Pregled novosti

Obrazloženje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Tonku Maroeviću za životno djelo

Ove godine Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodjeljuje nagradu za životno djelo svom nedavno preminulom redovnom članu Tonku Maroeviću.

            Da, taj nevjerojatni čovjek, svestrani erudit i radišni talent, bio je naš redovni član. Ne počasni, nego redovni član. Ispunio je pristupnicu, priložio svoje prijevode i izvornike, predao se recenzentima u ruke, prošao isti postupak prijema u članstvo kao i bilo tko drugi. I možda je ponajviše zato Tonko Maroević bio čudo od čovjeka, jer uza sve svoje čudesne sposobnosti i ostvarenja nije čekao da ga pozovu i počaste. Poslao je prijevode i molio da ga prime u Društvo.

            Ne znam nažalost koji su to prijevodi bili, ali koji god da su bili, zavidim recenzentima na lakoj zadaći.

            Za mene je užitak čitanja prijevoda Tonka Maroevića započeo s Bikovom kožom: malom antologijom katalonskog modernog pjesništva. Te 1987. nisam slutila da ću postati talijanist i Katalonci su mi bili preče štivo od Petrarkina Kanconijera i od Danteova Novog života, a nekmoli od njegove Monarhije, također Maroevićevih prijevoda. I zamišljam da to uopće ne bi bilo krivo Tonku Maroeviću, koji je 2018. objavio Riječi za jedan lapidarij, još jedan izbor katalonske poezije, i koji je jednom u intervjuu uskliknuo: “A ja sam Katalonac!”[i]

            Prevodio je i sa španjolskog, a na tom ga je jeziku najviše zaokupio Borges. Maroevićeva knjiga Borgesov čitatelj, posebno njezin dio naslovljen Iz prijevodnoga kuta, jedno su od svjedočanstva kako je važnu ulogu prevođenje imalo u radu i životu našeg redovnog člana i izvanrednog stvaraoca Maroevića.

            Koji je prevodio također s francuskog, i to ni manje ni više nego Stilske vježbe Raymonda Queneaua; prevodio je i s engleskog, slovenskog, latinskog i galješkog, uglavnom poeziju.

            I dok će se mnogi pitati kako je sve to stizao, prevođenje je za našeg redovnog člana Maroevića bilo svojevrsna oaza, užitak koji jest bio rad, ali nije bio posao. Kako je sâm priznao 2018. u jednom intervjuu, bio je i on “s pisanjem i objavljivanjem u debelim... zaostacima”, mučili su ga štoviše prije spavanja. I onda je uzdahnuo: “Ah, da mi se odati prevođenju stihova!”[ii]

            Kao da je prevođenje stihova praznik nakon kulučenja.

            Njemu je očito bilo. I govorio je: “...ako nemam ništa drugo... uzet ću Ariosta.”[iii] I prevodio je njegove Satire, ali nije ih dospio sve prevesti. Na što se samo može reći: šteta, jer blago olabavljeni kombolovski model u interpretaciji Tonka Maroevića i s Ariostom bi dao vrhunske rezultate, kao što ih je dao u posljednjem objavljenom prijevodu, Rimama Mihe Monaldija.

            Tonko Maroević posjedovao je doista sve što je potrebno za idealnog prevodioca. Volio je isticati da poštuje tradiciju, ali nije se bojao iskoraka. Bio je svestran erudit i velik radnik. Toliko velik da nije mogao ostati nevidljiv, unatoč svojoj nenametljivoj i blagoj naravi. Zbog koje se prijavio za članstvo u našem Društvu isto onako kako to učini nedavno diplomirana mladica s dva prevedena krimića. Zbog čega ga moramo samo još više cijeniti i još mu se više diviti. A kao Društvo ponosimo se time što možemo reći da smo bili u istim redovima s Tonkom Maroevićem, kao što se on ponosio članstvom u našem Društvu.

            I dam ruku u vatru da je mnogo onih koji bi sve svoje titule trampili za barem trunku blagonaklonosti, nerijetko i privrženosti, kakve je Tonko Maroević izazivao u ljudima i zbog kojih smo ga mnogi zvali jednostavno Tonko. Nije u tome bilo drsko neprimjerene prisnosti, nego samo nepatvorene dragosti.

            S Tonkom je bilo vrlo lako prijeći na ti. Prije svega zato što je on to predlagao mlađima na sebi svojstven način. Inače takav prijedlog može zvučati kao povlastica dodijeljena svisoka, iz neizmjerne dobrote veličine koja se pristala spustiti među mlađariju; čak i kad su namjere najbolje, teško je otrgnuti se dojmu da je to “ti” nekako iskamčeno i da nam stoga ne pripada, premda zamjenice ionako ne pripadaju nikome pa zato isto tako pripadaju svakome. S Tonkom je bilo posve suprotno, nije bilo nelagode u tom prelasku na ti, ili ipak jest, ali nelagodu se moglo naslutiti u Tonkovu tihom pitanju, on je mlađeg sugovornika ili sugovornicu sramežljivo molio da mu dopusti tikanje, uloge su se obrtale, Tonko je to “ti” primao kao povlasticu i dar.

            Ta Tonkova skromnost, koja je katkad graničila sa samozatajom, jedna je od njegovih kvaliteta zbog kojih je bio vrhunski prevodilac. Srž svog prevodilačkog postupka sažeo je u rečenici “rado se družim s boljima od sebe”.[iv]

            A kako to bude sa skromnim ljudima, Tonko je volio biti koristan i od pomoći. Vjerojatno je i zato toliko radio, jer se nastojao odazvati na svaku molbu. I dok je tako, blago pogrbljeno, nosio sve te obaveze i knjigu ili dvije ili pet pod rukom, skromno je govorio: “Bavim se drugima, ali ja sam kroz druge puno dobio.”[v] Jer uz to što je bio izvrstan povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, esejist, pjesnik, filolog, vrhunski prevodilac, Tonko Maroević bio je prije i iznad svega dobar čovjek.

Snježana Husić

[i] Pjesnik i erudit. Biografski intervju Tonka Maroevića, razgovarala Mirjana Dugandžija, “Jutarnji list”, 25. ožujka 2018.

[ii] Ne mogu bez dodira papira, intervju s Tonkom Maroevićem, razgovarala Mira Muhoberac, “Vijenac”, br. 630, 26. travnja 2018.

[iii] Pjesnik i erudit, cit.

[iv] Mi smo mali i katkad se napuhujemo, intervju s Tonkom Maroevićem, razgovarao Feđa Gavrilović, “Vijenac”, br. 539, 30. listopada 2014.

[v] Pjesnik i erudit, cit.