Pregled novosti

Obrazloženje Godišnje nagrade "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca Adrianu Cvitanoviću Matić za najbolji prijevod publicistike u 2024. godini

Prvi poljski književni nobelovac Henryk Sienkiewicz započinje svoju slavnu „Trilogiju“ rečenicom: „Godina 1647. bila je čudna godina u kojoj su različiti znaci na nebu i zemlji nagoviještali različite nevolje i neobične događaje.“ Izostavimo li spomenute nevolje, za naše današnje potrebe rečenicu možemo parafrazirati ovako: „Godina 2005. bila je čudna godina u kojoj je Adrian Cvitanović u izdanju Disputa objavio svoj prvi prijevod, roman „Glib“ Wojcieha Kuczoka, i time nagovijestio niz neobičnih događaja na hrvatskom polonističkom nebosklonu.“

U tom je nizu neobičnosti prva ta da je u svega nekoliko sljedećih godina Adrian postao prvi hrvatski polonist koji živi isključivo od književnog prevođenja što spada u domenu fantastike, pa i - s obzirom na honorare – horora, žanrove kojima je laureat posebno naklonjen. Ništa manje neobično nije ni to da Adrian uspijeva poslovično ziheraške hrvatske nakladnike redovito nagovoriti da objavljuju poljsku publicistiku i da zahvaljujući tome u svom opusu ima podjednako nebeletrističkih i beletrističkih naslova. I, konačno, nije obično ni to da se Adrian u posljednjih šest godina u toj svojoj nebeletrističkoj pustolovini uspio popeti na oba poljska, pa slobodno recimo i svjetska, dijaristička vrhunca, te prevesti i objaviti prijevode „Dnevnika pisanih noću“ Gustawa Herlinga Grudzińskog i „Dnevnika“ Witolda Gombrowicza.

To što je za oba prijevoda nagrađen, 2020. godišnjom Nagradom Iso Velikanović za Herlinga Grudzińskog i ove, 2025., godišnjom Nagradom Josip Tabak za publicistiku za Gombrowicza, već nije nimalo neobično. Jer, oba su prijevoda primjeri vrhunske prijevodne književnosti koji pokazuju suvereno prevoditeljevo snalaženje u svoj složenosti dnevničke građe obojice autora. Jer, i Grudziński, i Gombrowicz, zaguljeni su pisci, skloni poigravanju i nadigravanju literarnim formama i žanrovima, persiflaži i travestiji, pa i postavljanju zamki čitateljima. Prevoditelja nisu uspjeli namamiti ni u jednu.

Gombrowicz je Dnevnik objavljivao u nastavcima sve do prerane smrti 1969. godine, i to golemo djelo (u izvorniku više od 1000 stranica teksta), njegovo je »estetsko-filozofsko samoobjašnjenje«, kako kaže Milan Kundera. Riječ je o nizu najrazličitijih nekonvencionalnih i polemičkih književnih, filozofskih, umjetničkih, političkih i inih teza, zabilješki, eseja i literarnih egzibicija, čije čitanje zahtijeva velik angažman i iznimno poznavanje ne samo poljske kulture, nego i svjetske društvene, političke, književne i kulturne scene općenito.

U Dnevniku Gombrowicz, među inim, detaljno raščlanjuje svoje stvaralaštvo i postupke, te ga uspoređuje s djelima klasika svjetske književnosti, među kojima, npr. Balzaca, Kafku i Prousta cijeni, a Borgesa ili Dantea – ne. Ili, riječima profesora Dalibora Blažine: „Izvanredno istančana, ali radikalna književnoga senzibiliteta i ukusa, ne skrivajući vlastite uzore i izvore (Shakespeare, Dostojevski, Goethe, napose Cervantes i Rabelais te Conrad i Jarry), u Dnevniku je Gombrowicz ispisao svojevrsni tezaurus književne povijesti, očitujući se kao aleksandrijski duh, čije je pisanje u najužoj sprezi s pomnim čitanjem.“

Pobrojano, uz mnoge reference na popularnu kulturu druge polovine XX. stoljeća, zapise s putovanja, intimne zabilješke o obitelji, obračune s poljskim emigrantskim i domovinskim autorima i kritičarima, ustrajno i nepomirljivo promoviranje vlastitoga lika i djela, brojna pisma u kojima ratuje s izdavačima, urednicima, prijateljima, neznancima, čitateljima svojih djela – predstavlja pravi izazov za prevodioca.

Adrian Cvitanović taj je izazov hrabro prihvatio i obogatio hrvatsku kulturu jednim od ključnih djela novije svjetske književnosti. Ovogodišnja Nagrada Josip Tabak za publicistiku, unatoč ozbiljnoj konkurenciji, odlazi u prave ruke.