Maja Zorica Vukušić: Nagrada za životno djelo Ani Kolesarić

Obrazloženje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Ani Kolesarić za životno jelo


Ana Kolesarić naša je vrsna prevoditeljica, lektorica i redaktorica koja se prevođenjem bavi više od trideset godina. Rođena je u Beogradu 1937. godine. U Zagrebu je pohađala osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, i studirala je fonetiku i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodila je za časopise Hrvatski tjednik Matice Hrvatske, hrvatsko izdanje Le monde diplomatique i Europski glasnik, a kao vanjska suradnica godinama je predstavljala francusku književnost na Obrazovnom programu Radio Zagreba.

Izmiještanje prijevodom jedna je od nelagodnih, ali prevoditelju uobičajenih gesti. Kao strancu u tuđoj kulturi koju je učinio svojom, i prenositelju u vlastitu kulturu čiji kôd obogaćuje, prevoditelju dopada nelagodna zadaća da iz sjene oblikuje, skicira i gradi vlastiti jezik i kulturu. Ana Kolesarić jedna je od naših prevoditeljica i članica koja je u svojoj bogatoj prevoditeljskoj karijeri i sama postala medijem onih izmještenih u francuskoj kulturi. Još 1988. za Grafički zavod Hrvatske prevela je kapitalno djelo Jorgea Sempruna, Kakva lijepa nedjelja! I nije samo tema mučnog boravka u Buchenwaldu ovog Španjolca koji će kasnije postati jedan od važnih aktera na španjolskoj političkoj sceni nešto što predstavlja izazov, niti ona vrst nutarnje eksplozije izdaje vlastite klase (i svih klasa) koju je jednako eksplozivno promicao već tragično preminuli Sartreov prijatelj Paul Nizan, nego i niz referenci na aktere ili sugovornike iz knjiga kao što su Vernant, Blum, Giraudoux ili oni vječni, Goethe ili Valéry, koji širem hrvatskom čitateljstvu postaju otkriće upravo zbog dijaloga koji je s njima zapodjenuo Semprun.
Na sličan je izazov naša kolegica morala odgovoriti i u prijevodu romana Patricka Modianoa
Mjesto za zvijezdu (Fraktura, 2016.), Nobelovca čiji je roman Ulica mračnih dućana prevela još davne 1980. (Zagreb, Znanje). Prvi prijevod Modianoa, u ponovljenom izdanju iz 2014., kao i prijevod romana Dora Bruder (2015.), također su izišli u izdanju Frakture. Kratki roman Mjesto za zvijezdu vrvi referencama na ličnosti iz političkog i javnog života 1930.-ih i 1940.-ih, što su istaknuli i francuski kritičari. No, dovoljno je baciti pogled na posljednje stranice da shvatimo da je ovaj roman zahtijevao dijalog sa čitavom francuskom tradicijom: u razgovoru s Freudom, spominjanje Sartreovog eseja o židovskom pitanju ovdje pretvorenom u calembour, igru s djedovim prezimenom kojem je dodana partikula s varijacijom prezimena « Jean-Paul Schweitzer de la Sarthe», znači gestu kojom autor baca rukavicu u lice najznačajnijem filozofu onovremene Francuske, «totalnom intelektualcu» i njegovim tezama, što je uostalom, učinila i Hannah Arendt. No, igra ide dalje, do vrata besmisla jer, kada Freud moli pripovjedača Rafaela Šlemiloviča da odustane od «židovske neuroze», «jidiš paranoje», ovaj odgovara da želi jedinog doktora koji za njega postoji: Louis-Ferdinanda Bardamua, što je očita referenca na nemogućeg velikana Célinea i njegovo Putovanje. Vrtlog je to koji je započeo već Ulicom mračnih dućana, istragom, potragom za identitetom koja završava rečenicom: «Nisu li i naši životi, baš kao i ta djetinja tuga, tako kratkotrajni i tako podložni nestajanju u nekom predvečerju ?». On se nastavlja i u Dori Bruder.

Već je rani prijevod Pagnolovog Vrijeme ljubavi (Znanje 1979.) kolegici Kolesarić donio suočavanje s izazovnim tekstom – nedovršenim ali autoriziranim autobiografskim romanom tiskanim posthumno, četvrtim, posljednjim dijelom serije Souvenirs d'enfance. Pagnol ovdje opisuje život među vršnjacima u internatu, prve snove o postajanju pjesnikom, susret erudicije i prirode, dirljivu i smiješnu epizodu zavođenja djevojke za prijatelja Lagneaua, ali i «Kugonoše» o epizodi kuge u Marseilleu 1720. koju prepričava gospodin Sylvain, neobični «savant» na rubu delirija. Pagnolova teškoća jest upravo u tipično francuskoj lakoći tona, klasičnoj (klasicističkoj?) eleganciji u kojoj se ne smije nazirati trud, koju je kolegica Kolesarić vrsno svladala.

Na slične je izazove kao mlada prevoditeljica naišla i prevodeći Momka u modrom Jeana Gionoa (Znanje, 1982.). Ponovno je riječ o provansalskoj mladosti, jer je i Momak velikim dijelom autobiografski, iako obogaćen tipično žionoovskim mirisnim i zaokruženim fikcionalnim anegdotama. Neobično je koliko je prevoditeljski opus Ane Kolesarić koherentan, kao da je sve rađeno prema nekoj unutrašnjoj logici, i koliko se rukavci prijevoda nadopunjuju novima. Provansa se dopunjuje i Mediteranom u prijevodu Bernarda Bijelića Mediteran, braćo moja (Zagreb, Ceres, 2001.).

I iako će se činiti da jedan dio prevoditeljskog opusa Ane Kolesarić iznenađuje, onaj koji obuhvaća brojne prijevode dječje književnosti (Crvenko na Mjesecu i druge priče, Zagreb, Mladost, 1985. Arthura Haulota u poznatoj dječjoj biblioteci «Vjeverica», ili Štrumpfovi: Moj prijatelj pauk, Jesenska pustolovina, Štrumpfić plače, Svi u školu, Bez bubnja i trube, Alaina Josta i Thierryja Cullifforda, Zagreb, Znanje, 2011., ili Verneovo Putovanje u središte Zemlje, Zagreb, Znanje 2013., ili Bajke Charlesa Perraulta, Znanje 2014., ili Mačak u čizmama istog klasika iz 2015.), i on ilustrira verzatilnost i umješnost bavljenja jezikom koji mora sve reći pomno odabranim rječnikom dječjoj publici koja je zahtjevna na sebi svojstven način.

Kod Ane Kolesarić moguće je pronaći i disidente različitih faktura, od Xaviera de Maistrea i njegovog Putovanja po mojoj sobi & Noćni pohod po mojoj sobi (Koprivnica, Šareni dućan, 2008.), koje na zabavan način rasvjetljuje onoga koga je Antoine Compagnon svrstao u «antimoderne», do posljednjeg prijevoda iz 2020. Sjećanja trgovca umjetninama, autobiografije Ambroisea Vollarda (Koprivnica, Šareni dućan). Kod istog je izdavača 2017., prijevodom Prije i poslije o Paulu Gauguinu, kolegica Kolesarić nastavila igru sa slikovnim u knjizi koja počinje jasnom tvrdnjom: «Ovo nije knjiga», gestom koju su, među inima, kasnije ponovili i Magritte i Foucault.

No, naći će se u opusu kolegice Kolesarić i prijevodi posve modernih faktura ženskog, od Mornara s Gibraltara Marguerite Duras (Zagreb, Vuković & Runjić, 2015.), romana dijaloške fakture o ljubavnom trokutu, suncu, brodovima i moru, značajnog napose kao istodobno i posve netipičnog za autoričin opus i apsolutno „njenog“, do Biografije gladi Amélie Nothomb (Zagreb, Vuković & Runjić, 2008.), autobiografije poznate belgijske književnice koja danas za nas završava znakovito, potresom u Kobeu 1995. Posljednja rečenica romana jednostavno kaže: «Pa što onda? Živa sam».

Posljednje fioriture prikaza ovog plodnog stvaralaštva donose dva jedinstvena ali veoma različita glasa. Prijevod Dvije smrti Orimite Karabegović Janine Matillon (Zagreb, Ceres, 1999.), i same prevoditeljice na francuski naših klasika proze i poezije, od Krleže i Andrića do Matoša, Kaštelana i Vesne Parun, pogođen je jer nemoguća tema terora i užasa jezikom ne «ranjava». Teško je kao prevoditelj pogoditi teksturu pisma koje se možda ljudski teško može razumjeti, jer je čovjek imao sreće da ga ne mora razumjeti. Neizrecivo nasilje za sobom vuče pathos poistovjećivanja koje je još Barthes «iskupio», no umijeće naše kolegice Kolesarić izranja iz cizeliranih rečenica koje napetošću i u hrvatski prenose onu vrst pomutnje koju čitatelj osjeća kada se susreće s ovakvom vrstom teksta, nutarnju podvojenost između želje za poistovjećivanjem, «grijeha» svakog pravog čitatelja, i svijesti o fikcionalnom koje, srećom, uvijek podriva.

I možda je neobično, ali ovaj prikaz prevoditeljskog opusa Ane Kolesarić završavamo njenim ranim prijevodom, iz 1977., začudnog romana Blaisea Cendrarsa Moravagine (Znanje), jednog od klasika francuske književnosti 20. stoljeća. Ovaj roman predstavlja, naime, neke od tema i težnji koje nam je u svom dugogodišnjem radu predstavila kolegica Kolesarić. Na prvi pogled, riječ je o pustolovnom romanu psihijatra znakovitog imena, Raymonda la Sciencea, i njemu fascinantnog luđaka-kriminalca Moravaginea, čije je ime, prema autoru, trag (Mort-à-vagin), kojeg psihijatar izbavlja iz bolnice i s kojim putuje po svijetu. Cendrarsov roman samo je na prvi pogled i politički roman koji istodobno dovodi u pitanje «očite» tragove. Ni Kropotkin ne vjeruje Moravagineu, i Raymondova i Moravagineova se borba izmiješta onkraj tradicionalnog anarhizma dovodeći do nihilizma nekog idealnog društva u kojem pojedinci postaju psihopate. Roman završava zatvaranjem Moravaginea i njegovim posljednjim godinama kada piše rječnik marsovskog jezika: «Jedina riječ marsovskog jezika piše se fonetski: (...) Znači sve što hoćete». Tako nam konačno umiče i jezik, i to ironično, ne zbog gubitka smisla, nego zbog njegovog obilja, viška, odnosno nemogućeg savladavanja. Psihoseksualne pustolovine luđaka i kriminalca u romanu koji nema koherenciju pustolovnog romana izazov su prevoditelju miješanjem jezika, «nemogućom» naracijom, relativnom kronologijom i pseudolinearnom strukturom koja dijelove povezuje abecedom i kolažom pripovjedača, samog Cendrarsa koji se pojavljuje u tekstu, ali i Raymonda i Moravaginea.

Tako je Moravagine zahtjevan tekst, gotovo anti-roman antiheroja, subverzija avanture koja implodira u romanu i završava epitafom pod «z»: «Ovdje leži neki stranac». On je subverzija politike, roman potpune destrukcije smisla, tema, teksta, jezika, čiji likovi nisu autorovi dvojnici, ili, ako jesu, oni su prokleti dvojnici kojih se želi riješiti. To je roman kojem imputiraju i nihilizam, i fašizam, i «ništa», i čistu silu, roman koji oslikava pesimizam i neodgovornost kao vrijednost, roman, na kraju, koji nameće dijalog sa čitateljem, i koji bez istančanog prevoditelja ne može funkcionirati u drugoj kulturi. Ovaj je roman napisan protiv, gotovo protiv svega, pa i samog romana kao konvencije i kanona. Parodija je to žanrovskog romana o putovanjima bez cilja, psihopatama i revolucionarnim pobunama, bolestima i čistom suicidalnom očaju, s neuravnoteženom i nekoherentnom naracijom koja ruši još odveć klasičnu formu literature. Tekst pobune, nalik dadaističkim intervencijama, koji želi biti tekst apsolutne slobode onkraj jezika koji završava u marsovskom. Malo je prevoditelja koji se susreću s marsovskim, pa makar on u negativu i podsjećao na Rabelaisov poziv «čini što hoćeš» ili na krilaticu Williama S. Burroughsa. Shvaćen i kao roman koji sam sebe stvara i razara, napisan začudno kontroliranim stilom koji čini još jedno njegovo proturječje, jaz između forme i sadržaja, Moravagine je i samom Cendrarsu jedan vrst vječnog projekta kojem se vraćao čitav život. U tom smislu pustolovina prevođenja koju nam je kolegica Kolesarić i ovim ranim prijevodom predstavila neka je vrst sinegdohe njenog dugogodišnjeg samozatajnog rada, njeno neumorno vraćanje tekstu. Humanum paucis vivit genus, kako kaže deviza knjige.

Kada bismo trebali ukratko izdvojiti kvalitete ove vrsne prevoditeljice, one bi se ponajprije ogledale u raznovrsnosti avantura pisma u koje se upustila: od autobiografskih do antimodernih, od dječjih i mladenačkih do ženskih i ljubavnih, od autofikcionalnih svjedočenja o kataklizmama 20. stoljeća (sudbine Židova i naše recentne povijesti) do eksperimenata pobune. No, njeni brojni prijevodi pokazuju ustrajnu brigu za njegovanim jezikom bilo kojeg registra, iznenađujuću koherenciju koja se ne susreće često u prevoditeljskom opusu i istančanost sigurne ruke u igri hrvatskim inačicama značenja. Sve su to odlike naše kolegice Ane Kolesarić koja nas je, nas kolege, i hrvatsko čitateljstvo, zadužila pružajući nam mogućnost da kroz njen rad generacije čitatelja upoznaju francusku kulturu i da njeni velikani zažive autohtonim životom u nas.



 Podijeli na društvenim mrežama