Metodu, već u 9. stoljeću darovani i pismo i jezik i prijevod. I to ne bilo kakav jezik, nego jezik dostojan da se na njega prevedu sveti, kanonski spisi. Solunska su braća u svoju misiju krenula iz obveze i dužnosti, no ne zaboravimo da su njih dvojica bili misionari (nismo li i mnogi od nas?), a da u njihovim hagiografskim životopisima (tko još zna takve riječi?) piše da su bili i čovjekoljupci, dakle filantropi, uvjereni u jednakost ljudi i jezika (opet, nismo li i to mnogi od nas?).
Gledajući u budućnost i radeći sa studentima, od kojih su neki i budući prevodioci, najvažnije i najteže mi je prenijeti im to da prevodilac istovremeno mora biti hrabar i oprezan. Hrabar kad treba i gdje treba, i oprezan kad treba i gdje treba. Proniknuti u to kad je što nikad nije jednostavno i jedino što vama mladima mi nešto stariji možemo poručiti, jest to da se onaj mar i zalaganje s početka, nadograđeni iskustvom i povjerenjem u tekst i jezik, uvijek nagrađuju.
Stoga, sretan nam svima naš dan i živjeli!
Anita Peti-Stantić
Članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca