Pregled novosti

Obrazloženje Godišnje nagrade "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca Sandri Ljubas za najbolji prijevod književnosti za djecu i mlade u 2024. godini

Barbro Lindgren jedna je od najvažnijih i najutjecajnijih autorica švedske dječje književnosti druge polovice 20. stoljeća. Švedski su autori poznati po dječjoj književnosti – Astrid Lindgren sa svojom svjetski poznatom Pippi odavno postoji u hrvatskom prijevodu, kasnije smo dobili i novije klasike poput Ulfa Starka, Tove Jansson i Svena Nordqvista, dok kultno djelo Barbro Lindgren prvi puta imamo prilike čitati tek sada.

Poznata po apsurdu, humornom nonsensu i subverzivnosti, njezina djela često pomiču granice tradicionalnog shvaćanja dječje knjige. Kao što kaže i njezina svjetski daleko poznatija prezimenjakinja: „Svaki put me iznenadi koliko su ludi. Ništa što Loranča, Smazarin ili Dartanjan kažu nema smisla, a ipak će mi zauvijek biti prijatelji.“ Jednako kao kod svima drage Astrid na svjetskoj razini, u švedskom su kontekstu njezine knjige oblikovale percepciju dječje književnosti kao prostora slobode, igre i ludizma. Najprestižnija svjetsku nagradu za dječju književnost, Astrid Lindgren Memorial Award, Barbro Lindgren primila je 2014. godine. Pisala je za sve uzraste – od slikovnica za najmlađe do literature za odrasle. Djelo s kojim se zahvaljujući Sandri Ljubas predstavlja hrvatskoj publici, kultno je djelo švedske dječje književnosti.

Sandra Ljubas, alumna je Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je diplomirala skandinavistiku i germanistiku, a također i zadarska alumna, jer ondje je doktorirala s temom strojnog prevođenja. U današnje vrijeme to je možda najbolja kombinacija – znanstveno i praktično bavljenje prevođenjem.

Jedna je od mlađih prevoditelja sa skandinavskih jezika, iznimno produktivna i aktivna na književnoprevoditeljskoj sceni. U književno prevođenje ušla je u trenutku kada su prevoditelji sa skandinavskih jezika bili malobrojni. Danas to više nisu, no Sandra Ljubas i dalje je jedna od malobrojnih – ne po tome što prevodi sa svih triju skandinavskih jezika – švedskoga, danskoga i norveškoga – nego po tome što prevodi s oba norveška pisana standarda.

Djelo za koje danas prima godišnju nagradu Društva objavljeno je 1969. i klasik je švedske dječje književnosti, koje u Švedskoj uživa kultni status. U središtu je jedna neobična obitelj: Loranča, luckasti otac koji u sjeniku drži tigrove, sin Smazarin koji voli buhtle i posve je običan dječak, djed Dartanjan koji živi u drvarnici, boji se bacila i svakoga dana utvara si da je netko drugi – od vodoinstalatera, kapetana na brodu, do premijera. Drugi su likovi jedna sasvim obična žirafa koja im je pojela krov garaže, pa nakon što je napadalo kiše imaju bazen – lopov Gustav kojega iz zatvora svakodnevno puštaju na godišnji pa ih može redovito posjećivati – te Dartanjanov djed, koji živi u šumi na jednom boru i hrani se sjemenkama. Slobodna igra, fantazija, razigranost, kritika ustaljenih normi obilježja su ovoga djela, kao i cijelog spisateljskog rada Barbro Lindgren.

Švedska je dječja književnost već desetljećima revolucionarna – sjetimo se da je Pippi nastala krajem Drugoga svjetskog rata, dok je ova gotovo anarhična knjiga o Loranči, Smazaninu i Dartanjanu navršila 55 godina.

Prevoditeljica se s ovim djelom našla pred izazovom prenošenja tog specifičnog apsurda i nonsensa – odnosno, apsurda i nonsensa iz perspektive odraslih. Uspješno je izbjegla filtriranje kroz tu odraslu perspektivu i ostavila djelo zaigranim, šarenim, zabavnim.

Izdvajam primjer koji mi se posebno svidio – Dartanjan je taj dan zaključio da je premijer i da mora na važan kongres u Mjölby, mjesto za koje ne znaju gdje se točno nalazi, pa prepuštaju žirafi da ih odvede:

„Dartanjan se toliko umorio od toga što je stalno pridržavao šešir da je usnuo i gotovo pao sa žirafe. Na kraju, nakon čitave vječnosti, stigli su do jedne kuće, ušli u nju i pitali je li to Mjölby. To nikako nije bio Mjölby, ali zato je bio restoran, i rekli su da im, ako imaju novca, mogu poslužiti vrlo ukusnu hranu.

Restoran je bio toliko otmjen da je jedan poseban konobar došao samo da im povješa kapute. Samo što je Loranča na sebi ipak zadržao kućni ogrtač, djelomično zato što ispod njega nije nosio ništa, a djelomično zato što je u džepu imao malu štuku koju je planirao nahraniti kada nitko ne bude gledao.

Dartanjan je častio na sve strane. Tako je to kad si premijer.“

Za kraj samo želim zahvaliti Sandri Ljubas i izdavaču Ibis grafici što ovo fantastično bizarno djelo napokon imamo i na hrvatskom.