Prevoditeljski portreti - Božidar Petrač
S Božidarom Petračem razgovarala je Maja Ručević.
1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su
Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi
preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
U samim početcima prevođenja, tada uglavnom s talijanskoga jezika, prevodio sam gotovo isključivo za “Kršćansku sadašnjost”. Bile su to knjige tematski povezane s poviješću Crkve i Biblije. Višesveščana izdanja u prvom redu namijenjena mladima. Naime, bila je riječ o Ilustriranoj povijesti Katoličke crkve i Ilustriranoj povijesti Biblije, jedna knjiga bila je Povijest Euharistije. Nakon skromnih prinosa stvaranju hrvatske države, rekao bih da sam se posve okrenuo francuskoj književnosti i preveo niz na hrvatski jezik još neprevedenih francuskih klasika, ali i nekih drugih naslova suvremenih autora koji nisu književnici. Iznimno mi je drago što sam hrvatskoj javnosti podario prijevode Chateaubriandovih djela, Renéa, Atale i izbora iz njegovih Prekogrobnih uspomena, drag mi je prijevod Mussetovih Ispovijesti, Bernanosova romana Pod Sotoninim suncem, ali, naravno, i triju Huysmasovih romana koji tvore tetralogiju: riječ je o romanima Pakao, Na putu i Katedrala. To je svojevrsna Božanstvena komedija u prozi. Očekuje me još njegov roman Oblat. Dakako, dragi su mi i prijevodi Eliadea. Ne bih mogao reći da mi je nešto od onoga što sam prevodio ostalo u lošem sjećanju. Uglavnom, osobito u posljednjih dvadeset i pet godina, prevodio sam ono što sam želio. Rekao bih da imam tu povlasticu da prevodim ono što osobno želim.
2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj
prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom
promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali
vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Ne znam što bih na ta pitanja odgovorio. Hrvati su uvijek imali sjajne prevoditelje, bilo u stihu, bilo u prozi, bilo u znanstveno-stručnim prijevodima, posebno iz područja humanističkih disciplina. Dovoljno je, primjerice, usporediti hrvatske prijevode sa srpskim prijevodima koji su znatno brojniji, humanističkih disciplina, od Auerbacha do Huizinge, ili tekstove grčkih filozofa, i vrlo ćete brzo otkriti “rupe” u srpskom prijevodu, dok će vam hrvatski prijevodi biti posve jasni, prozirni, precizni. Slažem se da je danas prevodilački posao jednostavniji. Možete se koristiti blagodatima koja vam pruža internet, to je točno, no uvijek sam se služio rukopisima, ukoričenim knjigama ili fotokopijama, a prevodeći Danteovu Božanstvenu komediju isključivo rječnicima i Danteovom enciklopedijom. Iako je i ona dostupna na mreži, ipak sam radije zagledao u same sveske te enciklopedije, kao što se i pri prevođenju s francuskoga uvijek služim velikim francuskim rječnikom u kojem kadšto nađete i primjere iz djela koje prevodite. Pri prevođenju s francuskoga i talijanskog jezika nikada nisam zavirivao u druge prijevode, recimo, one njemačke, jezika kojim se služim, ili engleske, jezika kojim se mogu služiti. Mislim da je, što se prevođenja tiče, najbitnije da se prevoditelj drži izvornika i nastoji ga što vjernije prenijeti u svoj materinski jezik.
3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt
potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste
poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
Vjerojatno je komunikacija autora i prevoditelja uvijek dobrodošla, no, nažalost, takvih primjera nisam imao. Živuće autore koje sam prevodio nisam poznavao i nisam bio s njima u osobnom kontaktu, a što se klasika tiče, uvijek sam izabirao njihova pouzdana kritička izdanja, što se francuske literature tiče, uglavnom Pleidina izdanja.
4. U vašem bogatom književnom, prevoditeljskom i inom kulturološkom djelovanju ističe se komponenta duhovnosti, afinitet prema vrijednostima s predznakom kršćanske simbolike, pa ste tako preveli i brojna djela te vrste koja su od velikog značaja za Europu i približili ih našem podneblju. Kakva je, po Vašem mišljenju, recepcija hrvatskih čitatelja po tom pitanju? Čita li se i vrednuje taj tip literature dovoljno i je li prikladno promoviran u medijima i društvu? Čemu nas takav vid literature uči i kako oplemenjuje naše vidike? Ukoliko želite, izdvojite neko prevedeno djelo koje za Vas ima poseban značaj.
Da, uglavnom sam birao prijevode onih autora koji su svakako posjedovali jaku crtu kršćanske duhovnosti. Smetalo me, jako me smetalo to što se poslije 1945. i nestanka građanskoga društva vrlo slabo i nikako prevodilo autore za koje se slobodno može reći da su im djela i životi bili prodahnuti kršćanskim nadahnućem. Šteta je što je kod nas slabo prisutan Claudel, šteta je za hrvatsku književnost kršćanskoga nadahnuća što njezini autori nisu prije imali prigodu susresti se s autorima poput Bernanosa, Bourgeta, Huysmansa, zapravo cijele plejade francuskih pisaca i pjesnika koji su se isticali upravo po svojoj kršćanskoj orijentaciji. Uostalom, i prozni prijevod Božanstvene komedije u povodu Danteove 700. obljetnice smrti pokušaj je da ga dobijemo u proznom slogu zajedno s izvornikom i obilnim bilješkama koje objašnjavaju cijeli književni, filozofski, teološki i povijesni kontekst svih triju kantika. Teško je prevoditelju hvaliti se svojim radom, no svakako je prijevod Danteove Božanstvene komedije koji sam potpuno završio nešto na što sigurno mogu biti ponosan.
5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije
često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja
(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim
prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite
kada prevodite neko djelo?
Ne mogu reći da ozbiljno čitam suvremene autore i prijevode tih autora. S obzirom na to da imam jako mnogo posla – Dante mi je, uz dva, tri lakša, ali ozbiljna prijevoda bio posljednjih godina glavna, iako ne i jedina tema jer sam se gotovo jednakom mjerom bavio hrvatskom književnošću, knjiga kroatoloških tema Čitanje tradicije objavljena je prije otprilike dva mjeseca – ne mogu se posvećivati raznim francuskim i talijanskim, kako bi akademik Mladen Machiedo rekao, raznim subjektićima, koje suvremena književna kritika proglasi zbog kakve nagrade velikom nadom. Volim se držati klasika i klasičnih vrijednosti, a toliko toga od tih klasičnih vrijednosti nije prevedeno. Nadam se da neću nikoga povrijediti kažem li da zaista ne mogu pratiti ni sve ono što se objavljuje u hrvatskoj književnosti. Kako bih onda mogao pratiti ono što se zbiva u suvremenoj francuskoj i talijanskoj književnosti! A mladim bih prevoditeljima najtoplije savjetovao da što bolje ovladaju svojim jezikom na koji prevode. Znatno je bolje poznavati vlastiti jezik, koji uvijek valja učiti, nego jezik s kojeg prevodite… Možda griješim, ali tako mi se čini. Zalud je čovjeku koji se, primjerice, školovao u Francuskoj na francuskom jeziku, a nije bio u živu dodiru s hrvatskom sredinom i hrvatskim jezikom, mučiti se s prevođenjem. Dobar prevoditelj mora dobro poznavati jezik na koji prevodi, bez toga nema valjanoga i dobrog prijevoda.